“Eto, sjediš na kobasicama”, reče mi Jasko. “A ti na glavuši. Skoro da je k'o tvoja, prava teleća”, odgovorih mu. Smijemo se. Prostor nekadašnje mesnice u prizemlju, u lameli, petoj od rijeke Stupčanice, sada je škola. Tu smo smješteni mi – osmaci. Završni razred osnovne škole. Ove školske devedeset i četvrte na devedeset i petu vraćamo se u redovan režim nastave. Peti razred devedeset i druge bio je prekinut. Ostali smo bez posljednjeg tromjesečja. Šesti i sedmi završio sam “nazor”. U prekidima. Po reduciranom planu i programu. Bez fizičkog, likovnog, muzičkog, sa skraćenim tridesetominutnim časovima, u selu Kovačići. Ondje gdje se ljepotica Zvijezda zagledala u gorostasa Konjuh.

“Dobar dan!” U učionicu je ušao sijed čovjek. “Za one koji me ne znaju, ja sam Zihnija Hadžiabdić, vaš razredni. Predavat ću vam matematiku i fiziku. Svaki dan ćete me morati gledati.” Blago se nasmiješio. “Ti, nisam te viđao...”, stao je na moment, prekrivši kažiprstom gornji dio usne, a palcem bradu. “A da, rekli su mi – Kulo... Predavao sam ti mami, možeš misliti koliko sam star!” Sada se glasno smijao, karakterističnim zvonkim smijehom.

Otvorio je dnevnik. Sjedio sam u prvoj klupi. Pogledao je prema meni i rekao: “Hajd’, donesi mi oči.” Nije mi bilo jasno. “Molim, šta trebam donijeti”, upitah. “Hajd’, mi donesi oči”, ponovi nastavnik. I dalje sam stajao kao ukopan, je li to neko trik pitanje?!? Jasko mi tiho došapnu: “Cvike.” Otišao sam do sljedeće lamele, gdje su bili smješteni sedmaci, i pokupio naočale.

“Matematika se uči napamet. Za one koji ne znaju”, reče nastavnik. Ibretio sam se na te riječi. “Izađi, Kulo, da vidimo šta su te naučili. Koliko je 3/5 puta 1/2?” Na tabli sam napisao brojni izraz, potom rezultat, te odgovorio: “To je 3/10.” “Dobro, a kako si došao do rezultata”, upita nastavnik. “Tako što sam 3 pomnožio s 1, a 5 s 2”, dao sam pojašnjenje. “Na mjesto”, reče prilično oštro Zihnija. “Za ovo bi dobio jedva dva! Razlomci se množe tako što se brojnik pomnoži s brojnikom, a nazivnik s nazivnikom! Neka ti neko od ovih mojih da prepisati definicije. Ima ih četrdesetak, i to je ono što trebate naučiti napamet iz algebre u osnovnoj školi!” Bio sam zapanjen objašnjenjem. U narednih pola sata nastavnik Zihnija ponovio je sve definicije koje se tiču osnovnih računskih operacija s razlomcima, cijelim brojevima, pravilima vezanim za pozitivne i negativne brojeve. Matematika je izgledala tako jednostavno.

Završili smo nešto prije dva sata poslijepodne. Sve uvodni sati... Iz Biologije, Bosanskog jezika, Historije, Tjelesnog, a traju po četrdeset i pet minuta. Kako se ponovo navići? Više mi se sviđaju oni kraći – ratni.

 

II

“Hoš s nama fudbala”, upita me Jasko. “Ma jok. Imam dvije lijeve... Jedino ako vas nema dovoljno, mogu braniti”, odgovorih. Odmahnuo je rukom. Igralište je nekadašnji poligon za polaganje vozačkog ispita dimenzija četrdesetak metara puta pet. Napravljeno je od betona, sada, doduše, izlokanog, mjestimice kraterima granata. Ipak, prilično je sigurno, zaklonjeno sa svih strana zgradama. Septembar je. Blag i ugodan dan. Ni topao, ni hladan. Bez vjetra. Žuti se lišće na drveću nagovještavajući jesen. Čuju se vriska i prepirka dječaka što igraju fudbal. U Olovu je počela školska godina. Vraćamo li se normalnom životu? Nekoj novoj normalnosti? Ratnoj normalnosti? Rat prilagođavamo našim životima. Do sada smo živote prilagođavali ratu. Hoće li pucati, granatirati, ma koga više briga, nek’ se igra fudbal!!!

Vraćam se kući iz čaršije. Prolazim kroz hol, natkriveni dio koji je spajao dva objekta obojena u žuto, ondje gdje je nekada bio PTT. Još sam zaklonjen, ne vidim se s agresorskih položaja oko grada.

Sada nastupa kritična dionica! Izranja polupana, razvaljena, montažna zgrada nekadašnje robne kuće, poput kakvog kostura ostavljenog u vremenu i prostoru. Strše ogoljene čelične šipke i dalje stojeći uspravno i na svom mjestu, uprkos svoj silini eksploziva bačenog s brda. Morat ću trkom preko mosta koji spaja dvije obale Stupčanice. Tu sam na vidiku nišandžija, agresorske četničke vojske koja više od tri godine terorizira Olovo. Ubrzavam pored robne kuće i zatičem nestvaran prizor. Neko je dovukao čeličnu konstrukcija s košem na plato ispred nje. Muamer šuta loptu. Svjetlucaju ona konstrukcija, i plato, i lim, i cijevi s robne kuće. Sve je okupano suncem. Na platou dječak pimpla, protura od ruke do ruke, između nogu, crvenu košarkašku loptu marke “Spalding”.

