The National Interest donosi analizu koja aktuelne proteste u Iranu ne posmatra kao još jedan ciklus socijalnog nezadovoljstva, već kao signal dubokog i potencijalno terminalnog slabljenja Islamske Republike. Prema toj procjeni, Iran se danas ne suočava s krizom koju može prebroditi korekcijama politike, već s krizom koja istovremeno potkopava ekonomiju, resurse, represivni aparat i vanjskopolitičku moć vlasti.

Teheran nije Caracas

Zašto Trumpov plan za promjenu režima u Iranu neće uspjeti

Protesti u pogrešno vrijeme - za vlast

Protesti su započeli krajem decembra 2025. godine, prvobitno kao ekonomske demonstracije izazvane kolapsom valute, rastom cijena i pogoršanjem životnih uvjeta. Međutim, u roku od nekoliko dana proširili su se širom zemlje i prerasli u otvoreni politički izazov poretku, sa sloganima koji jasno dovode u pitanje legitimitet vlasti.

Ono što ovaj talas protesta čini izuzetno opasnim jeste trenutak u kojem izbija: u času kada su svi ključni stubovi vlasti istovremeno oslabljeni. Takva konvergencija kriza do sada nije viđena u povijesti Islamske Republike.

Promjena režima

Reza Pahlavi uz pomoć Izraela vraća se na vlast? Kako Mossad u Iranu provodi obavještajnu operaciju "nacionalna revolucija"

Ekonomski slom koji se više ne može prikriti

Ekonomski kolaps predstavlja neposredni okidač protesta, ali ne i njihov puni uzrok. Sankcije su godinama nagrizale iransku ekonomiju, no sada su dovele do tačke u kojoj država više nema kapacitet da stabilizuje sistem. Valuta se urušava, inflacija izmiče kontroli, a povjerenje u monetarni sistem praktično je nestalo.

Ključni problem više nije samo siromaštvo, već činjenica da novac prestaje funkcionisati kao sredstvo vrijednosti. Kada valuta propadne, država gubi sposobnost da oporezuje, planira i upravlja. Ekonomska kriza se tada pretvara u krizu same vlasti.

Prijetnje Iranu

Trump i Netanyahu: pritisak na Iran i krhka budućnost primirja u Gazi

Voda, struja i politički bijes

Posebnu dimenziju nezadovoljstvu daje kriza vode, najteža u više od pola stoljeća.Kako je iranska energetika snažno vezana za vodne resurse, nestašice vode direktno uzrokuju dugotrajne nestanke struje, što dodatno raspiruje bijes građana.

Umjesto odgovornosti i reformi, vlast poseže za poricanjem i teorijama zavjere, optužujući strane sile za vremenske nepogode. Time se ekološki problem pretvara u otvoreni politički sukob između države i društva.

Država koja služi sama sebi

Analiza posebno naglašava izopačenu strukturu iranskog budžeta. Dok životni standard građana naglo pada, izdvajanja za Revolucionarnu gardu, sigurnosne službe i vjerske institucije rastu. Država se sve manje ponaša kao servis društva, a sve više kao mehanizam vlastitog opstanka.

Nafta, ključni izvor prihoda, više ne funkcioniše kao ekonomska poluga, već kao zamjena za gotovinu. Državne institucije same prodaju sirovu naftu kako bi se finansirale, gurajući Iran u gotovo potpunu zavisnost od jednog kupca – Kine, i u stalne gubitke zbog velikih cijena.

Vanjska slabost i unutrašnja ranjivost

Istovremeno, Iran gubi i vanjsku moć odvraćanja. Izraelske vojne operacije i obavještajni prodori razotkrili su duboku kompromitovanost sistema i slabosti u komandnoj strukturi. Vlast se našla u poziciji u kojoj ni eskalacija ni uzdržanost ne nude izlaz bez ozbiljnih posljedica.

Ta kombinacija unutrašnjih protesta i vanjske ranjivosti stvara stratešku nepriliku iz koje nema stabilnog rješenja.

Američka nadmoć

Venecuela je završena, ovo je pet mogućih narednih meta SAD-a

Ideologija kao prepreka reformi

U samom središtu krize nalazi se ideološka rigidnost sistema. Islamska Republika ne može priznati grešku, jer počiva na pretpostavci nepogrešivosti vrhovnog vođe i poretka koji ga okružuje. Zbog toga se neuspjesi ne ispravljaju, već prikrivaju silom, dok se problemi gomilaju, zaključuje se u analizi.