Svitao je lijep majski dan. Sunčeve zrake probijale su na sastavu improviziranih zastora postavljenih preko ogromnog prozora, nekadašnjeg izložbenog portala maloprodajnog objekta Taiba Č., sada našeg izbjegličkog stana, u selu Kalesija, jedanaest kilometara od kuće, od Olova. Jedanaest kilometara od ratne zone. Od mjesta gdje se sudaralo dobro i zlo.

U nekom suštinskom smislu, selo je bilo udaljeno svjetlosnu godinu, kao na nekoj drugoj planeti. Sve je ovdje bilo drugačije. U nešto više od dvadeset kuća živjelo je više od stotinu duša, što mještana, što izbjeglica. Svaka je kuća primila nekoga od prognanih, izbjeglih ljudi koji su morali napustiti svoje ognjište, ono što su generacije gradile, da bi ostali živi, da ne bi doživjeli sudbinu stanovnika Istočne Bosne i ostalih okupiranih krajeva diljem domovine. Bilo je i starih i mladih. Djece ponajviše. Najveći broj izbjeglica stigao je iz sela u slivu Stupčanice, dvije-tri porodice iz Olova, ali bilo je i onih s područja općina Ilijaš i Sokolac. U selu se nalazila komanda ilijaškog bataljona.

LOŠE VIJESTI BRŽE PUTUJU

Volio sam jutra na selu. Jutrom se budila priroda, čuli su se kukurikanje pijetlova i pjev ptičica, sunce je davale odsjaj nakvašenoj rosnoj travi osvježavajući kolorit zelenih nijansi livada, pašnjaka i četinarske šume, uranjajući i gubeći se u dubokim virovima Krivaje.

Potom bi, kao po dogovoru, izlazili domaćini ili njihova djeca izgoneći stoku do vode na ispašu... Nije bilo kao kući u Olovu, zaglušujućeg brundanja autobuskih motora, jutarnje galame iz “Centrotransove” radionice, klepeta peta i potpetica radnica tekstilne industrije ŠIK dok bi žurile stići na posao, u prvu smjenu od šest sati, nije bilo žamora medicinskog osoblja, uvijek glasnih i važnih, dok bi se pozdravljali usput sa svima na putu do Doma zdravlja, jer svi su morali znati doktore i medicinske sestre (jedna bi dolazila kupiti krofne za jutarnju kafu koje smo držali u prodavnici), žamora školaraca s Karagina Polja na putu do osnovne i srednje škole... Sve je bilo tiše, bez žurbe, s mjerom, toliko različito i toliko potrebno u ovom vremenu neizvjesnosti, ratnog vihora...

Nije bilo škole. Bio je ovo produženi prinudni raspust. Ratni raspust! Samo selo smješteno je na krajnjem sjevernom obolu planine Zvijezde. Preko puta nalazio se planinski masiv Konjuha, uzdižući se nekako zaštitnički iznad Krivaje, pod oblake, kao da je bio Zvijezdin veći i stariji brat. Do rijeke, čitavim tokom, uska cesta. Asfaltirana, ali tek toliko široka da se jedva dva putnička automobila mogu mimoići. Selo je s tim pejzažom, planinom, vodom, šumom, nekoliko kućica, bilo preslika s Wilerovog goblena, onoga što ga je okačenog na zidu imala gotovo svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji. Taj sklad motiva, taj mir što je odisao, kvarila je tek na trenutke sirena hitne, saniteta koji je prevlačio teže ranjenike iz ratne zone, preko planinskog prevoja Mladoševac prema Kladnju i Kliničkom centru Tuzla.

I jučer i jutros “zujala” su kola hitne, no nije bilo vijesti s ratišta... Loše vijesti brzo putuju, vjerovatno niko poznat nije stradao ili podlegao na putu do bolnice...

Nije bilo struje. Mama je izašla na vanjsku česmu potapati, četkati, prati garderobu na ovaj sad priručni način. U “hladnom režimu”.

Spremao sam se s Edinom i Admirom otići na korito, izgoniti krave ili, ako ne bude bilo kakvih drugih aktivnosti, šetati šumskim stazama i puteljcima, napuniti baterije, uživati u prirodi, u toplom majskom danu... Činilo se savršenom danu.

U toj dokolici i neodlučnosti šta uraditi s jutrom prekinula me škripa šteke. Na ulaznim vratima pojavio se djed. Onog trenutka kada sam ga ugledao znao sam da nešto nije u redu. Stajao je tako minut ili dva na vratima, ne kazavši ništa, a oči i izraz lica govorili su više od hiljadu riječi. Izgledao je kao da će se svakog trenutka srušiti, kao da je cijeli svijet propao sada, u ovom trenu, i da se sprema to saopćiti, a ne može, kao da će sama šutnja odgoditi negativan slijed događaja.

