Da svijet nije u dobrom stanju, opće je mjesto koje nije potrebno posebno dokazivati. Svjetski poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata nije ispunio očekivanja i nade o stabilnom svijetu bez rata unatoč međunarodnim institucijama koje su to trebale osigurati. Nade i očekivanja i veliki optimizam nakon završetka hladnog rata također su rezultirali razočarenjima. Pitanje da li je stabilniji svijet moguć predmet je mnogih rasprava. Nedavno objavljena knjiga dr. Fahrettina Altuna, predsjednika Uprave za komunikacije pri Uredu predsjednika Turske, naslova Turska kao stabilizirajuća sila u doba previranja (“Academica Press”, 2021) bavi se pitanjima stabilnosti i turskim prijedlozima, čijom bi primjenom bilo moguće minimizirati sukobe i nestabilnosti današnjeg svijeta.

IZNEVJERENE NADE

Knjiga počinje analizom svjetskog poretka od pada Berlinskog zida, kada je obećanje mira i prosperiteta pod vodstvom SAD-a u velikom dijelu svijeta bilo praćeno optimizmom, Altun zaključuje da su ta obećanja i retorika, kao i mir i prosperitet bili ograničeni samo na određene geografske regije. U to isto vrijeme optimizma Afrika, Balkan i mnogi drugi dijelovi svijeta vidjeli su rast broja etničkih sukoba, građanskih ratova i humanitarnih tragedija. “Suprotno očekivanjima, nije bilo znakova jenjavanja ratova i međunarodnih sukoba. Umjesto toga, nastajao je sve veći broj krvavih sukoba u različitim dijelovima svijeta”, piše Altun, dodajući da su međunarodne institucije bile nemoćne u sprečavanju tih sukoba.

Isto tako, nade da će globalizacija dovesti do ekonomske jednakosti i pravičnosti iznevjerene su jer je bilo vrlo malo iskrenih napora da se pomogne zemljama u razvoju. Raskoraku između globalnog sjevera i globalnog juga dodat je još jedan – digitalni, koji doprinosi novim formama nejednakosti.

Teroristički napadi 11. septembra 2001. stvorili su atmosferu globalne solidarnosti. Međutim, to je brzo uništeno agresivnom politikom Washingtona, što je stvorilo eru nepovratnog sukoba. Dok su se NATO saveznici usaglasili oko opasnosti od globalnog terorizma, s druge strane nisu bili u stanju da formiraju čvrst sveobuhvatni protuteroristički okvir. “Najjasniji primjer jeste kada se pogledaju turski napori da se NATO saveznici slože da se pozabave PKK/PYD/YPG terorističkim prijetnjama, koje dolaze sa sjevera Sirije”, piše Altun, citirajući predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana: “Najveći izazov svijeta jeste licemjerni i neiskreni prilaz terorističkim organizacijama.”

Listajući dalje krize koje su rastakale tkivo međunarodnih normi s (još) nepopravljenim posljedicama (ako je popravak uopće moguć), Altun navodi invaziju na Afganistan, agresiju na Irak, ekonomsku krizu 2008, izbjegličku i migrantsku krizu koja je počela 2015. (i ne vidi joj se kraj), da bi završio nabrajanje krizom koju je prouzrokovao virus korona.

Ova posljednja nam je za svega dvije godine u punom svjetlu prikazala nesposobnost međunarodnih institucija, prije svega Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ali i UN-a, kao i diskrepanciju između retorike pune solidarnosti i humanizma, te prakse u kojoj se svako zatvara u svoj tor ne hajući ni za neposredne komšije.

“(...) velike sile su igrale ono što se može opisati kao destruktivne uloge u međunarodnom sistemu. Dok su SAD značajno djelovale na slabljenje postojećih međunarodnih institucija, druge velike sile, poput Rusije i Kine, nisu uspjele pružiti rješenja za postojeće izazove unutar ovih institucija. Uprkos svojoj retorici i protivljenju unilateralizmu Sjedinjenih Država, oni nisu uspjeli formirati efikasne multilateralne institucije i međunarodnu saradnju”, ocjenjuje Fahrettin Altun.

“I UN i NATO su strukturirani na način da su globalni izazovi važni samo kada su direktno ugrozili Zapad. To nije samo nepravedno, već i nerazumno za dobrobit samog Zapada.”