Dan je, svijetao, sunčan, bez vjetra, skoro pa savršen, golim se okom mogu vidjeti kuće na okupiranoj Beka ravni... Golim nas okom mogu vidjeti artiljerci. Uz pomoć optike, vjerovatno nam i dlake na glavi mogu prebrojati. Zabezeknuto gledam, ne mogu se pomjeriti, mami me i lopta i sunce, a opet sve mi govori da se sklonim s tog mjesta jer smo na otvorenom, na pladnju.

“Š’a si ble’no? Basketa jednu?”, pita me Muamer. Klimam glavom, odlažem ruksak. Igramo jedan na jedan. Ganjamo se oko rezultata. Vodim 9:7, Muamer mi oduzima loptu i juri prema košu... Pritrčavam, odgurava me, laktom udara u zube. Učini mi se na trenutak i da se hinjski podsmjehuje. Priletjeh mu i, s obzirom na to da je bio za glavu manji od mene, u stilu Buda Spencera, složim ga pesnicom posred glave. Tek što se pribrao, zadaje mi kroše u lijevo uho. Sve mi zuji u ušima, u glavi, bol se proteže cijelim tijelom. U tom se pojavljuju drugi, meni nepoznati dječaci, koji su nas razdvojili. Rastajemo se u ne baš prijateljskim odnosima. Znojav i s boli dolazim kući.

Četnici nisu granatirali. Matematika, basket i marisana, u te tri riječi mogao bih opisati prvi školski dan u povratničkom Olovu.

III

“A vidi frajera. Gledaj mu mišica. Ih, kako bi ih...”, reče jedna od prisutnih. Dodaj mi dvogled. Eno ih Eldin, Mirza, Almir... Vau!” S pendžera djevojke gledaju momke, s optikom. Negdje smo na petom spratu. Možda bi adekvatan način udvaranja, prilagođen vremenu i prostoru, bio da momci dođu ispred ulaza u zgradu i ispale svjetlosnu raketu. U znak odobravanja ako im se cura svidi.

“Eno ih gledaju. Skloni se s prozora, skontat će nas...”

Sjedio sam u “privilegiranom” društvu. Mirela, Danijela, Aldijana i Amra. Bile su jednu, maksimalno dvije godine starije od mene. Rođene oko 1980. godine. Gledaju “frajere”, a frajeri su stariji momci. Nikako vršnjaci ili mlađi. Ja sam samo opskrbljivač duhanom.

“Hajmo zapaliti”, reče Aldijana. “Haj’ i ti jednu. Šta si se skupio? Svakako je ovo tvoj duhan!”

“Nije moj! Djedov je. Ne pušim!”, odgovorih odrješito. “Svejedno, ti si donio. Nek’ ti nama nisi škrt. To je bitno. Pa i drugi put kad budeš išao u prodavnicu odvadi malo”, komentirala je Aldijana dok se prostorijom širio cigaretni dim.

Sviđa mi se Amra. Ima mali crni ben na licu i najljepši osmijeh na svijetu. Kako joj privući pažnju?!?

 

IV

“Ruke ti se pozlatile, Dino. Mmmm, da me nije stid, i treću bih šnitu. Maline su izvrsne. Morat ćeš mi dati recept za ovaj kolač. I mama ti je bila izvrsna u kuhanju, rahmet joj duši”, govorila je teta Fahra ispijajući kahvu. “A kad se sjetim prije nekoliko mjeseci.... Sjedimo na Zagrađu, ni struje, ni vode... Na pola vreće brašna smo spali. A svaki dan granatira. Da nam nije bilo koza, ne znam kako bismo predeverali...”, dodaje. “Šuti, ne ponovilo se”, reče mati.

Bili smo, prvi put od početka rata, na prvom spratu porodične kuće, ondje gdje je nekad bila spavaća soba. Ta je soba najzaklonjenija, najmanje se vidi s četničkih položaja, a najviše je “u suncu”. Kuhalo se i dalje u podrumu. U podrumskim prostorijama smo i konačili, da nas iznenadno granatiranje ne zatekne na spavanju.

Probijala je sunčeva svjetlost kroz blago razmaknute debele daske postavljene nad prozorskim oknima. Bilo je vruće, prevruće. Kao da je sred ljeta, a ne septembar. Otvorio sam prozor, razmaknuo krila na kojima je umjesto stakla bio armirani UNCHR-ov najlon.

Sjedio sam kući – u svom, na svom, sa svojima, na popodnevnom suncu, gledajući u Gradinu što se uzdiže iznad Gornjeg Olova. Već danima je bilo mirno. Kao da su četnici na godišnjem odmoru. Ima li igdje ljepšeg mjesta na kugli zemaljskog od rodnog kraja? Ima li sretnijih trenutaka od onih kada te niko ne dira, ne bihuzuri, ne smeta i možeš uživati u ljetu, u zemlji Bosni... U koloritu, vodama što teku, zelenim livadama, drveću i miru što ga donosi šuma, ljubavnom pjevu ptičica...

Uživam. Bože, tebi prihvata zahvala na blagodatima današnjeg dana. Kako je za sreću potrebno malo! Kako često to malo nedostaje? Koliko je prognanih, raseljenih, onih koji su izgubili nekog, oni koji su izgubili sve u zemlji Bosni? Koliko ih je izvan zemlje? Koliko će ih još biti? Kada će doći mir? Kada će doći sloboda? Kada će se vratiti prognani?

Večer se navlačila, odgađao sam trenutak kada ću krenuti ka podrumu, sve dok se nije potpuno smračilo. Još nismo smjeli paliti svjetla. Dnevna je soba u doslovnom smislu riječi bila dnevna. Boravilo se u njoj dok ima dnevne svjetlosti.