Direktnim izvršiocima ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima na području općine Višegrad do sada je izrečeno 341 godina zatvora i jedna doživotna kazna. Pretvori li se doživotna u maksimalnu vremensku kaznu od 40 godina, proizlazi da im je izrečena 381 godina zatvora. Za podsticanje zločina u Višegradu osuđeni su i vodeći ljudi RS-a: predsjednik Radovan Karadžić (doživotni zatvor), potpredsjednica Biljana Plavšić (11 godina), predsjednik Narodne skupštine RS Momčilo Krajišnik (20 godina) i ministar unutrašnjih poslova Mićo Stanišić (22 godine).
Pet sudova donijelo je 18 presuda i osudilo 22 zločinca. Haški tribunal u dvije presude osudio je trojicu i izrekao im doživotnu kaznu i 42 godine zatvora. Sud BiH donio je 13 osuđujućih presuda i osudio 15 krvnika na 201 godinu zatvora. Okružni sud u Beogradu donio je jednu presudu i osudio četvoricu na 75 godina. Viši sud u Bijelom Polju osudio je jednog na 15, kao i Kantonalni sud u Sarajevu, koji je izrekao kaznu od 8 godina.
Haški tribunal osudio je Milana Lukića na doživotni zatvor, a njegovog rođaka Sredoja Lukića na 27 godina. Milan Lukić osuđen je za organiziranje živih lomača u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, u kojima je spaljeno najmanje 119 živih ljudi, bošnjačkih civila, za strijeljanje civila na obalama Drine, za zločine u logoru “Uzamnica” i silovanja. Za Sredoja Lukića utvrđeno je da nije lično učestvovao u spaljivanju civila, ali je pomagao u dovođenju ljudi i znao je šta se sprema. Pravosnažna presuda izrečena im je 2012. Milan Lukić se do 2004. krio u Srbiji, a uhapšen je u augustu 2005. u Buenos Airesu.
Za učešće u spaljivanju 57 civila iz sela Koritnik u Pionirskoj ulici osuđen je i Radomir Šušnjar. Sud BiH mu je odrezao 20 godina. U presudi pravosnažnoj od 11. februara 2020. piše da je pretresao civile i pljačkao ih, uz prijetnje i vrijeđanje. Iste noći naredio im je da pređu u drugu kuću i uđu u prizemlje, gdje je lično ugurao posljednjeg. Tada je u prostoriju ubačena zapaljiva eksplozivna naprava koja je izazvala požar, a Šušnjar je ubacio ručnu bombu, dok su istovremeno pucali iz automatskog naoružanja kako bi spriječili civile da pobjegnu.
Mitar Vasiljević 2004. pred Haškim tribunalom osuđen je na 15 godina zatvora. S Milanom Lukićem učestvovao je u strijeljanu Nusreta Aljuševića, Nedžada Bektaša, Mušana Čančara, Ibrišima Memiševića, Hameda Osmanagića, Lutve Tvrtkovića i Sabahudina Velagića na obali Drine 7. juna 1992.
Za učešće u izvođenju sedmorice civila iz tvornice “Varda” i njihovom pogubljenju na obali Drine 7. maja 1992. osuđen je i Oliver Krsmanović. Za ovaj i još niz zločina Sud BiH mu je dao zatvorsku kaznu od 18 godina. Sredinom maja 1992. u Višegradu je, u grupi s Milanom Lukićem, učestvovao u prisilnom nestanku Hameda Oprašića. U istom mjesecu mučio je Zijada Kusturu u naselju Mahala. Oko 1. juna 1992. on, Željko Lelek i Gordana Andrić došli su navečer u kuću Naila Osmanbegovića u Crnči i doveli sa sobom Hasana Ahmetspahića oblivenog krvlju, naredili su mu da legne na pod, a Nailovoj supruzi Zejnebi i punici Fatimi Bogilović da se skinu gole i sjednu mu na stomak. Pošto su opljačkali kuću, odveli su Naila i Hasana, otkad im se gubi svaki trag.
