U filmu Zelena milja, koji je režirao Frank Darabont, Paul Edgecomb (Tom Hanks), upravnik odjela za smrtne kazne, saznavši da će John Coffey (Michael Clarke Duncan), iako nevin, biti pogubljen, nudi mu da izrežira njegov bijeg jer kao vjerujući čovjek ne može na savjesti nositi da je učestvovao u pogubljenu, pred zakonom, čiste osobe. Parafraziram Coffeyev odgovor: “U svijetu kakav jeste ne želim dalje živjeti i stoga treba prepustiti da sve ide svojim tokom.”

Tako je zadnjih dvadeset i šest godina. Kad god bih se sjetio (inicirano spolja ili iznutra) Alexandera Langera, pomislio bih koliko bi trebalo znati o ovom svijetu da mu se kaže – zbogom.

Poslije granatiranja Tuzle u kojem je 25. maja 1995. godine ubijena sedamdeset i jedna mlada osoba a stotinu i pedeset ranjeno, Alexander Langer više nije mogao. Odustao je od ovog svijeta. Tada je imao četrdeset i devet, a danas bi bio u sedamdeset i šestoj godini. Juli je mjesec kada je otišao. Manje od deset dana kada bi ga, poslije Tuzlanske kapije, zadesila još teža rana – Genocid u Srebrenici. Valjda ga je sam Svemogući poštedio saznanja šta ljudi mogu činiti pripadnicima svoje vrste.

Biografija mu je zaista bogata. Odustajemo od detaljnog pobrajanja njegovog neumornog rada na popravljanju svijeta i prenosimo nešto od onoga što su prijatelji i kolege rekonstruirale u La Repubblici:

Langer je napustio kuću u ulici Via dei Fortini oko tri sata u ponedjeljak popodne. Morao je otići po avionsku kartu za Bruxelles, gdje je tog i narednog dana (oni koji će biti dani njegove sahrane u Badia Fiesolani u Fiesoleu, zatim tijelo biti kremirano i odvezeno, na posljednji pozdrav, u Bolzano, njegov grad) trebao predsjedavati raspravom o bosanskom ratu. Umjesto toga, Langer je otišao u centar grada, u sportsku radnju, kupio deset metara najlonskog užeta i jedan centimetar u presjeku. Sa svojim Unom svratio je kući, zatim nastavio prema brdu pjesnika, u Pian dei Giullari. Iz automobila je pogledao baštu kajsija, odabrao je svoje stablo. U tišini ljetnog dana, pisao je supruzi i prijateljima, čitao je knjigu molitava na hebrejskom i francuskom jeziku. Nazvao je, bilo je pola pet, svog sekretara u Bruxellesu i detaljno mu objasnio šta treba učiniti Veronski forum za mir i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji, jednu od njegovih tvorevina i čijim je radom tih dana trebao predsjedavati u Bruxellesu. Nekoliko sati ranije, u podne, razgovarao je telefonom s glasnogovornikom Zelenih Carlom Ripom di Meanom. Još jedan organizacioni sastanak za demonstracije u Parizu protiv nuklearne energije. Langer je radio kao u bunilu, kao i uvijek, uprkos astmi i depresiji. Čak i kad je već odlučio umrijeti. Zbog toga ga niko nije razumio. Zatim je izašao iz automobila, prešao nekoliko metara do stabla kajsije, ostao u trapericama i crvenoj košulji, popeo se bos na najčvršći kofer i zavrnuo omču oko vrata. I pustio se da sklizne dolje. Kad su ga u utorak pronašli oko dva sata, tijelo mu je bilo hladno. Bio je mrtav najmanje osamnaest sati, utvrđeno je obdukcijom. Između osam i devet u ponedjeljak uvečer. Malo je onih koji su odmah povjerovali u samoubistvo. Čak su i istražitelji Digosa iz Firence izražavali sumnju jer su stopala gotovo dodirivala tlo (kao u pjesmi iz djetinjstva: Od tvojih nogu pa do blata bilo je... bilo je samo pola pedlja). Ali obdukcija je otklonila sve sumnje.

Pokušava se otkriti razlog samoubistva. Policija koja je zaplijenila čitave hrpe papira traga za njim. Većina materijala vezana je za političku aktivnost. Najviše dokumenata odnosi se na rat u Bosni, koji je bio osnova njegove posvećenosti i frustracija: prošle sedmice otišao je u Cannes da sklopi sporazum, a Bosanci koji su željeli sudjelovati vraćeni su s francuske granice. Gradonačelnik Tuzle, njegov gost u Bruxellesu prije nekoliko mjeseci, pun obećanja, zatrpan je granatama čim se vratio u svoj grad. Zatim, tu je privatna prepiska, čak i pismo koje mu je uputila žena, obaveze, obećanja, porazi, ispadi. Istražitelji provjeravaju i najnovije pozive na mobilni telefon pronađene u torbici koju je Langer ostavio u podnožju stabla. Svi pokušaji da se otkrije istina šta je ili ko podstakao Langera na samoubistvo ostali su bezuspješni.

Samoubistvo: to potvrđuju rukom napisana pisma, odsustvo drugih tragova na tijelu, osim tragova koje ostavlja uže oko vrata, nedostatak tragova povlačenja po travnjaku, mokasine uredno ostavljene pored stabla kajsije...

