U Univerzitetsko-klinički centar u Tuzli dovezen sam teško ranjen u večernjim satima 28. oktobra 1993. godine. Pomalo se sjećam kad su me uveli u operacionu salu na ortopedskoj klinici. Pamtim kroz maglu podrum zgrade, hodnike, krevete, ranjenike i krv. Kud god da pogledaš – krv.

Probudio sam se dan-dva nakon teške operacije. U popodnevnim satima doktor Kačar išao je po hodniku od jednog do drugog ranjenika bodreći nas. Zaustavio se kod mene i naslonio se na metalni okvir kreveta kod mojih nogu. “Kako si, dječače? Bogami, dobro si me prepao sinoć, dosta si bio iskrvario, naročito je arterija na lijevoj nozi bila oštećena. Ali mislim da smo to dobro uradili, imat ćeš bolove, i to jake, a moramo paziti i na infekciju. Mislim da će to biti dobro, junače moj”, udario me mlako po ramenu i krenuo dalje.

Svjetlo je bilo slabo. Polahko sam kružio pogledom po tihoj prostoriji. Tada ugledah i neke boce, infuzije, vrećice krvi, cjevčice. Shvatio sam najednom da je to moje, da je sve to spojeno na moje ruke, a jedna je od tih cjevčica završavala je na mome vratu. Bio sam u nekom poluležećem položaju, prekriven plahtom. Tijelo gotovo da nisam osjećao, samo sam vidio ono što je virilo ispod plahte i svoje ruke, a u njima cjevčice.

Uskoro se čula uzbuna za opću opasnost. Odjekivale su detonacije. Jak udar uzdrmao je zgradu. Čula se lomljava stakla. Jedna od medicinskih sestara dotrčala je i objasnila nam da je granata udarila odmah kod ograde ispod bolničke zgrade. Na drugoj strani užurbano su naguravali krevete. Na neke su montirali krevete na sprat. Ja sam imao izuzetno jake bolove i svakih malo kao da me je nešto bacalo u dubok san, a onda bih opet dolazio k sebi. Bolovi u obje noge nisu se nikako smanjivali.

Sjećam se novog buđenja, ne znam kad je to bilo. Isti polumrak, ali tada osjetih da mi nešto kapa po licu. Skoro da nisam mogao ni glavu pomaknuti, samo malo, nedovoljno. Iznad mog lica stajala je ruka s koje se cijedila krv. Zažmirio sam misleći da sanjam, ali slika je ostala ista. Tek nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da je hodnik u kojem sam se nalazio s obje strane pretrpan krevetima. U sredini su u redu čekali novi ranjenici. Medicinsko osoblje trčalo je gore-dolje. Neke ranjenike pokušavali su uvući s krevetom, ali su zaglavili između velikih vrata. Sjećam se jednog od doktora. Stajao je ispod prigušene svjetlosti na ulazu u jednu od soba pretrpanih ranjenicima. Držao se za glavu i njome bespomoćno klimao. Povukao je jednog momka u maskirnoj uniformi za ruku. “Odakle dovozite sve ove ranjenike, šta se ovo dešava”, pitao ga je. Momak se u hodu okrenuo: “Doktore, ofanziva je na sve strane, Brčko, Majevica, Olovo, i prijemna je dolje isto puna.”

Donosili su novu turu. Vidim ambleme na jakni Prve tuzlanske brigade. Jaukali su i previjali se, neki su se samo u tišini trzali, neki se nisu ni micali... a krv je bila posvuda.

Prošlo je nekoliko dana, mutno ih se sjećam. Samo komadiće trenutaka kada sam bio budan. Pod sedativima u onakvom stanju nisam baš mnogo toga zapamtio. Znam da sam dva dana imao veoma visoku temperaturu. Znam da su me vozili u neke druge sobe, pa negdje opet na hodnik. Neko mi je davao da jedem, da pijem vodu. Nekako se najviše sjećam oca i ostalih koji su znali nakratko doći u posjetu.

Iako je bio početak novembra, dani su bili veoma lijepi. Iznosili su nas iz bolnice i s nosilima tovarili u vojne kombije. Bilo je prelijepo nakon toliko dana po tamnim hodnicima udisati svjež zrak i osjetiti jesenje sunce na svom licu. Jedan od doktora reče da nas voze u ratnu bolnicu u Lukavac.

Ponovo sam zaspao. Onako izmoren i iscrpljen, nisam mogao dugo ostati budan.

Čuo sam neki žamor i probudio se. A onda šok. Mir, tišina, čiste i velike sobe. I posteljina, bijela, čista, mirišljava... Pomislio sam da sam u Džennetu, ali me pogled na sve one cjevčice vratio u realnost. Nema podruma, na spratu sam, čini mi se. Veliki prozor kraj mog kreveta.