U junu 1992. Oliver Krsmanović učestvovao je u odvođenju grupe muškaraca iz sela Dušće, među kojima su bili i Mustafa Zulčić, Rešid Gadžo, Safet Žiga, Omer zvani Đilbas, Ismet Memišević, Midhat Nuhanović, Remzija Pecikoza i Hamed Repuh, njima se gubi svaki trag, jedino su ekshumirani posmrtni ostaci Ismeta Memiševića. U istom mjesecu učestvovao je i u odvođenju Rešada Mucovskog i Fadila Zukića iz naselja Rodić Brdo. Zatvoreni su u zgradi SUP-a, gdje su oko 19. juna posljednji put viđeni živi, a njihovi posmrtni ostaci naknadno su ekshumirani. Dana 22. oktobra 1992. bio je u Mioči s Milanom Lukićem, Dragutinom Dragičevićem, Đorđem Ševićem i još nekim vojnicima VRS-a kada su naredili šesnaestorici civila bošnjačke nacionalnosti iz Sjeverina (svi državljani SR Jugoslavije) da izađu iz autobusa Priboj – Rudo – Priboj, potovarili ih u kamion i dotjerali u hotel “Vilina vlas”, gdje su ih mučili, a onda odveli na obalu Drine i pobili. Ubijeni su: Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Midhat Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić. Presuda je pravosnažna od 21. aprila 2016.
Za učešće u ubistvu 16 civila otetih iz autobusa Priboj – Rudo – Priboj pred Okružnim sudom u Beogradu 2006. osuđeni su Dragutin Dragičević na 20, a Đorđe Šević na 15 godina. Tada je suđeno i Oliveru Krsmanoviću i Milanu Lukiću, obojici u odsustvu, osuđeni su na po 20 godina.
Željko Lelek pred Sudom BiH osuđen je na 16 godina, između ostalog, i za nestanak Naila Osmanbegovića i Hasana Ahmetspahića i seksualno zlostavljanje Zejnebe Osmanbegović i Fatime Bogilović. U presudi pravosnažnoj od 12. januara 2019. cijeli je spisak Lelekovih zločina. U junu 1992. u hotelu “Vilina vlas” silovao je svjedokinju M. H., koju je svakodnevno silovao Milan Lukić i neki drugi vojnici (svjedokinja M. H., kao i svjedokinja D., svjedočile su da su bile prisutne kada je Lelek silovao dvadesetčetverogodišnju Jasminu Ahmetspahić, koja se 14. juna 1992, istog dana kada je u Pionirskoj ulici zapaljena živa lomača, bacila kroz prozor s trećeg sprata “Viline vlasi”.
Neki svjedoci su kazivali da je Milan Lukić oteo Jasminu Ahmetspahić u Ulici V sandžačke brigade na broju 5, te da je otac Mehmed cijeli dan obilazio Višegrad moleći da mu se pomogne da vrati kćer. “Svjedok odbrane Petar Mitrović potvrđuje ove navode kada kaže da je sa Lelekom išao do banje gdje su saznali da su Bošnjaci ubijani, a Jasmina Ahmetspahić skočila kroz prozor”). U maju i junu 1992. Lelek je došao u kuću svjedokinje C i tjerao je da ga dira po polnim organima, tukući je i psujući joj “tursku majku”, a učestvovao je i u nasilnom zatočenju civila u stanici policije.
