Ljudsko je pamćenje selektivno, mnogo više zaboravljamo nego što pamtimo. Zato je važno da se sjećamo, jer bez sjećanja nema spoznaje. Doprinos tom kolektivnom pamćenju i sjećanju jeste i knjiga koja je promovirana na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na isti dan kada se u Lukavici održavala svesrpska parada 9. januara.

Presretnuti razgovori: pripreme za rat knjiga je čiji su autori Hikmet Karčić, Emir Suljagić i Sead Turčalo. Zapravo, knjiga, osim tri autorska teksta u kojima se autori fokusiraju na objašnjavanje konteksta i analizu razgovora iz određenih uglova, sadrži pedesetak transkripta presretnutih razgovora.

Inače, tužiteljstvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) uvelo je u dokazni materijal 245 telefonskih razgovora – ukupan broj je veći – koje je u predvečerje napada na Bosnu i Hercegovinu snimila Služba državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine (SDBBiH). Transkripte su na sudu autentificirali službenici SDBBiH koji su i sami bili uključeni u snimanje. Razgovori su snimani u periodu između maja 1991. i početka marta 1992. godine.

Kako je rečeno tokom promocije, ovo je prvi put u povijesti da postoje i da se koriste kao dokaz na sudu autentični audiosnimci aktera genocida u njihovoj pripremi i izvršenju genocida, snimci koji razotkrivaju njihovu međusobnu komunikaciju, planove i genocidnu namjeru.

Za takav materijal zaslužni su, prije svega, pripadnici SDB-a BiH koji su, kako je to slikovito objasnio Emir Suljagić, “pentrali se po banderama, spavali u autu, mokrili u flaše” kako bi snimili Karadžića, Miloševića i druge. Njima je uspjelo ono što uspijeva rijetko kome u špijunskoj službi, snimali su razgovore direktora Službe državne bezbednosti Srbije. Oni su heroji u sjeni, ljudi čija imena vjerovatno nikada neće biti objavljena, niti će biti nagrađeni za svoje zasluge, ali svojim radom pospremili su iza rešetaka brojne zločince.

Iz presretnutih razgovora može se mnogo toga zaključiti, iako iziskuju mnogo dublje i svestranije proučavanje. Najveći broj presretnutih razgovora navedenih u ovoj knjizi odnosi se na razgovore između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Čitajući ih, obični čitalac može izvesti dva zanimljiva zaključka: prvi, Karadžić je bio frustriran i ljut što Aliju Izetbegovića nije mogao privoljeti da Bosna i Hercegovina ostane u okviru Jugoslavije, ili kasnije će to postati kristalno jasno velike Srbije; drugi, bez obzira na to šta Srbi slavili 9. januara, i bez obzira na žrtvu koju su Bošnjaci podnijeli, Srbi su izgubili rat, Srbi su izgubili sve za šta su se borili. U nastavku teksta pročitat ćete Karadžićeve izjave koje potvrđuju ove tvrdnje.

Kako se navodi u ovoj knjizi, platforma Srbije temeljila se na jednoj jedinstvenoj jugoslavenskoj državi, a kako je kriza odmicala, ona je sve više evoluirala u ideju o jednoj, jedinstvenoj srpskoj državi. Platforma koju je u periodu raspada Jugoslavije artikulirao predsjednik Srbije Slobodan Milošević nastala je u interakciji nekoliko tipova aktera, političkih stranaka, inteligencije i državnih institucija.

“Vi ste, vi, vi ste, stvarno da upotrebim tu kategoriju, vaša politika je egzistencijalna. Vi završavate jedan istorijski proces. (...) Jugoslovenstvo ima dva sadržaja, ima ujedinjenje južnih Slavena i ima ujedinjenje Srba. (...) ujedinjenje južnih Slavena je propalo, ali ujedinjenje Srba nije, istorijski, sad se istorijski dovršava ili gubi”, rekao je Dobrica Ćosić Radovanu Karadžiću u jednom razgovoru.

“Ukratko, ključne ideološke tačke srpskog projekta u Jugoslaviji – i shodno tome u Bosni i Hercegovinu – su da: (a) Srbi imaju pravo da formiraju svoju nacionalnu državu unutar historijskih i nacionalnih granica; (b) u slučaju da Jugoslavija ne može biti sačuvana nova država sastojat će se od Srbije, Crne Gore i dijelova drugih jugoslovenskih republika sa srpskom većinom; (c) u novoj državi neće biti mjesta za neprijatelje srpskog naroda”, stoji u knjizi.

 

MILOŠEVIĆ: Znaš šta će tebi da bude najveći problem i svima nama?

