Djeca danas odrastaju u svijetu u kojem su nasilje, strah i emocionalna udaljenost postali gotovo svakodnevnica. Dok društvo sve češće svjedoči vršnjačkom nasilju, agresiji i alarmantnom pogoršanju mentalnog zdravlja među mladima, postavlja se pitanje: jesmo li zakasnili da ih zaštitimo?

O tome koliko porodica, društvo, škole i svakodnevna atmosfera ostavljaju posljedice na dječiju psihu, razgovarali smo sa Mirelom Hadžić, psihologom, kognitivno-bihejvioralnim psihoterapeutom i integrativnim psihoterapeutom za djecu i adolescente.

- Svjedoci smo velikog broja porasta nasilja među djecom u posljednje vrijeme. Teško je navesti samo jedan faktor kao uzrok. Najčešće se to dešava kao posljedica niza faktora koji mogu uključivati poteškoće u porodičnoj dinamici, ali ne možemo isključiti i socijalni kontekst odnosno utjecaj okoline i društva u kojem djeca žive. Naročito ako uzmemo u obzir da je utjecaj okoline i socijalni aspekt jako veliki kada su u pitanju djeca i adolescent – kaže Hadžić na početku razgovora za Stav.

 Kada pogledate slučajeve iz svoje prakse, šta vas danas najviše plaši kod djece i adolescenata?

- U posljednje vrijeme  bilježi se značajan porast broja djece i adolescenata koji  imaju poteškoće vezane za mentalno zdravlje. Ono što je zabrinjavajuće je dobna skupina djece. Sve mlađa djeca trebaju pomoć i podršku jer nemaju dovoljno razvijenu rezilijenciju (otpornost) suočavanja sa stresnim situacijama. Svima nama to treba da bude alarm upozorenja jer su djeca budućnost našeg društva. To ukazuje da je neophodno intenzivirati preventivne programe zaštite mentalnog zdravlja djece ali i intenzivirati rad sa roditeljima koji imaju najvažniju ulogu u razvoju djece.

Imate li osjećaj da odrasli više ne odgajaju djecu nego samo "gase požare" kada problem eskalira?

- Prije bih rekla da roditelji u zadnje vrijeme nemaju kapacitet da reaguju na vrijeme i prepoznaju problem. Pa se zbog toga često dešava da imamo utisak da roditelji samo "gase požar".

Svedoci smo ubrzanog tempa života, roditelji su često okupirani egzistencijalnim i socijalnim problemima. U obzir treba uzeti i činjenicu da veliki broj roditelja su bili djeca i adolescenti u ratu i još uvijek osjetimo posljedice toga. Također roditelji danas teško prate trendove i socijalni kontekst funkcionisanja djece i adolescenata koji je jako različit u odnosu na njihov primarni kontekst.

Jesmo li zakasnili da spriječimo ozbiljnu društvenu krizu mentalnog zdravlja među djecom?

- Mislim da nikada nije kasno da učinimo nešto i spriječimo krizu. Jako je važno da prepoznamo aktuelni problem i počnemo djelovati. Za djecu sa poteškoćama sa mentalnim zdravljem potrebno je omogućiti adekvatnu pomoć i podršku. A još više je važno staviti fokus na preventivne programe zaštite mentalnog zdavlja djece još od najranije dobi.

Šta bi danas bio najveći alarm nakon kojeg roditelj mora odmah potražiti stručnu pomoć?

- Svaka promjena u ponašanju djeteta koja odstupa od uobičajenog a traje duže od nekoliko dana je alarm za pomoć. Naravno ovdje govorimo o individualnom pristupu koji podrazumijeva da svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete i može primjetiti ponašanje koje odstupa od uobičajenog.

Čim ih primjete neophodno je najprije razgovarati sa djetetom i pokušati saznati uzrok. Ukoliko sami ne mogu riješiti probleme jako je važno potražiti stručnu pomoć. Ono što je bitno naglasiti je da roditelji ne umanjuju značaj problema koje dijete verbalizira. Koliko god se nekada roditeljima činilo da problem nije veliki, ne znači da djetetu nije veliki i važan.

