Miodrag Kandić, “Čovjek sa dva srca”, poezija, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2021.

Pjesnik koji prevalivši pedeset godina života objavi svoju prvu knjigu poezije morao je biti pjesnik i ranije. Kad je riječ o Miodragu Kandiću, to nam posvjedočuje Munib Delalić, također pjesnik, ali i prevodilac s norveškog, te vrijedan ambasador naše kulture u Skandinaviji, u sjajnom predgovoru ovoj knjizi:

“Miodrag Kandić je, to sa sigurnošću mogu reći, čisto, svijetlo lice i zavičajnog juga i izgnaničkog sjevera, na kojemu je on, silom prilika, našao drugu domovinu i drugi dom. Njegova zbirka ‘Čovjek sa dva srca’, usprkos mraku i nevolji koji nas okružuju, vraća vjeru u život i ljude. Ona je istinski čas ljepote, dokazni materijal da poezija ne samo da je moguća u vremenu zla i mraka, nego da je upravo tad prijeko potrebna.”

Osim podataka da je rođen 1965. u Travniku, da je djetinjstvo proveo u Novom Travniku, a da se od 1974. do 1993. školovao, živio i radio u Mostaru i da otad traži i nalazi novi dom u Norveškoj, ništa više ne saznajemo iz skromne bilješke o autoru na kraju knjige. Zapravo, sve ostalo saznajemo iščitavajući njegove pjesničke tekstove. Knjiga sadrži ukupno četrdesetak pjesama podijeljenih u tri ciklusa: “Arhiv zaboravljenih stihova”, “Sunce izgubljeno u trskama” i “Maštarije”. Prvi ciklus sadrži i nekoliko mladalačkih tekstova, nastalih davno, u kojima je finim lirskim pastelom oslikano ono što nazivamo neprolaznim ljepotama zavičaja: to su topli zapisi o Neretvi, o Starom mostu i o svjetlosti hercegovačkog podneblja. U preostala dva ciklusa motivi već pripadaju iskustvima kasnijeg životnog doba, većem stepenu zrelosti – premda ni tu autor, uza sve recipiranje i razumijevanje tragizma vremena i udesa kojima i on sam i svi mi pripadamo, nikad ne gubi nadu u svjetlost duše (koja tiho sija i zrači iznutra), kojom jedino još možemo koliko-toliko osvijetliti mrak epohe:

“Daj mi jednu riječ/ da prebrodim ovu oluju/ bez straha i nemira/ da popuni bijelu prazninu/ nastalu između talasa/ koji nas lome // Daj mi jednu riječ/ koja nema prezira/ u svome ehu/ da prespavam u njoj/ ovaj brodolom noći/ što pritiska naše/ tanane duše //  Daj mi jednu riječ/  od kamena i sunca/ čistu i nježnu/ kao bore na dlanu/ da napravim kuću/ za naše nesigurne/ snove.” (“Utjeha”, str. 99.)

Nepretencioznost, lirski stišan glas, okrenutost drugome i drugačijem (i u obličju ljudskom, i u formama materijalnog svijeta čiji smo dio) osnovne su odlike ovog pjesničkog glasa. Kandić vrlo suzdržano barata stilizacijama i figurama pjesničkog jezika, ali tim prije i tim više one ostvaruju svoj učinak, naprimjer u sjajnom tekstu pod naslovom “Kamen” (str. 95.):

“Gledam te bezbožnog/ Kako se dosađuješ/ U ljušturi dana //  Pojeo si svu kišu/ I znatiželju oblaka //  Sluzavi puževi i gliste/ Prešli su tvoje glatko čelo/ Ne ostavivši trag //  Pojeo si i strašne bure/ Bosa stopala i/ Zmijske košuljice // U tvome oku/ Vječna sazviježđa/ Čitaju mape nebeske //  Opijen nesanicom/ Glođeš vlastitu sjenu/ I vrebaš još jednu/ Suvišnu žrtvu”.

Pretpostavljamo da je na tekstove ovog tipa i ove estetske ostvarenosti mislio i recenzent Hadžem Hajdarević, kad je u nadahnutom tekstu štampanom na kraju ove knjige napisao:

“(...) valja onome o čemu se oblikuju stihovi prići jednako s nježnošću i poštovanjem. Poezija nije nikakvo ruganje svijetu, nego, prvenstveno, jedno iskreno, himnično veličanje svijeta i poetskotvorno otkrivanje njegovih ukrivenih sastavnica i energijskih potencijala.” (str. 116.)

