Ovih dana, kao i prethodnih godina, s dolaskom snijega eskalira migrantska kriza u Bosni i Hercegovini. Posljednji u nizu problema jeste neuslovnost migrantskog kampa “Lipa” kod Bihaća, koji je, istini za volju, trebao ranije biti pripremljen za migrante, ali nije. Nema potrebe ulaziti u razloge zašto to nije učinjeno, stvari su krenule nizbrdo kada je Međunarodna organizacija za migracije (IOM) odlučila napustiti kamp i uskratiti sve usluge migrantima iako je plaćena da pruža usluge, a ne da upravlja migrantskom krizom i odlučuje gdje će biti i kakav kamp. Ipak se od organizacije IOM očekuje da sarađuje i pomaže, a ne da uvjetuje i uskraćuje. Nažalost, IOM se ponaša u ovom slučaju kako hoće jer nema nikakvu odgovornost za migrantsku krizu. S druge strane, lokalne vlasti, kao i dobar dio građana Bihaća, ne žele ponovo migrante u kampu “Bira”, koji je nedavno zatvoren upravo zato što grad Bihać i građani ne žele migrante u svom centru.

Situacija je eskalirala time što su zapaljeni šatori u kampu. Problem je u migrantskoj krizi to što svi misle da se ona može riješiti djelovanjem samo jedne institucije, bilo to Vijeće ministara ili konkretno Ministarstvo sigurnosti, Predsjedništvo BiH, Vlada Unsko-sanskog kantona, Gradska uprava Bihaća, Crveni križ ili IOM.

Za kvalitetno rješavanje migrantske krize potrebna je prije svega saradnja, prvo unutar Bosne i Hercegovine, između lokalnih, kantonalnih, entitetskih i državnog nivoa vlasti, zatim saradnja sa susjednim zemljama, Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom, te na kraju saradnja s Evropskom unijom, najodgovornijom za problem koji se lomi preko naših leđa, jer migranti nisu krenuli da žive i rade u Bosni i Hercegovini nego u Evropskoj uniji, a nije ni nastala djelovanjem Bosne i Hercegovine u zemljama porijekla migranata, nego djelovanjem najjačih članica Evropske unije u koje su migranti i krenuli.

NEPRIHVATLJIVO ODBIJANJE POSLUŠNOSTI

Za rješavanje migrantske krize prvo treba postaviti stvari na pravo mjesto. U hijerarhiji vlasti u Bosni i Hercegovini na prvom je mjestu država Bosna i Hercegovina, odluke državnog nivoa vlasti obavezujuće su za niže nivoe, i to je kraj priče. I konačno se treba držati toga, ne može se desiti da lokalni nivo vlasti odbija postupiti po odluci državnog nivoa vlasti bez obzira koliko se s njom ne slaže. Stječe se utisak da se dva nivoa vlasti – lokalni, u ovom slučaju Grad Bihać i Unsko-sanski kanton, i državni žestoko sukobljavaju o pitanjima eskalirane migrantske krize. Lokalni organi vlasti u Bihaću i okolnim općinama odbacuju ocjene državnih organa o mjerama koje treba poduzimati, što je pojava koja se u funkcioniranju legalnih organa vlasti u Bosni i Hercegovini od rata nije događala. U tom sukobu superiorniji su lokalni naspram inferiornih državnih organa.

Ovakvo paradržavno ponašanje slično je ponašanju Fikreta Abdića tokom 90-ih i proglašenju Autonomne Republike Zapadne Krajine. Odbijanje poslušnosti državnim organima naprosto je neprihvatljivo bez obzira na to od koga dolazi jer je to direktno potkopavanje države Bosne i Hercegovine. Ta vrsta nereda najveća je prijetnja opstojnosti države, veća od onih koje dolaze motivirane velikodržavnim interesima i utjecajima Beograda i Zagreba.