I Boban Šimšić harao je s Milanom Lukićem. Pred Sudom BiH osuđen je na 14 godina. Kao rezervni policajac, 18. juna 1992. učestvovao je u napadu na selo Kuka, kada su civili hapšeni i zatvarani u OŠ “Hasan Veletovac” u Višegradu, a Omeru Karišiku i Redži Šabanoviću gubi se svaki trag. Dana 25. jula 1992. učestvovao je u napadu na selo Velji Lug i tada su ubili: Medihu Ahmetspahić, Amelu Ahmetspahić, Raziju Ahmetspahić, Fatu Sućesku, Safeta Aljića, Latifu Ahmetspahić i Smailu Memišević, zapalili su kuće i desetke civila odveli u OŠ “Hasan Veletovac”. Kao stražar u ovoj školi, počinio je niz zločina. U drugoj polovini juna 1992. s Milanom Lukićem odveo je Ismeta Bulatovića, Šemsu Polju i Eniza Smajića, otkad im se gubi svaki trag, a u istom periodu odvodio je ženske osobe radi podvođenja drugim vojnicima koji su ih višestruko silovali, tukli i ponižavali.
Oko 28. juna 1992. omogućio je Milanu Lukiću i njegovoj grupi da uđu i odvoje dvadese tak zatočenika i da ih pretuku, a Mehmed Bajramović odveden je iste noći, otkada mu se gubi svaki trag. Odveli su malodobnu H. S. iz prostorije u kojoj su civili bili zatvoreni i ona je uspjela pobjeći, a oni su došli po njenu majku H. R, izveli je na hodnik, a jedan vojnik počupao joj je veći dio kose, a zatim je tukao nogama, govoreći: “Što si S. rekla da bježi od nas” i “Sad ćemo vam srca vaditi i peći na ovim pločama”, pokazujući na usijane ploče na štednjaku. Izveli su Ibru Šabanovića iz učionice i Milan Lukić ga je zaklao na hodniku, a glavu su ubacili među zatočenike. Presuda Šimšiću pravosnažna je od 7. augusta 2007.
Protiv Milana Lukića Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu za otmicu 20 putnika iz voza Beograd – Bar na stanici u Štrpcima 23. februara 1993. i njihovom pogubljenju na obali Drine. Mićo Jovičić, bivši pripadnik 2. podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a, u novembru 2016. priznao je pred Sudom BiH učešće u otmici i osuđen je na 5 godina zatvora. Sud je utvrdio da je naredba za izvršenje ovog zločina došla od komande Taktičke grupe Višegrad, koja je izdata na zahtjev vrhovnog komandanta VRS-a, u cilju obezbjeđenja dokaza o učešću Bošnjaka iz Sandžaka u borbama u Bosni i Hercegovini. Za ovaj zločin je 2002. Viši sud u Bijelom Polju osudio Nebojšu Ranisavljevića na 15 godina. Izašao je iz zatvora 2011.
I Vuk Ratković je bio optužen za sudjelovanje u ubistvu 20 putnika otetih iz voza Beograd – Bar. Na optuženičkoj klupi Suda BiH sjedio je skupa s Lukom Dragičevićem, Bobanom Inđićem, Obradom Polugom, Novakom Polugom, Draganom Šekarićem, Oliverom Krsmanovićem, Petkom Inđićem, Radojicom Ristićem i Miodragom Mitrašinovićem. U međuvremenu ga je Sud BiH, presudom pravosnažnom od 4. februara 2019, osudio na 8 godina jer je kao pripadnik Višegradske brigade od početka juna 1992. do početka januara 1993. tri puta silovao ženu srpske nacionalnosti; bila je udata za Bošnjaka koji je sa sinovima napustio Višegrad, a ona je ostala sama s maloljetnom kćerkom. Vuk Ratković umro je početkom marta 2021, potvrdila je advokatica Zorana Čarkić.