Prostrana lijepa soba bila je ispunjena svjetlošću koja je dolazila kroz veliki prozor. Doktor Begić bio je s ordinacijom odmah ispod naše sobe. Mijenjala ga je doktorica Ćurović, iako tada mlada, bila je veoma iskusna.

Premda je bilo vrijeme teže blokade tuzlanske regije od snaga HVO-a, ipak su se svi trudili da za nas pribave što god se moglo. Često bi se tu našle cigarete, pokoja čokoladica, komadić suhog mesa i poneka voćka. Tadašnji načelnik, rahmetli Sead Hasanhodžić, znao nas je obići svako malo i nikad ne bi došao praznih ruku.

Bio je to dan pred moj izlazak iz ratne bolnice. Već sam se bio dobro oporavio, mogao sam polako ustajati i hodati do hodnika i nazad. Bilo je vrijeme ručka. Na samom dnu sobe rahmetli Sejo Grof nešto je pričao s Halidom, koji je ležao na desnoj strani sobe. Emin je stajao pored prozora i gledao dolje prema cesti. Sad će Alija s kombijem i idemo na ručak.

Alija je bio momak koji je dovozio hljeb za ratnu bolnicu i vazda bi nakratko utrčao u našu sobu s nekim novim vijestima s ratišta. Imao je te informacije jer je vozio hljeb i za komandu brigade. Pričao bi o podvizima naših jedinica s nekim žarom kao da je i sam bio u svakoj toj akciji.

Halid je ustao polahko, dočekao se na svoje štake i krenuo prema hodniku. Bio je teško ranjen u kuk i veoma se otežano kretao čak i uz pomoć štaka.

Uskoro se ispod prozora začula huka motora vozila i lupa vrata. Gledao sam u Emina. Imao je čudan izgled na svom licu. Okrenuo se prema meni rekao: “Alija.” Ja sam ga gledao, a on je onda ponovio: “Eno ga, Alija.” U to se uključi Grof sa svog kreveta prebirajući nekakve papire: “E jesi dosadan, Alija, pa Alija, pa neka ga, i vrijeme mu je da dođe.” Emin se okrenuo prema nama i opet pokazujući na vrata reče: “Predsjednik Alija.”

Bat čizama po hodniku i lupa vrata. Odjednom žamor glasova na sve strane. Meni još ništa nije bilo jasno.

U sobu je prvi ušao Ismet Osmanović, a zatim načelnik Hasanhodžić. Za njima, brzo kao i oni, ušli su jedan vojnik i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Ja sam bio u šoku. Ne znam ni ko je nazvao selam, nit jesmo li odgovorili. Stojeći nasred sobe s rukama na leđima rahmetli predsjednik kratko je pitao kako smo, imamo li sve što nam je potrebno. Ja sam više klimao glavom nego što sam nešto govorio. Imao je na sebi maslinastu jaknu i crnu beretku. Meni tada nije uopće izgledao staro. Pred mojim očima bio je kao gorostas, mada još nisam mogao vjerovati svojim očima da je tu.

Jedan od uniformiranih vojnika dodavao je predsjedniku vrećice, a on ih je dijelio ranjenicima. Kad je došao red na mene, u srcu mi je nešto jako lupalo, kao u školi kad si na redu za odgovaranje pred tablom.

Rahmetli predsjednik došao je do mene i pružio mi ruku. Stisnuo sam je, a on je onda drugom rukom stisnuo moju. Ruke su mu bile mehke i tople; nikad neću zaboraviti taj stisak. Gledao me je u oči i upitao: “Koliko, momak, imaš godina?” “Sedamnaest, osamnaest”, sapleo sam se. Predsjednik se nasmijao: “Allah nek’ te čuva, momče, Allah neka vas čuva sve.” Mirisao mi je na cimet, kao na neke stare kolače.

Još jednom se okrenuo na vratima pri odlasku i pozdravio nas. Polahko sam, puzeći preko kreveta, došao do prozora. Ušao je u svoj zeleni džip i vozila brzo nestadoše preko raskrsnice. Stajali smo i gledali u nekoj nevjerici. Iz one vrećice izvadio sam veliki žuti limun i duboko udahnuo njegov miris. Nikada niti jedan limun poslije nije tako mirisao.

Sejo je gledao u mene nekako izgubljeno: “Eto, ode predsjednik.” Ja sam samo klimnuo glavom. Bio je to 9. novembar 1993. godine, dan kada sam stisnuo ruku rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića. Dan koji ću zauvijek pamtiti. Jedan topli ljudski stisak ruke i neponovljivi miris limuna.