U sjedištu Verdija u Firenci Marco Boato i Franco Corleone, prijatelji i političke kolege, pokušavaju odgovoriti i objasniti. Prvo sebi, a onda ostalima. “Mogli bismo reći da je žrtva Sarajeva, rata koji je predvidio prije nego što je započeo i da je on, pacifist, bio je spreman i na borbu s oružjem.” Sam Langer je u bilješci, nađenoj u automobilu pedeset metara od mjesta samoubistva, napisanoj na njemačkom jeziku, doveo u pitanje Boatoa i Corleonea: “Tegovi su postali nepodnošljivi. Molim vas, oprostite mi svi i zbog ovog mog odlaska; hvala onima koji su mi pomogli da se snađem. S moje strane nema gorčine prema onima koji su mi povećavali probleme... Tako da odlazim očajniji nego ikad, ne budite tužni, nastavite u onome što je bilo ispravno” (rukopis je prepoznala porodica) 3. jula 1995. Ovo je u pisanom obliku ostavio Alexander Langer (49), čovjek bez domovine i s mnogo domovina, intelektualac koji je govorio pet jezika i razumio stotinu, živio gradeći mostove, ujedinjujući narode i ljude..., prije nego što je dobrovoljno napustio život.

Stizali su tih dana izrazi saučešća iz opkoljenog Sarajeva, razorenog Mostara i uplakane Tuzle.

U relativno kratkom životu Alexander Langer uradio je puno. Italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevodilac, vaspitač... Rođen je 22. februara 1946. u Sterzingu u Južnom Tirolu, provinciji Italije u kojoj živi njemačko stanovništvo. Rano se uključio u lokalna politička pitanja, u to vrijeme usredotočena na međuetničke odnose u regiji, koji su nakon dva svjetska rata i desetljeća nasilja bili vrlo napeti. Početkom 1970-ih bio je aktivan u Lotta Continua, lijevoj političkoj organizaciji u Italiji. Kasnije se pridružio Zelenoj stranci Južnog Tirola i postao član regionalnog vijeća za Trentino-Alto Adige / Südtirol 1978. Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavio se u redovima Zelene stranke, najprije na nacionalnom nivou, a potom i u Evropi, da bi na kraju postao zastupnik u Evropskom parlamentu i predsjednik grupe Zeleni / EFA u Evropskom parlamentu 1989. godine.

Bio je glasnogovornik u Odboru za politička pitanja, zamjenski član Odbora za razvoj i saradnju, član Pododbora za sigurnost i razoružanje i član Odbora za poslovnik, verifikaciju vjerodajnica i imuniteta, jedan od dvojice kopredsjedavajućih Zelenih u EP-u, predsjedavajući delegacije EP-a za odnose s Bugarskom, Rumunijom i Albanijom, član različitih međugrupa, uključujući Razoružanje, Manjinske jezike i kulture i Siromaštvo i četvrti svijet, bavio se novinarstvom i pisao članke za razne novine i periodične publikacije na razne teme, uključujući Evropu, zelene pokrete, Južni Tirol, manjine, etničke grupe, regije, odnose između njemačkih i italijanskih kulturnih područja, mir i odnose Sjever – Jug.

S agresijom na Bosnu i Hercegovinu naša zemlja postaje opsesijom njegovog interesiranja i kako kaže njegov prijatelj i kolega Adriano Sofri: “Bacio se u to svom snagom. Osjećao se vrlo izolirano u svojoj bici.” Jedini je evropski parlamentarac koji je tri puta dolazio u ratno Sarajevo. Langer je finansijski pomagao sarajevsko Oslobođenje,  koje je predložio kao kandidata za nagradu Saharov. S apelom “Evropa umire ili se ponovno rađa u Sarajevu” predvodio je velike demonstracije u Cannesu, gdje jedan od zahtjeva da se “međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina poziva da se u potpunosti i odmah pridruži Evropskoj uniji”. Jacques Chirac ih prima nakon demonstracija, a Langer traži da međunarodne snage oružano interveniraju i zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Negativan odgovor. Uključio se u akciju Transnacionalne radikalne stranke na prikupljanju potpisa za prijem Bosne i Hercegovine u EU. U aprilu 1995. godine Langer i Hoze Maria Mendiluce predložili su i uspjeli da se Deklaracija o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu proglasi zvaničnim dokumentom Evropskog parlamenta.

Poslije masakra u Tuzli 25. maja 1995. godine piše pismo UN-u: Samo jedno možete učiniti. Morate bombardirati artiljerijske položaje u brdima oko Tuzle. “Morate bombardirati sve položaje teškog naoružanja fašista bosanskih Srba u Bosni. Inače, između vas i ubice naše djece ovdje neće napraviti nikakvu razliku. Jer čak i u međunarodnom pravu saradnja s kriminalom i sama je zločin.”

Njegova smrt izazvala je konsternaciju plemenitih ljudi. Od 1997. postoji Fondacija “Alexander Langer”, koja dodjeljuje godišnje nagrade za aktivnosti slične Langerovim. U Milanu pješački most preko Darsene nosi njegovo ime. Općina Parma imenovala je park po Alexu Langeru. Posthumno je imenovan počasnim građaninom Sarajeva 2021. godine zbog promicanja mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini.

Prisutan je u različitim manifestacijama od rodnog Sterzinga do Potočara.

Za kraj ono što je rekao Adriano Sofri Evropskom parlamentu nekoliko dana nakon Langerove smrti:

“Da imam pred sobom publiku djevojaka i dječaka, ne bih se libio pokazati im kako je lijep, kako je zavidno puno putovanja i susreta i znanja i preduzetništva, jezika koji se govore i čuju, ljubavi, Alexandrov život. Neka na majicama odštampaju njegovo ozbiljno i ljubazno lice. Neka izađu u susret ostalima s njegovim laganim korakom i neka nebo poželi da ne gube nadu.”