Da li su današnja djeca emocionalno usamljenija nego i jedna generacija prije njih?

- Nažalost mislim da jesu, jer većina odnosa i interakcija je površna. Sa vršnjacima je  često fokusirana na virtuelnom nivou. Sa roditeljima zbog ubraznog tempa odnosi sa djecom postaju kratki i površni.

Važno je ne zaboraviti da je direktni kontak najbitniji. Nije toliko važno koliko vremena provodimo sa djecom nego kako. Djeci treba osjećaj da ih čujemo, razumijemo i podržavamo. Samo tako kreirani odnosi mogu biti kvalitetni i djeca se neće osjećati usamljeno. 

Ako nastavimo ignorisati ovo stanje, čega se kao stručnjak najviše bojite u narednim godinama?

- Ukoliko u skorije vrijeme ne poduzmemo neke značajnije i kontinuirane programe možemo očekivati još veći broj djece i adolescenata koji će imati značanije poteškoće sa mentalnim zdravljem. A imajući u vidu da su djeca naša budućnost onda nam to kao društvu sigurno nije u interesu.

Da li smo kao društvo postali toliko emocionalno poremećeni da djeca danas odrastaju okružena nasiljem kao “normalnim” stanjem?

- Ne bih to nazvala poremećenim, više bih rekla da smo nažalost zbog prevelike izloženosti nasilju u svakodnevnom životu prešli granicu prihvatljivog  i postali previše tolerantni kada je nasilje u pitanju

Kada dijete svakodnevno sluša o ubistvima žena, porodičnom nasilju, masakrima i samoubistvima – kakve posljedice to ostavlja na njegovu psihu?

- Posljedice su mnogobrojne. Prije svega narušava se temeljni osjećaj sigurnosti koji je djeci neophodan da bi se razvili u zdrave i stabilne ličnosti.  Samim tim se povećava rizik od nastanka poteškoća vezanih za mentalno zdravlje. Zatim djeca uče da ovakva ponašanja opravdavaju, posmatraju ih ne toliko neprihvatljivim i najkraju ono što je najgore povećava se mogućnost da i sami pčnu primjenjivati takve obrasce ponašanja.

Da li društvo dovoljno ozbiljno shvata koliko su djeca često "kolateralne žrtve" nasilnih brakova i toksičnih odnosa?

- Mislim ne dovoljno ozbiljno. Često smo svjedoci izjava odraslih da u nasilnim i toksičnim odnosima ostaju zbog djece. To je apsolutno pogrešno jer odrastanje u takvim uvjetima sa sobom nosi značajne i ozbiljne posljedice.

Može li dijete koje godinama gleda nasilje u kući kasnije i samo postati nasilno? Koliko djeca danas nose traume koje odrasli ni ne primjećuju?

- Djeca koja su svjedoci nasilnih i toksičnih odnosa roditelja veoma često  kao posljedicu nose različita traumatska iskustva koja kasnije utječu na njihov dalji razvoj. Dalje odrastaju u uvjerenju da su takvi odnosi prihvatljivi i "normalni". Kasnije kao odrasli često imaju mogućnost ili da budu žrtve u naslinim odnosima ili nasilnici

Da li smo djecu prepustili ekranima,  algoritmima i ulici? Primjećujete li kod djece manjak empatije, savjesti i osjećaja odgovornosti?

- Nažalost svjedoci smo da djeca većinu svog vremena provede ispred ekrana i u virtuelnom svijetu. Veoma malo djece danas ima kvalitetni odnos sa značajnijm ljudima u svojoj okolini (roditelji, šira porodica,  vršnjaci). Zbog toga djeca nisu u mogućnosti da razvijaju empatiju, rade na samoregulaciji emocija i razvoju socijalnih vještina.   