Dragan Šekarić na suđenje dolazi iz zatvora. Presudom Suda BiH pravosnažnom od 28. decembra 2015. osuđen je na 17 godina. Kao pripadnik VRS-a, 30. juna 1992. u naselju Kosovo Polje, u grupi od najmanje četiri vojnika, došao je pred kuću Bakira Kosa, pretresli je, pokupili novac i dragocjenosti i istjerali cijelu porodicu napolje, a onda je Šekarić izdvojio S-1 i silovao je. Netom nakon što je izašao pred kuću dolazi Fatima Jamak, kojoj su zapalili kuću, traži pomoć i nudi se da od njih otkupi vozilo koje su joj drugi vojnici oduzeli. Dragan Šekarić odgovara: “Baba hoće da otkupi auto a ni marke nije dala. E sad ćeš gorjeti!” S dvojicom vojnika odgurao ju je prema njenoj kući i bacio je u plamen, a onda osuo rafalnu paljbu. Draganovoj supruzi Branki Šekarić Sud BiH početkom novembra 2017. izrekao je pravomoćnu presudu kojom je kažnjena uslovnom kaznom od osam mjeseci jer je na društvenim mrežama otkrila identitet zaštićenog svjedoka u sudskom postupku protiv njenog muža.
Za otmicu i ubistvo 20 putnika iz voza Beograd – Bar u toku je još jedno suđenje. Pred Višim sudom u Beogradu sudi se Gojku Lukiću (bratu Milana Lukića), Ljubiši Vasiljeviću, Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Đekić. Ovo suđenje počelo je 29. januara 2019.
Novo Rajak je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu osuđen na 8 godina. Kao rezervni policajac, početkom maja 1992, s Nenadom Tanaskovićem, Vitomirom Rackovićem, Predragom Mirkovićem, Vladom Markovićem, Nenadom Mirkovićem i drugima, izvršio je upad u selo Crni Vrh, gdje su uhapsili 15-20 mladića bošnjačke nacionalnosti. Tukao je jednog civila, a kada su došli u selo Donja Lijeska, naredio je dvojici da se međusobno udaraju, pri čemu su bili izloženi maltretiranju od Rajaka i ostalih vojnika. Istog dana odveo ih je u stanicu milicije u Višegradu. Svakodnevno je teško premlaćivao zatvorenike, a posebno jednog, kojeg je naposljetku odveo te je pronađen mrtav. U maju i junu 1992. učestvovao je u napadu na selo Kabernik, pritom oformivši živi štit od civila.
Spalili su kuće, a uhvaćene civile odveli su u školu u Donjoj Lijeski i tukli, a potom ih odveli u kasarnu “Uzamnica”, iz koje su dvojica odvedena na likvidaciju. U maju 1992. Rajak je učestvovao u hapšenju civila u Ulici krajiških brigada i naselju Osojnica u Višegradu, nakon čega su odvojili muškarce i odveli ih u školu u Orahovicama, gdje su premlaćivani. U junu 1992. na trgu, gdje je Crveni krst organizirao konvoj za odlazak Bošnjaka iz Višegrada, naredio je jednom muškarcu da siđe s kamiona, a njegovu je majku udario kundakom. Odveo ga je i otad mu se gubi svaki trag. Presuda je pravosnažna od 18. juna 2007.
Vitomir Racković pred Sudom BiH osuđen je na 10 godina. Kao pripadnik TO, a kasnije IV čete Višegradske brigade, 14. maja 1992. učestvovao je u nezakonitom hapšenju civila Adila Čakara i Muhameda Čukojevića u selu Crni Vrh. Odveli su ih u Donje Lijeske, gdje su ih vojnici VRS-a premlatili, a onda u Višegrad i predali u policijsku stanicu, iz koje je Adil pušten nakon nekoliko dana, a Muhamedu se gubi svaki trag. Dana 31. maja učestvovao je u nezakonitom hapšenju oko 20 civila iz sela Osojnica, Kabernik i Holijaci; 11. juna u paljenju bošnjačkih kuća u selu Kabernik; 12. juna iz sela Kabernik i Čančari odveo je 12 civila prema selu Donja Lijeska, nakon čega im se gubi svaki trag; 5. jula, s još jednim vojnikom, naredio je ženama koje su s maloljetnom djecom boravile u naselju Bikavac da uđu u kombi, te ih odvezao u naselje Crnča, gdje je silovao jednu, a ostali vojnici odveli su prema obližnjim kućama pet preostalih žena i silovali ih; 15. augusta u školi u selu Gornja Lijeska učestvovao je u batinanju bošnjačkog civila, prijeteći da će ga zaklati i psujući mu balijsku majku. Presuda je pravosnažna od 8. februara 2016.
