Zatvaranje Hormuškog tjesnaca uz obalu Irana od ključne je važnosti za trgovinu naftom i ukapljenim plinom (LNG). Skoro petina svjetskog transporta nafte do sada se odvijala kroz ovo usko grlo. To pojačava strahove kupaca od poremećaja u opskrbi i otvara pitanje alternativnih izvora – na primjer iz Afrike.
Mogu li afričke zemlje, one koje su izvoznice nafte, kratkoročno povećati proizvodnju i tako stabilizirati cijene na svjetskom tržištu?
- Afričke zemlje kratkoročno igraju samo sporednu ulogu. One mogu pomoći, ali ne dovoljno brzo i ne u obujmu koji bi bio potreban - kaže za DW Robert Kappel, bivši predsjednik hamburškog instituta GIGA.
Na primjer, Nigerija je ponovno povećala eksploataciju. Ali da bi se proizvodnja još dodatno povećala, potrebne su investicije – što znači da bi eventualna reakcija bila moguća tek srednjoročno. Manje zemlje poput Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje nemaju rezerve i ne mogu povećati proizvodnju.
Još jedan faktor - međunarodne naftne kompanije koje proizvode u afričkim zemljama posljednjih godina su smanjile svoje investicije, djelomično prodale imovinu nacionalnim vladama ili kompanijama i istovremeno smanjile istraživanje novih naftnih polja, kaže Kappel.
Kapaciteti bi se, dakle, morali ponovo postepeno proširivati kako bi Afrika u budućnosti mogla igrati veću ulogu na međunarodnim energetskim tržištima.
Afrika može kratkoročno dati samo ograničen doprinos ublažavanju trenutne krize u opskrbi naftom i plinom, mišljenja je i Stefan Liebing, direktor investicijske kompanije Conjuncta koja je fokusirana na afrički kontinent.
- Uloga Afrike više je srednjoročna, posebno u opskrbi prirodnim plinom - kaže Liebing.
Još od 2022. evropske zemlje pokazuju veliko zanimanje za afrički plin jer više ne žele kupovati energente iz Rusije i time finansirati rat u Ukrajini.
Zapravo bi svjetska ekonomija, s obzirom na klimatsku krizu i ciljeve Pariškog klimatskog sporazuma, već odavno trebala smanjivati potrošnju fosilnih goriva.
Kratkoročno je, međutim, ovisnost o nafti i dalje ogromna, tako da rast cijena od početka američko-izraelskih napada na Iran ima nepredvidive posljedice za kompanije, vlade i potrošače u zemljama širom svijeta.
Nigerija je najveći proizvođač nafte u Africi i definitivno ima potencijal za povećanje proizvodnje, kaže nigerijski analitičar Ayodele Oni. Međutim, zemlja trenutno nema sve tehničke i operativne kapacitete da reagira na globalne poremećaje u opskrbi.
- Najveća prepreka je nedostatak značajnih rezervnih kapaciteta - kaže Oni.
Prema riječima Onija, dodatni problemi su loša infrastruktura, zastarjela mreža naftovoda, nedovoljno finandiranje i sigurnosni problemi u delti Nigera – središtu nigerijske naftne industrije. Pored toga, razvoj velikih projekata, posebno u morskim dubinama, traje veoma dugo.
- Kod takvih projekata često prođe više godina između investicione odluke i početka eksploatacije. To znači da čak ni rast globalnih cijena, koji potiče investicije, ne bi brzo donio nove količine nafte na tržište - naglašava Oni.
Iako Nigerija nije uvela nove mjere kao odgovor na trenutnu globalnu krizu, već dugo postoje inicijative za povećanje proizvodnje nafte i plina koje se sada ubrzavaju.
Kao važan primjer Oni navodi projekt One Million Barrels, koji ima za cilj ponovnu aktivaciju zatvorenih bušotina, ubrzanje tehničkih intervencija i uklanjanje regulatornih prepreka, koje su ranije usporavale rad na naftnim poljima.Porezne reforme također bi trebale privući investicije i potaknuti rast proizvodnje.
Usprkos poboljšanjima u sigurnosti, manjem broju krađa nafte i boljem nadzoru, proizvodnja je i dalje daleko ispod ciljeva koje je vlada predsjednika Bola Tinubua postavila na početku mandata, piše Clementine Wallop, vodeća analitičarka za subsaharsku Afriku u konzultantskoj firmi Horizon Engage.
- U ovoj kriznoj situaciji Nigerija će nastaviti sa svim tim inicijativama. Ali ne postoji čarobni gumb koji se može pritisnuti da bi zemlja odmah profitirala od viših cijena i ublažila globalnu krizu opskrbe naftom i plinom - kaže Wallop.
Još jedan problem – iako više za domaće tržište nego za globalnu ekonomiju – jesu dotrajale državne rafinerije. Nigerija je dugo bila ovisna od uvoza prerađenih goriva, iako je izvozila sirovu naftu. Zemlja je često prodavala naftu kako bi od tog novca kupovala benzin i dizel.
Od 2024. situacija se donekle promijenila. U Lagosu je otvorena najveća privatna rafinerija u Africi, koju je izgradio milijarder Aliko Dangote. Ona prerađuje skoro 650.000 barela dnevno i opskrbljuje domaće tržište s približno 60 miliona litara goriva dnevno.
Ipak, prema navodima Onija, rafinerija Dangote ima prije svega regionalni značaj – jača opskrba Nigerije i zapadne Afrike, ali nema presudan utjecaj na globalno tržište.
Drugi najveći proizvođač nafte u subsaharskoj Africi je Angola. Ta zemlja na jugozapadu Afrike napustila je kartel OPEC 2023. kako bi fleksibilnije odlučivala o količinama nafte, koje šalje na svjetsko tržište.
Vlada u Luandi snažno investira u povećanje proizvodnje nafte i razvoj nalazišta prirodnog plina za tržište LNG-a, rekao je angolski energetski stručnjak Flavio Inocencio.
Ministar ekonomije Jose de Lima Massano izjavio je za Bloomberg 6. marta da rast cijena nafte donosi "dobre vijesti" za zemlje proizvođače. Međutim, upozorio je da će zbog viših transportnih troškova poskupiti i mnogi proizvodi koje Angola uvozi.
Čak i kada bi afričke zemlje poput Nigerije i Angole kratkoročno povećale proizvodnju, one ne bi mogle nadoknaditi gubitke u opskrbi nafte i plina s Bliskog istoka, objašnjava Inocencio.
- Afrika proizvodi samo deset posto svjetske nafte. To nije dovoljno da se zamijeni skoro 20 miliona barela dnevno koji prolaze kroz Hormuški tjesnac - naglasio je on.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh