S dolaskom muslimana 711. godine, Cordoba je postala prijestolnica zapadnog halifata Umajada. Za vrijeme vlade Abderramána I. započeli su radovi na Velikoj džamiji u Cordobi (dovršena u 10. stoljeću) koja je, zajedno sa univerziteom i javnom bibliotekom, učinila grad epicentrom muslimanskog svijeta na Zapadu. Palače su se širile po cijelom gradu, uključujući Al-Zahru (Medina Azahara), na periferiji Cordobe a stanovništvo je dostiglo visok životni standard.

Sredinom 10. stoljeća Umajadski halifat dostiže svoj maksimalni kulturni i urbani sjaj, do te mjere da ga je geograf Ibn Hawqal usporedio s Bagdadom ili Konstantinopolom, tada najvećim poznatim gradovima. Medina Azahara, palača izgrađena od zelenih i ružičastih mramornih stupova iz Kartage i materijala iz cijele Azije, bila je najveći eksponent ove kulture.

U njenoj se biblioteci nalazila zbirka između dvadeset i četrdeset hiljada svezaka. Katalog ovog centra svjetskog znanja uključivao je glavna djela koja su napisana iz matematike, medicine, filozofije, astronomije i književnosti na grčkom i arapskom jeziku. Od Aristotela, Platona, Galena, Ptolomeja do komentara Al-Kindija, Al-Farabija ili Avicene; biblioteka je čuvala veliko znanje antike i oko sebe okupila najistaknutije jevrejske, arapske i andaluzijske filozofe.

Ali nisu kršćani stali u kraj toj baštini, već sami muslimani. Na poticaj malikijske uleme tadašnji vođa Almanzor naredio je jednom prilikom spaljivanje velikog dijela ove biblioteke zbog kršenja propisanog u Kur'anu. Splajena su djela koja su u mnogim slučajevima bila jedine postojeće kopije.

Biblioteku će takođe opljačkati Almoravidi i Almohadi godinama kasnije. Oni su svojim djelovanjem povećali vjersku napetost a njihovi uzastopni napadi i podmetnuti požari okončali su sjaj ove biblioteke i same palače.

Almanzor i njegovi potomci zanemarili su održavanje Medine Azahare u korist svojih vlastitih monumentalnih projekata, kakav je bio Medinat al Zahira, "sjajni grad", koji se nalazi u blizini Córdobe, uzdignut kao novo administrativno i kulturno središte.

Danas je poznato malo podataka o palači Almanzor, jer je 1009. godine potpuno uništena, uključujući njene fontane i zidine, s takvom silinom da se ne može sa sigurnošću znati ni gdje se nalazio taj grad. Međusobni ratovi između Umejjada Muhameda al Mahdija, koji je zbacio halifa Hišama i Almanzorovih potomaka doveli su do nestanka ove palače, za koju neki smatraju da je bila veličine i sjaja čak i većeg od one Medine Azahare. Izbrisati s karte svaki trag njegovog postojanja bio je oblik damnatio memoriae (zabrane sjećanja) protiv vladara i njegove dinastije.

Nakon Almanzorove smrti, Cordoba je ušla u spor proces opadanja i sporovi za vlast su se nizali, a činovi pljačke degradirali su velike spomenike Umajada. U vrijeme kada im je Ferdinand III od Kastilje pokucao na vrata, 1236. godine, Cordoba je zauzela sekundarno mjesto na muslimanskoj sceni Poluotoka.

Njen gubitak ubrzao je političku dekompoziciju muslimanske teritorije. Jaén i Sevilla prešli su u kršćanske ruke nekoliko godina kasnije. U roku od jednog stoljeća, Granada je postala muslimanski otok okružen kršćanskim okeanom.