Nenad Tanasković pred Sudom BiH osuđen je na 8 godina. Kao rezervni policajac, sredinom maja 1992, zajedno s Nenadom Mirkovićem i vojnikom Užičkog korpusa JA, crvenim fićom došao je pred kuću svjedokinje A, ugurao je u fiću i u obližnjem selu pred kućom Vladimira Draškovića izašao i Junuza Tufekčića natjerao da ih vozi svojom ladom do Doma kulture u Višegradu, a onda ih je, uperivši pušku u njih, sproveo do stanice policije, gdje je Tufekčić zatvoren, a A ispitivana od Drage Samardžića, nakon čega je smještena u jednu prostoriju, gdje su je silovala dva nepoznata vojnika.
Dana 23. maja, s Novom Rajakom, Milošem Pantelićem i Slavkom Trifkovićem, u naselju Osojnica uhapsio je braću Suada i Kemala Dolovca. Surovo su ih premlatili i predali u policijsku stanicu, Suad je pušten, a Kemal je ostao zatočen u kasarni “Uzamnica”. Dva dana kasnije, u selu Kabernik učestvovao je u surovom premlaćivanju M. M. i njegovog oca. M. M. su poslije predali u “Uzamnicu”. Dana 31. maja učestvovao je u napadu na nebranjena sela Osojnica, Kabernik, Holijaci i Orahovci. Hapsili su civile, tukli ih i predali u “Uzamnicu”. U junu je presreo grupu civila koji su se vraćali u Višegrad i s još jednom osobom naredio dvojici da sjednu u auto i odvezao ih, nakon čega je jedan viđen u zatvoru. Dana 14. juna bio je u autobusu koji je vozio civile iz Višegrada na Išević brdo, između općina Olovo i Sokolac. Žene, djecu i starije muškarce su natjerali da pređu na stranu ARBiH, a ostale su ostavili, poručivši da će biti razmijenjeni za vojnike VRS-a. Presuda je pravosnažna od 26. marta 2008.
Muškarci koji su izdvojeni na Iševića brdu strijeljani su sljedećeg dana. Za ovaj zločin pred Sudom BiH osuđeni su Predrag Milisavljević na 20 i Miloš Pantelić na 15 godina zatvora. U presudi pravosnažnoj od 2. juna 2015. stoji da su kao rezervni policajci 15. juna 1992. učestvovali u strijeljanju 49 civila bošnjačke nacionalnosti nad jamom Paklenik iznad sela Kalimanići u općini Sokolac. Pošto su izdvojeni, civili su tučeni, opljačkani, vezani žicom, a onda potovareni u autobus preduzeća “Terpentin” iz Višegrada i dovezeni do proširenja uz cestu iznad Kalimanića. Tu su postrojeni u kolonu i upućeni prema mjestu egzekucije, gdje su ih polukružno rasporedili oko jame i otvorili paljbu.
Ubijeni su: Hamid Abaz, Abid Ahmetspahić, Hamed Ahmetspahić, Hilmo Čelik, Mušan Čelik, Hašim Delibašić, Ismet Hajdarević, Ahmo Halilović, Osman Ibišević, Kasim Jašarević, Esad Karaman, Fikret Karaman, Hamed Karaman, Hasan Karaman, Izet Karaman, Mirsad Karaman, Sabit Karaman, Safet Karaman, Zarif Karaman, Džemal Karišik, Nasib Karišik, Adil Kasapović, Zaim Kasapović, Džemal Kustura, Enes Kustura, Esad Kustura, Hamdija Kustura, Huso Kustura, Ismet Kustura, Medo Kustura, Muhamed Kustura, Smajo Kustura, Suvad Kustura, Zaim Kustura, Ismet Lemezan, Ibrahim Lošić, Jusuf Lošić, Omer Menzilović, Ibrahim Munikoza, Meho Omerović, Mensur Omerović, Mustafa Omerović, Salko Omerović, Ševal Omerović, Smail Omerović, Ešref Spahić, Muharem Zukić i Smail Zukić, svi, izuzev Ferida Spahića, koji je uspio pobjeći i probiti se do sela Mrče u općini Olovo. Na optužnici je bio i Ljubomir Tasić, ali je on oslobođen krivice.
