Tura traje četiri sata i košta oko 127 eura po osobi . „Posjetite napuštenu fabriku Union Carbide i obližnja pogođena naselja kako biste svjedočili mračnoj strani industrijskog napretka“, objašnjava turoperator Sita World Tours u oglasu objavljenom na Tripadvisoru i drugim turističkim sajtovima. Cilj je obići poprište najveće industrijske katastrofe u historiji, koja se dogodila prije 40 godina u gradu Bhopal, gdje je curenje otrovnog plina ubilo hiljade ljudi i izazvalo posljedice i urođenu štetu za više od pola miliona.

Organizacije za odbranu žrtava, koje i dalje čekaju na službena objašnjenja i pristojnu naknadu, smatraju da su ove posjete nedostatak poštovanja i način korištenja patnje žrtava.

Naime, u noći između 2. i 3. decembra 1984., metil izocijanat (MIC), visoko toksično hemijsko jedinjenje koje je fabrika koristila za proizvodnju pesticida, počelo je da curi iz skladišta Union Carbide India Limited (UCIL), indijske podružnice američke Union Carbide Corporation (UCC), dok je lokalno stanovništvo koje živi u sirotinjskim četvrtima čvrsto spavalo. Alarm, zbog nemara koji nije u potpunosti razjašnjen, nije se upalio i oblak otrovnog gasa je već opkolio kuće i ušao u pluća stanovnika.

Hemikaliji je bilo izloženo pola miliona ljudi, a nekoliko hiljada je umrlo te noći, gušeći se ili pateći od unutrašnjeg krvarenja, ali i u narednim danima i nedeljama, pred bespomoćnim ljekarima koji nisu znali kako da liječe žrtve. Indijska vlada je procijenila da je bilo 3.500 smrtnih slučajeva u prvim danima i oko 15.000 u godinama koje su uslijedile. Do danas, brojke su i dalje teške za izračunavanje. Prema nedavnom izvještaju Amnesty Internationala, broj poginulih u tragediji dostigao je 22.000, od kojih je 10.000 umrlo u noći tragedije i u sedmicama koje su uslijedile. Osim toga, oko 500.000 ljudi pati od neke vrste posljedica, kao što su rak, respiratorne ili probavne bolesti, hormonalni i mentalni poremećaji i urođene smetnje.

„Osjećao sam se veoma loše dok sam bio u fabrici. Iako više ne radi, njeno naslijeđe i dalje opsjeda grad. Napušteni objekat je način da se prisjetimo tragedije i stalan izvor bola i bijesa za preživjele i njihove porodice”, rekla je za ove novine Sahitya Sharma, koja ima blog o putovanjima i koja je bila u mogućnosti da obiđe fabriku Union Carbidea. "To je snažan i uznemirujući simbol industrijskog nemara, mjesto koje zaslužuje da ga se pamti i proučava kako bi se spriječile buduće tragedije", dodala je.

Lokacija na kojoj se nalazi fabrika ostaje vlasništvo vlade indijske države Madhya Pradesh i ulazak je teoretski dozvoljen samo iz naučnih razloga, prema predstavniku vladinog ureda koji daje odobrenja.

"Većina naših klijenata su Britanci i Amerikanci", rekao je jedan od turoperatora za El País, tražeći da se njegov identitet ne objavljuje. “Ove posjete radimo oko tri i po godine. Zarađivati novac od ovog tipa turizma katastrofe nije nešto što volim da radim, ali mislim da lokalni ljudi neće biti nezadovoljni. Ali, naravno, kada turisti stignu, nastaju stara sjećanja koja preživjele mogu rastužiti”, rekao je. „Ali tužna realnost je da vlada nije zabrinuta za njih“, dodao je on. Sita World Tours nije odgovorila na zahtjev ovog lista za intervju.

U noći 2. decembra 1984. godine, Rashida Bee se probudila s osjećajem da se guši i oko sebe čuje kašalj. Njena kuća je bila vrlo blizu fabrike. Bila je samo devojčica, ali je trčala i pokušavala da pobegne sve dok nije ostala bez daha i izgubila svest. Probudila se okružena tijelima i kada je stigla u bolnicu vidjela je na desetine nagomilanih leševa. Izgubila je mnogo članova porodice i prijatelja te noći i narednih mjeseci. Danas vodi Rehabilitacijski centar Chingari, čiji je suosnivač. Prima djecu rođenu s urođenim invaliditetom zbog tragedije.