Dobro sam upamtio tu njegovu šutnju. U novembru 1992. godine, prilikom povratka s linije, poginuli su Adem i Enes, djedovi daidžići. Četnici su ispalili granatu. Pala je između braće. U istom trenutku otišli su u vječnost. Vidio je tijela i krv. Po povratku nije dugo ništa rekao. Vidio sam tada prvi put na njegovom plemenitom licu grč! Grč boli, nemoći i razočarenja, grč ljutnje i prezira. I suze... Konačno, nakon nekog vremena, jedva čujnim glasom, pomiješanim s plačem rekao je: “Pokrio sam mjesto gdje je krv... Došli su psi lizati krv. Otjerao sam ih. Cestu sam prao. Treba opet otići. Otjerati pse...”

BIO JE DUG MAJSKI DAN...

Ovog puta, ne dajući nikakvo objašnjenja, rekao je: “Spremi se, brzo. Idemo do Soluna.” Obukao sam farmerke, navukao čizme, ogrnuo “vijetnamku”, dobijenu od nekoga kome je bila mala. Žurnim smo korakom krenuli ka Solunu, možda kilometar i po od sela. Sada je Solun, drugo najveće naselje nakon Olova, bio administrativno sjedište općine, mjesto gdje je izmještena civilna vlast, gdje je smještena vojska, pogoni preduzeća “Stupčanice”, Crveni križ, gdje se dijelila gibira...

Nismo pričali usput. Ipak, nadomak Soluna, odvažih se i upitah: “A dobro, šta ćemo u Solunu?” Zastao je. Okrenuo se prema meni. Pogledao me, sagnuo se, stavio ruke na moja ramena i suznih očiju, isprekidano pričajući, rekao: “Na dženazu... Džavid... (trenuci tišine kao vječnost) Omerov Džavid... Poginuo je! Pogodili su direktno u sklonište.”

Nisam znao što reći, što misliti. Djedov bratić Džavid bio je mrtav! Rat se, u svoj svojoj žestini, vratio u moj dječački život. Hodao sam poput robota, znao sam pravac i mjesto gdje treba ići, no sve vrijeme sam razmišljao, prebirao po glavi o zajedničkom vremenu provedenim s Džavidom. Posljednji put smo se družili u Kladnju. I on se tu zatekao u prvim mjesecima rata. Ustvari, kad bolje razmislim, silno sam ga živcirao. Ukrao sam mu nekakav časopis o fudbalu koji je dobio na poklon. Ganjao me po kladanjskoj čaršiji. Nije me stigao. Očitao mi je bukvica za to otuđenje časopisa i za golove od drvene konstrukcije koje sam izvalio, možda godinu prije, dok je još bio mir, dok je još bio svoj na svome, u Petrovićima, prije zbjega, prije belaja... Radio sam mu te sitne podlosti. Volio sam “izluđivati” Džavida. Ne znam iz kojeg vraga, valjda zato što je bio mezimac, a ja ljubomoran na pažnju koju su mu poklanjali. Treće dijete Omera i Umke. Najmlađi. Prijatan. Nasmijan. Lijep. Kovrdžave kose. Bio je tek krenuo u srednju školu kada je rat počeo. Četiri godine stariji od mene.

Džavida više nema. Sada bih sve dao da mogu “popraviti” taj posljednji susret. Vrištao bih da mogu od muke, od samoprijekora, od besmisla...

Došli smo pred džamiju. Stajao je Omer. Priđoh. Ne stigoh ništa reći, a on me već uze za ruku i prozbori: “Gdje si ti?”, te me pomilova po glavi.

Napolju je bio majski dan. Oko nas crnilo. Kao da smo bili u oblaku, oblaku tuge, odvojeni u potpunosti od zemlje, od realnosti. Negdje u prostoru između. “Ispraćali” smo Džavida. Više to nije bio Omer kakvog sam poznavao. Onaj što je ostao bez mala i imanja, ali je zadržao vedar duh. Sjećam se, jedne prilike prispio sam na ručak u Kladnju. Umka nam je iznijela grah. Nehotice, dok je pričao sa mnom, istresao je cijelu kesicu mljevenog bibera u tanjir. Umka ga je prekorila rekavši kako sada mora baciti hranu na ovakvom vaktu. Odmahnuo je rukom. Nazor je pojeo u deset brzopoteznih zamaha kašikom dobro nabibereni grah. Poslije je vrištao, izvodeći svakojake grimase, držeći se za stomak, konačno poručivši Umki kako je grah bio izvrstan.

Smijali smo se Omerovim “ludorijama”. Bilo je nečeg vedrog, toplog u druženju s njim... Volio sam Omera! Prelazio je preko mojih nestašluka. Nije me ružio. Tek bi mi koju “vaspitnu” na šaljiv način dobacio. Vodio je računa da ne povrijedi, da ne uvrijedi, znao je i s djecom, i s odraslima, i s hajvanom. Izdresirao je cuku da gazi plast sijena. Sva su djeca voljela biti u njegovom društvu.

Imao je sada taj grč na licu, tu staklenu facu, trenutak kada biste vjerovatno zamrznuli život, iskočili, prespavali, isključili se, kao kad vam se ne sviđa film, pa samo pritisnete “stop” ili napustite kino. Ipak, ovu životnu salu nije bilo moguće tek tako napustiti...

Bio je dug majski dan, druge godine rata, kada je otišao Džavid, u dobi od sedamnaest godina...