KARADŽIĆ: Da.

MILOŠEVIĆ: To što će Alija Izetbegović u ime Bosne i Hercegovine tražiti priznanje.

KARADŽIĆ: Nema pravo na to. On to nema pravo, mi ćemo...

MILOŠEVIĆ: Pa pitanje je da li ima pravo ili nema. On će ga tražiti... On ako ga bude tražio, onda će da bude katastrofa.

U nastavku razgovora Milošević još jednom potcrtava Karadžiću i izriče prijetnju:

MILOŠEVIĆ: Treba da objasnite Aliji šta znači ako on pošalje zahtjev.

KARADŽIĆ: Onda je to rat.

Tri dana poslije Milošević je potpuno odlučan da projekt dovrši nasiljem.

MILOŠEVIĆ: Više nikome nikakav popust. Ako hoće da se biju, tu smo... Ko god hoće da se bije, tu smo i jači smo... Ko hoće za Alijom da se sa nama bije, nek izvoli. Izgubiće.

Do kraja decembra 1991. godine Milošević iznosi plan u slučaju bosanskohercegovačke nezavisnosti.

Ako se ide dalje, onda se Srbija i Crna Gora deklarišu za zajedničku državu... Ne dirajući ni vas ni Krajinu, a vi pošto, ako se prvo reši problem Bosne i Hercegovine, onda vi donesite odluku da i vi se uključite u zajedničku državu... Mi utvrđujemo svoj status u zajedničkoj državi i reći ćemo da pod Jugoslavijom i dalje ćemo podrazumevati sve narode i republike dok se na legalan način ne izdvoje.

Međusobni razgovori Miloševića i Karadžića pokazuju da je genocidni impuls u srpskom projektu došao od Karadžića. Milošević se nije ustručavao da upotrijebi nasilje ondje gdje procijeni da to treba, ali Karadžićev gnjev – koji je ovaj otvoreno ispoljavao pred Miloševićem – poticao je iz najmračnijih mitova srpskog nacionalizma. Karadžić je namjeru da Muslimana nestane artikulirao otvoreno kao u telefonskom razgovorom s pjesnikom iz Beograda Gojkom Đogom.

Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čovječe da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će, oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam, ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati... oni to ne svataju, da bi tu bilo krvi do koljena, da bi muslimanski narod nestao, nestalo bi sirotinje muslimanske koja ni ne zna kud on vodi, kod on vodi, ovaj, Muslimane. (12. 10. 1991.)

Karadžić “nestajanjem” Bošnjaka prijeti već početkom septembra 1991. u telefonskom razgovoru s Momčilom Krajišnikom: Znate li vi da ćete u svemu tome nestati.. Nestat ćete, čovječe! Nestat će i nas dosta, al’ vas će potpuno nestati! (…) Nestaće mu i Bosne i Muslimana ako se bude ratovalo. (...) Za dva-tri dana će Sarajeva nestati i biće 500.000 mrtvih. Za mjesec dana u Bosni i Hercegovini nestaće muslimana, Srbi će se reducirati, Hrvati će najviše tu sigurno profitirati.

Iz presretnutih razgovora moglo se zaključiti da njihove namjere počivaju na temelju vjekovne etničke mržnje, odnosno upotrebe nacionalizma u svrhu osiguranja velike političke moći ili, konkretnije, ostvarenja velikosrpske ideologije. Primarni cilj SDS-a bio je zadržati teritorije pod većinskom srpskom kontrolom u okvirima Jugoslavije. Posebno značajno je izdvojiti da se Karadžić nije libio javno upozoravati ili, preciznije kazano, prijetiti muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini. Tako je SDS bio u pročelju genocidne kampanje, koja je rezultirala brojnim zločinima nad Bošnjacima među kojima su prisilno zatvaranje ljudi u logore, masovna silovanja, otimačina imovine, a svakako i opsada glavnog grada Sarajeva. Nakon hapšenja 2008. godine, u narednim je godinama pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju Karadžić osuđen na doživotnu kaznu za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

I pored toga što nije glavna tema telefonskih transkripata, opasnost od stvaranja “muslimanske države” provijava kroz razgovore dvojice srpskih lidera Miloševića i Karadžića. Najavljujući Karadžiću neidentificiranog stranog posjetitelja, Milošević kaže: On ustvari jednostavno ne razume ovu ideju plasiranja islamske države... onda je jako važno da mu objasniš o čemu se radi.

