Težak period je pred nama. Christian Schmidt je, uz nesebičnu pomoć Ambasade SAD-a u našoj zemlji, na dan općih izbora teško ranio, a onda suspenzijom Ustava Federacije BiH na 24 sata u Bosni i Hercegovini likvidirao jednu od zapadnih vrijednosti, usuđujemo se reći jednu od tri svete vrijednosti (druge dvije su sloboda pojedinca i privatno vlasništvo) koja se zove vladavina prava.
Otvorio je Pandorinu kutiju, ne samo u Bosni i Hercegovini. S vremenom ćemo saznati je li antizapadna politika zapadnih diplomata u našoj zemlji, Crnoj Gori i Kosovu samo greška ili, ipak, simptom ozbiljnije bolesti u kojoj se našla liberalno-demokratska kultura i civilizacija. Nemamo kapacitet, a ni prostora, bar ne u ovome trenutku, ozbiljnije se baviti mogućim civilizacijskim lomovima na globalnom nivou. Ali nužno je radi nas samih suočiti se s objektivnim okolnostima u kojima smo se mi našli, predvidjeti šta nas čeka sutra i osmisliti dalje korake. A kakve su naše okolnosti?
Na vlast su mahom došli nesposobni kadrovi koje podržavaju zapadne ambasade i visoki predstavnik. Predstavnici Dodikove “muslimanske reprezentacije”, odnosno Schmidtovog “bošnjačkog reformskog bloka”, rasprodaju državu zauzvrat tražeći fotelje za sebe, pa sad strepimo od OHR-ove komisije eksperata koja treba odlučiti o nečemu o čemu se ne treba odlučivati – o državnoj imovini. Vlasti u Federaciji BiH najavljuju hapšenje i progone, slično Dodiku u manjem bh. entitetu nastoje donijeti zakone kojima se ugrožava sloboda govora. Alfa i omega “trojke” Elmedin Konaković preko društvenih mreža obračunava se sa svakim ko kritikuje njega i njegov “projekt”. Ministar unutrašnjih poslova, dva puta osuđivan za fizičko nasilje i verbalne prijetnje, s pozicije moći prijeti progonima i hapšenjima. Kadrovi HDZ-a otvoreno staju u zaštitu presuđenih osuđenika za ratne zločine. Naši saveznici sa Zapada ne da to osuđuju nego su praktično napravili i realizirali projekt čije posljedice već osjećamo.
Politička, društvena stvarnost u Bosni i Hercegovini nikada nije bila teža od prestanka oružane srpske agresije na našu zemlju. Na svim nivoima političke i društvene organizacije vrijednosti bošnjačkog i bosansko-suverenističkog političkog subjekta (koje su ništa drugo do izvorne zapadne vrijednosti) u više su nego nezavidnoj poziciji.
Sudska vlast je, ne samo sada, temeljni problem našeg društva. Ne procesuiraju korumpirane i ne pokreću postupke protiv političara koji transparentno krše zakone, posebice Zakon o zabrani negiranja genocida, a s druge strane otvaraju slučajeve protiv branitelja Bosne i Hercegovine, čak i one slučajeve koji su pali u Den Haagu. Reći da sudska vlast u Bosni i Hercegovini nije politizirana, naivno je. Slučajevi Novalić i, u široj javnosti manje popraćen slučaj Envera Bijedića u Tuzli, očiti su dokazi da pravda ovisi o (ne)naklonosti sudija ovoj ili onoj političkoj opciji. Taj treći stub vlasti naš je najveći problem, neovisno čak i o recentnim političkim i društvenim odnosima.
Pozicije u novoj izvršnoj vlasti na entitetskim i državnom nivou zauzeli su mahom nekompetentni kadrovi i osobe koje u prošlosti nisu bili na “ti” sa zakonima ove države, posebno u kvoti koja pripada Bošnjacima. Osim toga što su nekompetentni, riječ je o ljudima (Konaković, Forto, Hurtić, Isak...) koji uopće nemaju sluha za nešto što se zove nacionalni i državni interes. Da je drugačije, ne bi moglo biti priče o davanju bezuvjetne saglasnosti za istočnu i južnu plinsku interkonekciju, sutra za HE Buk Bijela, aerodrom u Trebinju, strateškim projektima kojima će Srbija i Hrvatska i de jure i de facto ovladati energetskim, time i političkim i teritorijalnim suverenitetom naše države.
Zakonodavna vlast, na svim nivoima, trenutno je jedino mjesto s kojeg predstavnici političkih opcija koji su dobili najveće povjerenje građana, ali Schmidtovim izbornim inžinjeringom i kršenjem Ustava Federacije istjerani u opoziciju, mogu braniti nacionalni i državni interes, ne i u cijelosti odbraniti jer “nemaju dovoljno ruku”.