Momir Savić pred Sudom BiH osuđen je na 17 godina. Prvo kao pripadnik neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa JNA, a zatim kao komandir 3. čete Višegradske brigade VRS-a, od aprila do septembra 1992. učestvovao je u progonu, ubistvima, silovanjima: tukao civile u zgradi SUP-a; u selu Meremišlje oko 23. maja 1992. na raskršću pored groblja okupio mještane Drinskog i dao im ultimatum da odmah napuste općinu Višegrad, što su oni i učinili otišavši samo s ličnim stvarima; tih dana u Drinskom, u grupi s Draganom Savićem i još nekim vojnicima, izveo iz kuća civile: Idriza Mešanovića, Ramiza /Aziza/ Mešanovića, Sulju Mustafića, Mehmeda Hubića, Salku Gušu, Senada Gušu, Asima Gušu, Hajrudina Gušu, Hajrudina Topalića i Ramiza /Rame/ Mešanovića, prvo su ih ispitivali i tukli u kući Aziza Mešanovića, a onda odveli na brdo Kik u šumu Pudin do i strijeljali; 13. juna iz naselja Dušće vodili su uhapšene civile i kod zgrade Biroa za zapošljavanje izdvojio je Nezira Deliju, Ahmeta Deliju, Osmana Demira, Midhata Nuhanovića i Uzeira Nuhanovića i vratio ih u Dušće, u štali Ajke Balić ubijeni su i spaljeni Ahmet i Osman, a Midhatu i Uzeiru gubi se svaki trag; 30. juna zapovijedao je grupom koja je na Limskom mostu prema Međeđi uhapsila oko 30 civila bošnjačke nacionalnosti, mahom žena i djece, koje su kamionima prebacili u naselje Drinsko na ispitivanje, a onda u OŠ “Hasan Veletovac”, odakle su pušteni nakon četiri dana. Presuda je postala pravosnažna 20. maja 2010. Dok je čekao njeno izricanje, Momir Savić je pobjegao i nalazi se u bjegstvu. Za njim je raspisana međunarodna potjernica.
Petar Kovačević je pred Sudom BiH osuđen na 9 godina. Kao pripadnik VRS-a u augustu 1992. u selu Dobrun ubio je Muju Gacka. Naredio je S-1 i H. F. da ga zakopaju. Onda je odveo S-1 u novu kuću H. F. i, prijeteći joj pištoljem, silovao je. Tada je otišao u pravcu motela u Dobrunu, ali uskoro se vratio u kuću S-1, iz koje je nju, njenu majku i H. F., govoreći im da hrane “Zelene beretke”, odveo u kuću Fatime Isić, u kojoj su bili zatočeni bošnjački civili. Odatle su dvojica srpskih vojnika odveli H. F. u nepoznatom pravcu, a S-1 i njena mati kasnije su prebačene u prostorije mjesnog ureda u Dobrunu, gdje su ostale zatočene do 28. augusta 1992. Presuda je pravosnažna od 15. septembra 2016.
Pred Sudom BiH još su osuđeni Momir Tasić na 14, a Petar Tasić na 5 godina zatvora. Kao pripadnici VRS-a, silovali su dvije ženske osobe. Na optužnici s njima bio je i Mirko Tasić, pripadnik SJB Višegrad, ali je on oslobođen optužbe. Presuda je pravosnažna od 23. augusta 2019.