KARADŽIĆ: (...) između ostalog da se on (Alija Izetbegović, op. a.) odrekne, ovaj, Islamske deklaracije i da javno da izjavu da neće da pravi islamsku republiku jer to je nešto što mora da ga legitimiše i kod nas i kod pristalica islamske republike (...) Ja mislim da on ne bi želeo da se ujedini sa Hrvatskom, nego ‘oće pomoć Hrvatske da izađe iz Jugoslavije, jer bi on htio jednu enklavu ovde u dolini rijeke Bosne, enklavu islamsku, ja mislim da mu ona treba za, za ovaj, arapski svijet. (...) Dobro, al’ sada je bogami situacija, mislim, jer on je vrlo lukav, on ne govori šta, one uuuu, ultima poteze. One posljednje poteze svoje, posljednje namjere o islamskoj republici, nego on se sad zaklanja iza države građana i tu ide sa komunistima pod ruku.

MILOŠEVIĆ: Da, da. Pa znam, al nisu to komunisti nikakvi, to ti je ovaj islamski fundamentalizam.

KARADŽIĆ: Ma da, dobro, Durakovićevi komunisti.

MILOŠEVIĆ: Znaš, komunisti, nisu za ove nacionalne podele. Tako da to Durakovićevo, to je neka, neka slika Dorijana Greja.

U jednom razgovoru od 24. juna 1991. godine Karadžić izvještava Miloševića o “problemima” u Bosni: (…) oni se ovdje spremaju za rat, oni su napravili, ogromno naoružanje su navukli, imaju jedan plan da napadnu u Sarajevu pet-šest stotina Srba u isti sat, u isti minut, a onda da ostale stavljaju u jedan sabirni logor. Napravili su jedan sabirni logor u MUP-u tamo (prekid), a onda će narod ostati u mraku, a oni će imati nišanske sprave za noćno gađanje i imaće baterijske lampe.

Kada je najavljen referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine Karadžić je Miloševiću kazao sljedeće: “(...) ne znam kako će im ovaj, kako će se na nas odraziti taj njihov referendum, al’ mi smo ovde rekli Aliji, da, juče smo rekli, razgovora više nema ako ćete vi da idete s platformom, sa ustavom, i sa referendumom. Mi to ne, tu nema razgovora, događaji će vas preticati i vi više nećete moći Bosnu prepoznati za 10 dana. I to je stvarno tako, sa, ja zadržavam naše ekstreme žestoko, ali sada kad, ako oni krenu u proceduru sa platformom, i sa ustavom, i s referendumom nema razgovora, Bosne nema, ne može je niko prepoznati, neće je moći prepoznati!!! Tu nema, ne mogu ja da zadržim ljude.”

U razgovoru s Gojkom Đogom Karadžić jasno kaže kako Srbi neće pristati ni na šta drugo osim ostanka u Jugoslaviji, odnosno u srpskoj državi i da će na to Bošnjake natjerati silom ili ih istrijebiti. Razgovor je vođen 12. 10. 1991. godine.

KARADŽIĆ: Ne. Oni ne svataju k... kako Srbi ključaju, kako se Srbi sporo pale, a dugo gore, oni nemaju pojma, ovi... ja ne mogu ovim ovde, ovaj, našim partnerima Muslimanima da kažem pa (psovka) svatate li vi da će do posljednjeg Srbina će se Srbin boriti za državu da je, da je ne izgube.

ĐOGO: Aha.

KARADŽIĆ: Postavim, to im privatno sto puta kažem nemojte se zavaravati, nema tu nikakve šanse da mi vama sad nešto potpišemo za dva sata će se čitava Bosna dići i zapaliti. Nema tu šanse nikakve. (…) Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čoveče oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba pa to nije normalno, pa oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam ja ću sa njima morat otvoreno da govorim, ljudi, nemojte se zajebavati, u Bosni i Hercegovini ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih, šta vi mislite, plus je tu Armija i tehnika i sve to. Šta vi mislite da se možete, da se otcjepljujete kao Hrvatska. I oni bukvalno idu... nama su juče rekli na tim našim pregovorima između ovaj, sjednice skupštine, suverena Bosna znači nezavisna Bosna, ako Jugoslavija ne bude...

ĐOGO: Kakva Bosna bre, da l’ on misli kako da pređe Neretvu, zar misli da Nevesinje, Gacko, Bileća, Trebinje, da će biti Bosna?

KARADŽIĆ: Da, da. Ne, on je, on nije normalan...

ĐOGO: Da će on ući sa vojskom tamo, je l’ on lud, bre.

KARADŽIĆ: Mi, mi, njima ne branimo da oni stvore odrede.

ĐOGO: I na kraju onda će ući u Banja Luku.