I možda razloga za brigu ne bi bilo kad bismo imali razloga da vjerujemo da je ovo samo prolazna kriza koja će osvijestiti građane, dokazati da su jučer opozicioni, danas političari na vlasti samo obične galamdžije. Da će Zapad sam shvatiti da je posljednje tri decenije podržavao, njegovao, hranio onaj dio bosanskohercegovačkog društva koji je suštinski antizapadni, danas politički artikuliran kroz “trojku”. Ne mogu, primjera radi, socijalisti iz SDP-a biti saveznici kapitalističkog Zapada, ili NiP, partija koja nema nikakvu ideološku profilaciju, osim ako nije formirana na ideologiji koja se može nazvati “mržnja prema SDA” i/ili “glad za budžetom”. Pa čak ni Naša stranka, koja se bori za prava LGBT populacije, što jeste u duhu socijal-liberalne ideologije, kao podvrste općeg liberalnog poretka, ali njenim kadrovima smetaju ezani, a savez prave sa srpskim i hrvatskim ultranacionalistima, što nije u duhu njihove ideologije.
“Možda Zapad otvara njima prostor kako bi i oni sami, a i građani, vidjeli da su nesposobni i tako ih jednom za sva vremena sklonili s političke scene” – jedan je od odgovora na pitanje zašto zapadni političari afirmiraju političke opcije koje se mogu situirati u svaki ideološki okvir, samo ne onaj koji atribuiramo kao zapadni. Ako osvijestimo da se politički problemi ne rješavaju jednom za svagda, nego su u stalnom procesu, onda ovakav odgovor zvuči logično i prihvatljiv je. Međutim, iskustva iz Crne Gore, države u kojoj se identičan projekt “smjene dugogodišnje vlasti” realizirao prije tri godine, ne otvaraju prostor optimizmu.
Predstavnici opozicije DPS-u u Crnoj Gori ušli su u institucije sistema i počeli rušiti sve što je crnogorski suverenizam teškom mukom izgradio kako bi se Crnogorci vratili samima sebi, a po potrebi rušili i same institucije, ako za takvo što dobiju nalog iz Beograda. Skoro transparentno je Krivokapićeva, kasnije i Abazovićeva Vlada poduzela niz anticrnogorskih poteza, diplomatskih, političkih, ekonomskih akcija, a uspjela je naočigled javnosti i u Crnoj Gori i na Balkanu mirno predati milenijsko kulturno-historijsko nasljeđe Crnogoraca Srpskoj pravoslavnoj crkvi potpisivanjem Temeljnog ugovora s njom. Procrnogorska javnost očekivala je da će Dritan i njegova ekipa biti kažnjeni na općinskim izborima zbog svega što su uradili, ali do toga nije došlo. Dapače, DPS je oslabio, a na nedavno održanim predsjedničkim izborima i izgubio.
Bosanskohercegovačka javnost bila je blagovremeno informirana o dešavanjima u Crnoj Gori, pa je bilo za očekivati da sebi neće dozvoliti luksuz koji su sebi dali Crnogorci. Bilo je logično zaključiti da NiP i NS, prije svega, pa i SDP neće dobiti dovoljno glasova da mogu staviti državu na izvol’te Srbiji i Hrvatskoj. Odnos “trojke” prema političkim procesima u državi mnogo prije izbora u oktobru prošle godine bio je nagovijestio da nam se ništa dobro neće desiti ako uspiju formirati vlast.
Od njihovog ponašanja u pregovorima s HDZ-om o Izbornom zakonu, preko općinskih izbora u Mostaru, kada su principijelno omogućili HDZ-u da izabere gradonačelnika, do ponašanja tokom pandemije COVID-a (neutemeljene optužbe na račun zdravstvenih institucija, posebno UKC-a Kantona Sarajevo, u civiliziranim državama bile bi okarakterizirane kao veleizdajnički čin), a sve popraćeno permanentnim uznemiravanjem javnosti lažima, spinovima, proizvođenjem afera... Sve je govorilo da je sarajevska “trojka” politički konglomerat koji niti može niti želi unaprijediti političke i ekonomske procese u državi. Ipak, dobili su dovoljno glasova. Pretpostavka da će se totalno ogoljeti kada budu vlast, pa na sljedećim izborima otići na zasluženu političku marginu, bojimo se, a poučeni crnogorskim iskustvom, nije utemeljena u realnom.
