Svanulo je. Prve zrake proljetnog sunca škrto se promaljaju kroz krošnje velikih jela i borova na Majevici. Još po šumi, svuda okolo, kao velike bijele deke, snježni ostaci prkose proljeću i suncu. Dolje, stotinjak metara od nas, čuje se brundanje motorne pile. Jedan od posljednjih dijelova linije odbrane dobija bolje i jače zemunice. Iskopane su i šire tranšeje, a sanitet i minobacačke posade sada su još bliže liniji.
Vojnici većinom ovo komentiraju kao pripreme za novu, proljetnu ofanzivu. Hamza i Osman sjede na nekom oborenom drvetu i čiste puške. Desno od njih, na brdašcu, okupila se grupa malo glasnijih vojnika. Ubrzo žamor utihnu i vidjesmo da se obaziru na lijevu stranu prema cesti. Uskoro se odozgo pojaviše nekoliko vojnika i oficira.
Jedan od njih nas poselami i reče da ima naredbu za naše premještanje, a da će s nama poći i “Crni vukovi” iz Kalesije. “Momci, imamo naredbu da se vi pod hitno prebacite na rejon Visoke Glavice. Dobili smo poruku da je jutros gore odbijen jedan agresorski napad, ali da se očekuje još jači u poslijepodnevnim satima. Što prije budite spremni za pokret, jer kamioni koji će vas prevoziti već su stigli dolje pred komandu.”
Brzo se spremamo i u koloni spuštamo do komande. Nakon dva sata vožnje, stižemo u rejon razmještaja – selo Međeđa. Tu se ponovno postrojavamo, zadužujemo MTS (materijalno-tehnička sredstva) i raspoređujemo po kućama.
Tek što sam ušao, gazda kuće donosi nam jelo i kahvu. Nismo je čestito ni srknuli, kad se začu dreka komandnog kurira kroz selo da odmah nastupa pokret. Već prilično iscrpljeni, krećemo prema Glavici. Osjećam umor i bol u nogama kakav nikada nisam imao. Nije više važno gdje idemo, samo da što prije stignemo.
Hamza ide za nama tvrdeći da su nam grčevi u nogama posljedica nedostatka vitamina iz svježeg voća. Smijemo se. Meša mu govori da će uskoro prispjeti banane i ananas pa ćemo sve to nadoknaditi.
Gore se s kote čuju jake detonacije, znamo dobro gdje idemo. U svemu tome gledamo da kroz kakvu šalu odagnamo pritisak i misao o onome što dolazi.
Trebao nam je, otprilike, sat dobrog pješačenja pod punom ratnom opremom i svim ostalim stvarima da stignemo na kotu Zečija kosa. Iznenada se smračilo i počeo je puhati jak sjeverac.
Hamza se obazire i upire pogled ka nebu. Počinje jaka kiša. Bože moj, mislim sam u sebi, pa dokle će ovo više?! Čujem komandu, deset minuta odmora. Nisam se kako treba ni spustio na mokru zemlju, u nadi da ću se barem malo odmoriti, a opet nastupi pokret. Ovo je peti dan kako nas prebacuju s jednog mjesta na drugo. Prekjučer Čelić, jučer Jagodnjak i Posavina, jutros Kapljevac na Majevici, a sada pravac Visoka Glavica. Idem i potucam se putem nenaspavan kao i većina mojih prijatelja. Vidim neke od njih kako ispred mene zapliću sami sebe nogama i posrću, ali se ipak drže. Nimalo prijatno i veoma dugo pješačenje i najjače i odmorne vojnike dovelo bi do iscrpljenosti.
Nakon sata pješačenja, stižemo pod famoznu Visoku Glavicu, gdje su se četnici ukopali i utvrdili.
Raspoređujemo se u strijelce. Detonacije odjekuju čitavom kotom, a ispred linije odbrane naših položaja izvija se visoki crn dim. Dolje, lijevo, dogorijeva nekoliko borovih stabala zapaljenih u prošlom četničkom napadu.