Kada učenik napadne profesora – je li to samo disciplinski problem ili potpuni raspad autoriteta u društvu?

- Pitanje na koje je veoma teško odgovoriti. Bilo koji oblik nasilja nije prihvatljiv, pogotovo kada je u pitanju nasilno ponašanje djece prema odraslima. To ukazuje da takva djeca u primarnim porodicama nisu imala mogućost adekvatnog razvoja moralnih normi, a jedna od njih je i zdravo poštivanje autoriteta.  Dodatno  živimo u društvu gdje je sve više primjera nepoštivanja autoriteta u svim segmentima društva

Nedavno smo imali slučaj u Sarajevu, nastavnika koji je uhapšen zbog prijetnji djetetu. Brojne reakcije su uslijedile od osude do podrške nastavniku.  Kakav je vaš komentar?

- Ne bih komentarisala konkretni slučaj. Ali činjenica je da svo ponašanje nastaje kao posljedica određene situacije u kojo se osoba nađe, i njenog načina na koji doživi tu situaciju i reaguje na nju.

Način reagovanja ovisi od osobina ličnosti osobe, njenih kapapciteta da se nosi sa stresom ali i od okoline u kojoj se ta osoba nalazi.  Jako je važno da ne donosimo nagle zaključke na osnovu neprovjerenih informacija ali i da pošaljemo poruku da je svaki oblik nasilja neprihvatljiv.  

Koliko škole danas kriju nasilje da bi zaštitile vlastiti imidž?

- Mislim da se ovdje više radi o potrebi da se problem riješi tamo gdje se dešava. Mislim da su škole danas dovoljno stručne i imaju potrebne preduvjete da bi mogli da rješavaju ovakve probleme.

Ali isto tako je važno da na vrijeme prepoznaju kada rješavanje problema prevazilazi njihove kapacitete i kada je vrijeme da potraže pomoć i podršku drugih institucija u rješavanju ovakvih problema

Da li se nasilna djeca često godinama ignorišu dok ne dođe do ozbiljnog incidenta?

- Svako dijete je individua za sebe i ne možemo generalizirati ovakve stvari. Ali se slažem sa činjenicom da ne smijemo ignorisate bilo kakve promjene u ponašanju djeteta koje bi mogle upućivati na to da neko dijete ima problem. Ne zaboravimo da nasilna djeca često u sebi kriju dosta nesigurnosti, straha , tuge i da je to jedini način na koji znaju da reaguju.

Ne smijemo zaboraviti ni onu "tihu i mirnu djecu" često to može biti prikriveno nezadovoljstvo, tuga, depresija ili neki drugi problem koji kasnije može eskalirati nasiljem

Koliko institucije zapravo zakazuju kada je riječ o prevenciji nasilja?

- Ja bih rekla da je najveći problem u međusobnoj komunikaciji i neadekvatnoj intersektorskoj saradnji. Mi danas imamo jako puno preventivnih programa ali njihova implementacija nažalost daje slabe rezultate. Jer za njihovu adekvatnu primjenu i pozitivne rezultate neophodan je rad i saradnja svih institucija u zajednici i pračenje i evaluacija navedenih programa. Što mi nažalost jako malo radimo

Koliko su roditelji danas zaista prisutni u životima djece, a koliko samo fizički postoje pored njih?

- Svjedoci smo nažalost ubrzanog tempa života. Većina roditelja danas provodi jako malo vremena sa svojom djecom. Međutim ono što je najvažnije naglasiti je da nije važno koliko nego kako provodimo vrijeme sa svojom djecom. Kvalitet odnosa je najvažnije. Ako je to sat vremena dnevno onda to treba da bude sat u kojem će dijete imati osjećaj da je roditelj apsolutno prisutan, da ga sluša, razumije i da mu je podrška. Gdje će osjetiti bliskost i emocionalnu povezanost. To je djeci najvažnije jer ih čini sigurnim, zadovoljnim i sretnim.