Trojka je, poput “građanskih partija” u Crnoj Gori, zauzela institucije. I već najavljuje obračun s neistomišljenicima. Institucionalno i medijski. Uslijedit će i revizija povijesti, odnosno totalno izokretanje bazičnih moralnih načela. Izjava Sanje Vlaisavljević o rehabilitiranju ratnih zločinaca samo je najava onoga što će tek uslijediti sa srpskohrvatske strane, na što “trojka” neće reagirati jer je ne zanima ništa osim fotelje i izdašnih plaća i naknada koje dobijaju zaposleni u državnim institucijama. Oni, jednostavno rečeno, nemaju moralnog kapaciteta da shvate opasnost izjave Sanje Vlaisavljević, kojoj je prethodnica bilo, ne zaboravimo, odbijanje Elmedina Konakovića da na HRT-u, u emisiji “Nedjeljom u 2”, jasno imenuje presuđeni udruženi zločinački poduhvat s hrvatske strane.
Da nije sve tako crno, dokaz su reakcije javnosti. Čak i javne ličnosti poslovično sklone “ideologiji” “trojke”, koje su u proteklim godinama modelirale svijest glasača “trojke”, danas oštro reagiraju na poteze “muslimanske reprezentacije” u novoj vlasti. Jasmila Žbanić je, recimo, oštro kritikovala stranke “trojke” zbog kadrovske politike, posebno zbog postavljanja Kenana Magode za ministra kulture i sporta u Kantonu Sarajevo i Sanje Vlaisavljević za federalnu ministricu kulture i sporta.
Međutim, to i ne treba biti neka utjeha. Mediji, javne ličnosti i organizacije koje s “trojkom” dijele mržnju prema SDA, te latentnu odbojnost spram bošnjačke kulture kao takve, možda hoće reagirati na ovaj ili onaj istup pojedinca, ali nikada neće razumjeti suštinu problema. Principi su njima strani. Jedna od tih organizacija jeste i Udruženje novinara BiH, koje je osudilo “neprimjereno” reagiranje Elmedina Konakovića na jednu kolumnu Dragana Bursaća “u kojoj se ovaj kolumnist kritički osvrnuo na izjave i postupke ministra”, ali ne i na mnogo ozbiljniju implicitnu prijetnju uredniku Stava Filipu Murselu Begoviću, organiziranu na najvišem medijskom i institucionalnom nivou. Govorimo o plasiranju laži Dnevnog avaza i ministra vanjskih poslova, o čemu smo blagovremeno pisali. Udruženje novinara nije osudilo ni rasističke uvrede urednika Dnevnog avaza Danijala Hadžovića upućene Begoviću putem mreže Facebook. Mogli bismo reći da je i javnost podijeljena, upravo onako kako je polarizirano bošnjačko i probosansko tijelo.
I što nam je činiti? Boriti se. Institucionalno, kroz kadrove okupljene oko patriotske koalicije SDA-DF, a krajnje ozbiljno shvatiti javni prostor. Ma koliko paradoksalno izgledalo, javnost je još kontaminirana moralizmom i populizmom do mjere u kojoj se “trojki” olakšava destruiranje bošnjačkog političkog subjektiviteta i bosanske države. Taj posao će joj biti olakšan otvaranjem EU fondova, na koje imamo pravo kao zemlja-kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Ionako neznavenu javnost dodatno će opiti mogućim povećanjem plata i pokretanjem investicionih projekata novcem poreskih obveznika država Evropske unije. Poput Jakova Milatovića u Crnoj Gori, koji je neosnovano povećao plate i penzije u Crnoj Gori, vjerovatno će se i u Bosni i Hercegovini donositi slične odluke kako bi nam u materijalnom smislu poboljšani uslovi života olakšali posao suočavanja s nemilim činjenicama da nam se država daje Srbima i Hrvatima na upravljanje.
Malo razloga za optimizam imamo. Naša budućnost ovisit će isključivo od naše odlučnosti da zarad općeg interesa žrtvujemo vlastiti komfor. Čak i na individualnoj ravni. Mi smo i dalje u ratu, ovoga puta u narativnom i političkom ratu. I svi smo borci. Od političara, profesora i novinara, do korisnika društvenih mreža. Naši lideri, pak, imaju zadatak da osmisle projekte koji će kaptirati nimalo beznačajnu energiju iskrenih patriota koji se praktično volonterski uključuju u borbu za ideale zbog kojih smo bili spremni dati život u periodu srpske agresije od 1992. do 1995. godine. Danas niko nema moralno pravo da bude nezainteresiran za političku stvarnost i da očekuje od Brisela, Washingtona, Londona da skrbi za naš politički i kulturni identitet. Zapad će nam pomoći kad osjeti da smo jaki. Dovoljno jaki. Hoćemo li to biti, ovisi isključivo o nama.