Ulazimo u liniju praktično u vrijeme kad otpočinje još jedan napad. Komandir iz Prve muslimansko-podrinjske brigade u žurbi nas poziva da krenemo za njim. Ukratko nam objašnjava naš položaj. Do nas su s desne strane “Živiničke ose”, a s lijeve su liniju pojačali “Crni vukovi” iz Kalesije, koji su stigli zajedno s nama. “Evo, na ovom dijelu gore, gdje je pucnjava najglasnija”, objašnjavao nam je komandir, “‘Ose’ su od jutros odbile dva jaka napada i uništile mnogo neprijateljske žive sile.”
Ponovo odjekuju snažne detonacije. Desno od nas agresor kreće u još jedan napad. Sa mnom su u tranšeji Hamza, Ejub i Salih te još tri čovjeka iz Podrinjske brigade. “Ose” ponovo prihvataju borbu i kompletna kota proključava.
Četnici svim silama navaljuju na njihove položaje, ali bezuspješno. Neki od agresorskih vojnika pokušavaju u zaklonu drveća prići što bliže, ali to im je bilo uzaludno. U tom momentu iznad naših glava zazviždaše meci. A onda “kokičari” sasuše po nama. “Ljudi, izgleda da su nam iza leđa, eno čujte”, javi se povikom stariji čovjek iz Podrinjske brigade. “Ma ne boj se, nemaju ti oni hrabrosti za to”, dobacuje mu Salih uz osmjeh.
Odjekuje još nekoliko rafala, a onda sasipa po našem dijelu linije. Hamza povlači redenik preko balvana i mrtav-hladan viče: “Ojhaaaa, evo kurbana!”
Četnici nam se gotovo trčeći primiču šumom. Tu, ispred nas, šuma je gušća nego s naše lijeve i desne strane. Momak iz “Crnih vukova” stiže u trku i donosi još jednu kutiju municije za mitraljez.
Sasuli smo po njima, a oni po nama. Šuma se za nekoliko momenata napunila dimom.
Kreću se veoma brzo, a zbog gustoće stabala, još ih je teže pogoditi. Hamza stisnu svoj mitraljez uz rame, zatim se okrenu i namignu. Strahovita jeka zapara zrak na koti i pretvori se u tutnjavu. Njegova osamdesetčetvorka pravi haos po šumi.
Četnici, koji su krenuli da nam izbiju na bok, upadaju u mrežu njegovih metaka. Ostaju praktično pokošeni, a one koji su krenuli desno dočekuju naši rafali. Strahovita pucnjava odjekuje na sve strane.
A onda Hamza stavlja novu kutiju municije i potpuno neočekivano počinje pjevati: “Moj mitraljez i na njemu gajka, četnička će zaplakati majka.” Dio agresora, koji se povlači prema sredini linije, ponovo postaje meta Hamzinog mitraljeza. Trojica ili četvorica padaju na zemlju.
Oni četnici koji su krenuli naprijed sad su stali i pucaju u mjestu. Najednom se odlučuju na povlačenje.
Memo i Salih iskaču i, prije nego što sam viknuo, u nekoliko koraka stvoriše se kod najbližeg ubijenog četnika, zgrabiše ga i dovukoše u zemunicu.
Stariji vojnik ponudi nas cigaretama. Gledao je u Hamzu. “Dijete, koliko ti godina imaš”, upita ga. “Imam dvadeset godina, djede”, odgovori sa smiješkom Hamza dok je skidao kutiju s mitraljeza. “Da te Allah, dijete, nagradi dobrim za tvoju hrabrost na ovom njegovom putu, hrabar si momak”, dodade čovjek. Hamza se osmjehnu: “Amin, djede. A nisam ja hrabar, nego su oni kukavice.”
Sjedio sam i gledao niz šumu. Još pokoji pucanj odjekivao je desno od nas. “Momački smo ih dočekali”, viknu Salih namigujući, “tamo lijevo naši su iznijeli osam njihovih mrtvih, eno ih vidim iza zemunice.”
Gledao sam u svoje saborce, gledam i razmišljam. Dok je ovakvih, bit će i Bosne, a bogami ima nas dosta. Možda će ovaj rat biti dug, mukotrpan, iscrpljujući i težak, ali s ovakvim ljudima i gazijama mi taj rat ne možemo izgubiti.