Nakon što se stvari postave ispravno unutar Bosne i Hercegovine, potrebno je ponuditi ruku saradnje susjedima jer migranti nisu samo problem Bosne i Hercegovine iako se želi, iz različitih interesa, predstaviti da jesu. Tačnije, problemi s migrantima, uz aktivno djelovanje na njihovom usložnjavanju, pokušavaju se fakturirati Stranci demokratske akcije kako bi se ova stranka skinula s vlasti, što odgovara lokalnim političkim konkurentima, ali i susjednim zemljama. Izbacivanjem SDA iz igre, kao najsnažnije i najveće bošnjačke političke partije, zapravo se želi ukloniti posljednja brana za velikodržavne projekte. Umjesto toga, neophodna je saradnja na principima uvažavanja općih interesa svih zemalja uključenih u ovaj problem uz puno poštovanje suvereniteta i integriteta svake države zasebno.

Migrantska je kriza po svom karakteru takva da njenoj ekspanziji pogoduje državna i politička autarhija, izolacija Bosne i Hercegovine od susjeda koji svoje migrantske probleme olakšavaju prebacivanjem značajnog dijela tih problema na bosanskohercegovački teren i teret. U takvom pristupu ide se čak toliko radikalno da se subverzivni zahvat iz Beograda i Zagreba produžava na teritoriju Bosne i Hercegovine – Beograda na entitet RS, a Zagreba na one lokalne sredine u kojima apsolutnu vlast ima HDZ BiH. Praktički, Hrvatska ne dopušta zadržavanje migranata u lokalnim sredinama u kojima vlada HDZ, a Srbija ne dozvoljava zadržavanje migranata na teritoriji RS-a.

NE MORAMO SE VOLJETI, ALI MORAMO SARAĐIVATI

Prema tome, menadžment kontrole migrantske krize i suzbijanja njene eskalacije na štetu sigurnosti građana i države Bosne i Hercegovine podrazumijeva razvoj barem najnužnije saradnje bosanskohercegovačkih državnih organa s državnim organima Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Otežavajuća okolnost u tom pogledu jeste činjenica što se upravo u vrijeme eskaliranja migrantske krize u Bihaću i okolini pogoršavaju međunacionalni odnosi unutar Bosne i Hercegovine i međudržavni odnosi Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, a u nekim pitanjima i Crne Gore, s obzirom na to da aktuelnu vlast u Podgorici kontrolira Beograd, i to u okolnostima dokinutog utjecaja bošnjačkih političkih subjekata i lidera u crnogorskoj novoj Vladi.



Učestale su afere koje su odraz sve lošijih odnosa Bosne i Hercegovine sa svojim susjedima. Tendencija pogoršavanja tih odnosa ide ondje gdje je nose sile njihovog izazivanja i usmjeravanja. Pod utjecajem tih sila spontanost je glavno obilježje u odnosima Bosne i Hercegovine sa susjedima. Stječe se utisak da je u Bosni i Hercegovini ta spontanost prihvaćena kao da je prirodna pa izostaju inicijative da se, barem u cilju suzbijanja dalje eskalacije migrantske krize u Bihaću i okolini, s Beogradom i Zagrebom poboljšaju odnosi i uspostavi nužna saradnja.

Zato bi bilo važno da državni zvaničnici Bosne i Hercegovine pozovu Beograd i Zagreb da pomognu u rješavanju migrantske krize jer je osnovno načelo dobrih komšijskih odnosa međusobno pomaganje u nevolji. Treba im ukazati na to da će privrženost dobrosusjedskim odnosima jasno i uvjerljivo potvrditi ako pruže efektivnu pomoć za rješavanje migrantske krize i da bi takva pomoć bila doprinos poboljšavanju međunacionalnih i međudržavnih odnosa, što je uvjet i za rješavanje mnogo krupnijih međunacionalnih i međudržavnih problema.

Migrantska kriza suviše je ozbiljan problem da bismo se prepustili stihijskom djelovanju. Moramo imati konkretan plan koji uključuje sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini i njihovu punu saradnju, te jasan i konkretan dogovor sa susjednim zemljama, Evropskom unijom i međunarodnim organizacijama. Mora se, konačno, znati ko kosi, a ko vodu nosi.