Začudnost koja se postiže jednostavnošću, prečišćenošću i nepretencioznošću iskaza tim nam je dragocjenija – čim je rjeđa pojava u tekućoj produkciji na našem jeziku, ta i takva duhovno-poetička postamentiranost: velike teme, epohalni promišljaji, vehementni izražajni instrumentarij, zapravo manje toga mogu doista iskazati, manje toga domisliti i izraziti (s obzirom na to da se više bave vlastitom autorskom kreativnošću negoli bićem koje je uvijek već u potrazi za samim sobom). Dramatičnost, sadržajnost i energetski naboj susreta ili sučeljavanja sa svijetom u nama i oko nas nimalo ne zavise od količine riječi koje pjesnik koristi, upravo kao što stilizacije za kojima pritom poseže ne mogu sakriti (prikriti) kad jesu i kad nisu same sebi svrha. Evo idealan primjer teksta u kom se suzdržanost i nepretencioznost leksike i izraza otklanjaju spram te i takve, naprijed spomenute samodovoljnosti kreativnog pjesničkog uma:

“U morima/ Sjeverno od prošlosti/ Plutaju ruže/ Ledom okovane/ U njima duše/ Prastarih ratnika/ Što zabodoše koplja/ U kuglu Mjeseca/ U srebrenoj prašini // S vremena na vrijeme/ Pod crno/ Razapetim nebom/ Krstare njihove/ Uklete barke/ Okrunjene maglama/ Iz kojih se čuje/ Zveket kostiju/ I duboko/ Mumljanje krvi” (“Vikinški brod”, str. 45.)

Gotovo bismo esencijalističkim (ungaretijevskim, recimo) mogli nazvati njegove minijature – u kojima riječi što su morale biti kazane/napisane ostavljaju veliki prostor za osluškivanje njihovog eha, odjeka u kom ništa manje toga nije sadržano negoli što nosi u sebi ono izravno rečeno:

“praskozorje/ ga iznenadi/ na krivoj/ nozi/ onda bunovan/ i ljut/ kljunom razbija/ ljusku mraka // inače mašta/ kako prepjevati/ kukuriku/ u poj/ kanarinca” (“Pijetao”, str. 33.)

Metaforičko-simboličke, pa i alegorijske kondenzacije tim više posvjedočuju majstorstvo autora – čim su leksički škrtije, svedenije i jednostavnije; pijetao kojeg je na ovaj način opisao pjesnik vrlo lako se (u recepcijsko-interpretativnom ključu) može razvidjeti i prepoznati kao osamljeni i na sebe svedeni upojedinjeni humanum, koji je izgubio osjećaj i razumijevanje za sebedarovanost (dakle, i za radost!) tvoračke Božije snage, kako u sebi, tako i u svakom pojedinom čovjeku. Dakle, nijednom riječju i nijednim glasom nisu zaušćeni vektori i silnice đavolskog rastrojstva (upregnuti unutar čovjeka kao djelatna, učinkovita – a zapravo bezbićevna, nepostojeća! – mračna sila ili bolje reći negativna energija straha, zavisti, zlobe, predrasudnosti, uskogrudosti, ksenofobije, mrzovolje, nezadovoljstva...), a ipak se daju osjetiti i raspoznati u svoj svojoj destruktivnosti (kao klica svakog zla)! Najbolje i najupečatljivije tekstove Kandić ispisuje upravo u toj frekvenciji empatičkog uživljavanja u nesretnu sudbinu čovjeka-patnika, stradalnika, žrtve; vrijedna navoda je u tom smislu i pjesma “Jelin bunar” (str. 61.):

“Bilo je vrijeme/ kuge i tmine/ Nestvarna i odbjegla/ od ružna sna/ došla je da umre/ na kamenu/ Kosa joj je bila/ nečešljana vuna/ i ličila je na/ vilu iz bajke/ Nije stigla da zatraži/ ni sažaljenje ni pokoru/ Uz krik neutješne ptice/ usahnu djevojačka nevinost/ u njenim očima/ Dugim motkama/ upletenim u kosu/ dovukoše je/ unakaženu i golu/ do presahlog bunara/ U jednoj ruci držala je krunicu/ u drugoj grumen zemlje/ Svećenik izmoli Oče naš/ i dade joj oprost // Tad Bog zanoći/ u svojoj krvavoj šaci”.

Već su i dvije i tri decenije prošle od agresijom i ratom uvjetovanih migracija, u kojima je Bosna i Hercegovina ostala (ako pridružimo još i poslijeratne “seobe”) bez gotovo polovine stanovništva registriranog popisom iz 1991. godine. Uza sve nedvojbeno nedovoljne i neadekvatne oblike promišljanja i tretiranja ovog problema unutar BiH (u njezinim institucijama i na svim nivoima vlasti), možda je još i najgori od svega apsolutno neprimjereni i, mogli bismo reći, skoro samoubilački odnos prema onim najkreativnijim, stvaralački očitovanim i dokazano vrijednim i sposobnim našim ljudima u inostranstvu: matica-zemlja mora aktivno privlačiti i vezati za sebe taj dio populacije – ako ničim drugim, ono uočavanjem, priznavanjem i promicanjem vrijednosti što ih  oni, kao dijaspora, stvaraju kao svojih, domaćih, bosanskohercegovačkih. U domenu kulture (posebno književnosti) nema puno primjera takve “materinske” dobrohotnosti i nježnosti matice prema našim ljudima koji žive vani – i utoliko je više za pohvalu ovaj i ovakav “povratak domu” jednog autora kakav je Miodrag Kandić: divno grafičko-dizajnerski uređeno, luksuzno i dostojno redaktorski i recenzentski propraćeno izdanje, koje će sigurno naći put do svojih čitalaca!