REFORME SU NEOPHODNE

Altun ističe da “više od tri decenije nakon hladnog rata debata o novom međunarodnom poretku, koji bi suštinski preobrazio međunarodne institucije uspostavljene tokom i nakon Drugog svjetskog rata, tek treba da postigne praktičan konsenzus” i primjećuje da su stalne članice Savjeta sigurnosti UN-a najveća prepreka reformama koje bi promijenile status quo. Naravno, ova knjiga koja, između ostalog, opisuje prijedloge reformi koje je predsjednik Erdoğan sažeo u slogan “Svijet je veći od pet” oslanja se i inspirirana je tim idejama. “Cjeloživotna borba predsjednika Erdoğana za našu zemlju bila je inspiracija iza ove knjige... Njegova neumoljiva težnja za globalnom pravdom i pravednošću mora biti primjer koji trebamo slijediti.”

Prijedlozi za reformu Ujedinjenih nacija od ranije su poznati. Prije svega, oni su bazirani na potrebi za pravednim svijetom, a uključuju ukidanje prava na veto u Savjetu sigurnosti UN-a, povećanje broja stalnih članica s 5 na 20 i smanjenje ovlaštenja Savjeta sigurnosti tako da bude odgovoran Generalnoj skupštini UN-a. Ukratko, to bi bila međunarodna institucija bazirana na većem stepenu demokratije no što su to pobjednici Drugog svjetskog rata predvidjeli.

Međutim, kritika postojećeg međunarodnog poretka samo je jedan aspekt ove knjige. Podsjetimo se da je njen naslov Turska kao stabilizirajuća sila u doba previranja. Stoga je dobar dio knjige posvećen upravo opisivanju stabilizirajuće uloge Turske, navodeći primjere s detaljnim objašnjenjima.

U svakom od primjera predstavljenih u knjizi autor pokazuje kako su turski pregovori ili intervencije bile usmjerene ka uspostavljanju stabilnosti: Turska je učinila svoj dio u implementaciji Annanovog plana za ostrvo Kipar. Istovremeno pokazuje snažan otpor nezakonitim koracima koje preduzimaju Grčka i administracija kiparskih Grka u Egejskom moru i istočnom Mediteranu.

Napori Ankare da poboljša humanitarne i političke uvjete koje je stvorio Washington okupacijom Iraka jesu neupitni.

Turska je bila ta koja se borila da spriječi građanski rat u Siriji i uložila sve napore da ublaži humanitarne tragedije izazvane ratom. Intervencije Turske protiv terorističkih organizacija također su sprovedene u okviru međunarodnog prava. Štaviše, Ankara je pomogla u aktivnostima rekonstrukcije koje su potrebne za stabilizaciju područja očišćenih od ovih grupa.

Djelovanje Turske u libijskoj krizi spriječilo je da zemlja ponovo uđe u spiralu građanskog rata i da se možda vrati u diktatorsko doba. Sporazumi potpisani između vlada Turske i Libije krajem 2020. godine postavili su temelje za politiku obostrane dobiti između dvije zemlje, istovremeno sprečavajući da se energetska konkurencija na istočnom Mediteranu pretvori u sukob. Zahvaljujući pomoći Turske Libiji, izbori i politička stabilnost ponovo su postali mogući.

Aktivna vanjska politika Turske u posljednjih 20 godina, a nakon stanja duboke hibernacije, jeste često, prije svega na Zapadu, optuživana, bez obzira na rezultate, za upravo suprotno – kao “destabilizirajuća”. To je velikim dijelom propaganda koja funkcionira po (Goebbelsovom) principu “optuži protivnika za ono što sam radiš”, a preostalim dijelom to je želja za očuvanjem (međunarodnog) statusa quo, odnosno diskreditiranja Turske, koja je taj status poremetila buđenjem, jačanjem i pozivima na reformu međunarodnih institucija, odnosno svjetskog poretka.

Ova je knjiga neophodna svakome ko ima želju za boljim razumijevanjem ne samo turske vizije o pravednijem svijetu nego i za razumijevanjem turske vanjske politike uopće. Svjestan da će viđenja i analize iznesene u njegovoj knjizi biti predmetom kritike, dr. Fahrettin Altun izražava nadu da će kritike biti konstruktivne “s obzirom na to da je jedini način da se suprotstavimo globalnim izazovima našeg vremena dobronamjernost i intelektualno poštenje”, dodajući: “Ako mogu da podsjetim dovoljno ljudi na opasnosti nedjelovanja, postigao sam cilj.” U svjetlu globalnih izazova to zaista nije malo.