“Kako mogu koristiti ovo mjesto da zarade novac? Koriste žrtve. To se ne može dozvoliti“, kaže ona ogorčeno, misleći na obilaske fabrike sa vodičem. „Vlada SAD-a nije poduzela ništa da pruži pravdu žrtvama Bhopala, a sada njene kompanije priređuju ovaj spektakl“, dodaje ona gorko.

Nekoliko metara dalje je ured Međunarodne kampanje za pravdu u Bhopalu (ICJB). Na zidovima su slike djece sa smetnjama u razvoju i fotografija Vorena Andersona, izvršnog direktora Union Carbidea u vrijeme tragedije. „Moj Bože, koliko novca kaže aktivistkinja Rachna Dhingra, kada je vidjela cijenu turneje. „Ovo nije ništa drugo do način da se zaradi na bijedi žrtava“, dodaje ona.

Žena sa gorčinom naglašava da je prioritet vlasti bio očuvanje stranih investicija i da su zato zaboravili pravdu za žrtve. Prema njenim riječima, indijski lideri nisu htjeli da procesuiraju odgovorne u Unión Carbide u Sjedinjenim Državama kako ne bi odvratili druge kompanije od ulaganja u Indiju. “Žrtve tragedije su pola muslimani i pola hindusi najniže kaste. Smatraju se potrošnim materijalom”, kaže ona.

“Ekološki rasizam omogućio je ovu katastrofu, a također je omogućio prezir i ciničan odgovor onih koji su nastojali odgoditi pravdu za svoje žrtve i, sramotno, i dalje izbjegavati svoje jasne odgovornosti za ljudska prava”, rekao je Mark Dummett, direktor za poslovanje i ljudska prava u Amnesty Internationalu, u izvještaju organizacije objavljenom povodom 40. godišnjice tragedije.

Godine 1989. postojao je sporazum između Union Carbidea i indijske vlade u kojem je kompanija platila 470 miliona dolara za 102.000 ozljeda i 3.000 smrtnih slučajeva.

“Ovaj iznos je bio manji od 15% prvobitnog iznosa koji je tražila Vlada i znatno ispod većine tadašnjih procjena štete. Hiljade tužbi uopće nisu zabilježene, uključujući djecu mlađu od 18 godina koja su bila izložena plinu, te djecu rođenu od roditelja pogođenih plinom koji su, kako je vrijeme kasnije pokazalo, također teško pogođeni”, kritizira Amnesty International u svom izvještaju.

U najboljim slučajevima, žrtve ili njihove porodice dobijale su oko 500 dolara. Sud u Bhopalu je 2010. godine osudio osam njegovih tadašnjih zaposlenih, sve Indijce, na dvije godine zatvora i plaćanje 100.000 rupija (1.774 eura u to vrijeme) zbog nemara. Međutim, odmah im je odobrena kaucija. On je kompaniji izrekao i kaznu od oko 8.870 eura.

Amnesty International je u svojim izvještajima istakao da je 1994. UCC napustio postrojenje bez čišćenja ili rješavanja velikog broja uskladištenih hemikalija, “što je dovelo do ozbiljne kontaminacije lokalnih izvora vode i tla”. "Ovo je izazvalo razornu i trajnu štetu po zdravlje lokalnog stanovništva, a povezano je s hromozomskim abnormalnostima sličnim onima dijagnostikovanim kod ljudi koji su bili izloženi početnom curenju plina", navode iz organizacije.

Godine 2001. UCC je apsorbirala kompanija Dow Chemical Company, također sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, koja ne preuzima nikakvu odgovornost za ono što se dogodilo ili za kontaminaciju koja je još uvijek prisutna na mjestu tragedije. Izvršni direktor Union Carbidea u vrijeme katastrofe, Warren Anderson, preminuo je 2014. godine , a da nije priveden pravdi, uprkos činjenici da je bio suočen s optužbom i zahtjevom za izručenjem od indijskih vlasti. Ni Dow Chemical Company ni Union Carbide nisu odgovorili na zahtjev za komentar.