KARADŽIĆ: Jeste, da... da svoj, na Ozren, da će Doboj da će bilo šta, on može da ima vlast u pola Sarajeva, u Zenici i u pola Tuzle i nema, gotovo. Gračanica i ove sitne, ali on, oni to ne svataju da bi tu bilo krvi do koljena i da bi muslimanski narod nestao. Nestalo bi sirotinje muslimanske koja ni ne zna kud on vodi, kod on vodi, ovaj, Muslimane. (…)

Prvi dan 1992. godine, dakle 1. januar, za Karadžića je krenuo stresno, o čemu svjedoči razgovor s Momčilom Krajišnikom, koji je u ovom slučaju bio baš “pričljiv”.

KARADŽIĆ: (...) Ja čitam ovaj intervju Izetbegovićev.

KRAJIŠNIK: Kakav je bogati?

KARADŽIĆ: Pa on nije normalan čovjek, pa on (...) stavlja Srbima prst u oko.

KRAJIŠNIK: Ja.

KARADŽIĆ: (...) Ako se podrazumijeva svi pod isti, pod svim ovim onim, a suverena i nezavisna Bosna. Sad se otvoreno govori suverena i nezavisna Bosna. Oće li on da dođe neko da mu poruši Sarajevo?

KRAJIŠNIK: Ja.

KARADŽIĆ: Stvarno nije normalan (psovka). On sad (…) otvoreno govori suverena i nezavisna Bosna.

KRAJIŠNIK: Ja.

KARADŽIĆ: Znaš to?

KRAJIŠNIK: Ja.

KARADŽIĆ: Do nedavno bilo (…), nek on ide u pičku materinu, mi ćemo pustiti ove naše tigrove pa nek rade svoj pos’o.

KRAJIŠNIK: Ne, ne vidi koliko je to bezbedno.

O donošenju ustava Republike Bosne i Hercegovine Milošević i Karadžić razgovarali su 24. 10. 1991. godine.

KARADŽIĆ: Da. Oni misle da rade na zakonito, al’ mi ćemo da odgovorimo svim sredstvima. Mi ćemo da uspostavimo Jugoslaviju na svim prostorima gdje mi živimo. Imamo mi ustav, ako oni ukinu svoj ustav Bosne i Hercegovine, mi se oslanjamo na atis koji je stariji i od njega, a to je savezni ustav.

MILOŠEVIĆ: Da, da, ali dobro, valjda nisu oni tolike budale da zadru dalje u tom pravcu.

KARADŽIĆ: Ne, oni hoće da im Hag, odnosno Evropa, podari državu u kojoj bi bili i mi zaključani međunarodnim ugovorima u ovim granicama, to mi ne možemo dopustiti, mi moramo, da, da, pripremimo sve i pripremili smo sve da stvorimo jedno faktičko stanje koje ne može da se, pro... na kojem će oni slomiti zube, oni moraju jednostavno da slome zube, mi nema cijene pod kojom ćemo mi da živimo s njima u nekoj državi. Tu, tu nema cijene, to je gotovo.

MILOŠEVIĆ: Što, što ne obaviš, ovaj razgovor jedan s Alijom upravo da mu to kažeš.

Milorad Ulemek Legija, poznati zločinac i ubica, pokraden je na Ilidži 1992. godine. Naime, u razgovoru s još jednim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom 15. maja 1992. godine Legija se požalio na lokalne Srbe, koji su mu, između ostalog, ukrali auto bježeći s fronta.

LEGIJA: A i čim se malo zagusti, to više nema, to više Bog ne može da organizuje da se stane od... pa možete zamisliti, mi juče kad smo bili na liniji tamo, kad je bio, oni kad su počeli između Srba da pucaju jedni na druge jer nisu znali ko je ko. I kad su ranili dvojicu i kad su počeli da beže, meni i Bojketu, uzmu nam ovaj auto što nam je dao taj krizni štab da se koristimo.

ARKAN: Da.

LEGIJA: I pobegnu s njim.

ARKAN: Da, da.

LEGIJA: I ostave nas tamo. Da vam kažem, ne znam, nisam pametan šta da radim. Jer sve ono što je bilo obećavano to mi... nema problema, idemo mi dalje.

ARKAN: Pa čekaj, bre, jesu li ti oni dali ljude te, da ih ti organizuješ?

LEGIJA: Pa kažem, ja sam sve organizovo do juče, dok nije bio napad ovaj.

ARKAN: Da.

LEGIJA: I kad je počeo taj napad, pa to je bilo gotovo. To se više nije znalo gdje je ko.

ARKAN: Aha.