Mimo islamskog svijeta Mimar Sinan nije previše poznat iako je jedan od najvažnijih arhitekata u historiji čovječanstva. Njegovo je djelo bit osmanske umjetnosti toliko da stručnjaci tvrde kako je upravo Sinan "izmislio" osmansku umjetnost. Zlatno doba Osmanskog carstva imalo je dvojicu izuzetnih protagonista: sultana Sulejmana Veličanstvenog i umjetnika koji je oblikovao njegove snove o veličini, Mimara Sinana.

U poređenju sa Leonardom da Vincijem, pa čak i s Michelangelom, Mimar (riječ koja znači arhitekt) Sinan, postavio je temelje strukturi osmanske džamije i "nacrtao" profil Istanbula, uljepšao džamijama, hamamima, palačama, mauzolejima i velikim otvorenim prostorima koji i dalje fasciniraju svakoga ko se približi drevnom glavnom gradu Osmanskog Carstva.

Iako je porijeklo Sinanove porodice nepoznato, sasvim je moguće da su bili kršćanskih korijena. Rođen u okolini Kayserija, 15. aprila 1488. godine, mladića je u dobi od 14 godina regrutirala Devshirmé, institucija stvorena za regrutiranje djece nemuslimana kako bi ih obrazovala za civilne i vojne funkcije. Ubrzo se pridružio janjičarima, yeni çeri (novim vojnicima), elitnom sultanovom korpusu. U to vrijeme Sinan je sudjelovao u brojnim vojnim kampanjama pomažući u popravljanju i izgradnji mostova i vojne opreme poput katapulta, prateći sultane Selima I i Sulejmana I Veličanstvenog u vojnim pohodima koje su Osmanlije pravile po Rodosu, Perziji, Krfu, južnoj Italiji, Kairu, Austriji, Moldaviji i Balkanu.

Tokom svih tih kampanja Sinan nije bio imenovan samo u zvanje yayabashí (kapetan pješadije), a kasnije zemberekçibashí (kapetan katapulta), već se također mogao upoznati s arhitekturom velikih evropskih i azijskih gradova, što će presudno uticati na njegov poziv arhitekte.

Njegov prvi direktni kontakt s carskom porodicom bio je preko čuvene Hurrem Haseki (odnosno Roxelane), omiljene supruge sultana Sulejmana I Veličanstvenog. Bio je angažiran da izgradi külliye, kompleks zgrada koji okružuju džamiju i kojima se upravlja kao jedinstvenom ustanovom, kao vakuf. Külliye su činile medresa, dar al-Shifa (bolnica), kuhinje, pekare, kupališta i drugi privredni objekti koji su služili dobrotvornim svrhama zajednice. Sultan je bio izuzetno zadovoljan i reputacija koju je Sinan stekao donijela mu je veliku proviziju i bio je to prvi od mnogih projekata koji će na kraju pretvoriti Istanbul u osmanski Rim.

Bila je to izgradnja džamije Sehzade u znak sjećanja na princa Mehmeta, prvog sultanovog sina, koji je prerano umro. Iako je imao oko pedeset godina (što je za to vrijeme bila znatna starost), Sinana je sam sultan imenovao šefom carskih arhitekata, a tokom preostalih pedeset godina koliko je živio, osmanski je genije iznova usavršavao svoje konstrukcije, eksperimentirajući s različitim vrstama zgrada: hamamima, karavan-sarajima, palačama, medresama i gradnjom više od osamdeset velikih džamija.

Većina Sinanovih arhitektonskih djela nastala je u Istanbulu, ali njegove zgrade možemo pronaći i u Anadoliji, Siriji, Iraku, Krimu i na Balkanu. Istanbul Sa Sinanom postaje grad veličanstvenih džamija, ima ih 1.500, raste živopisno duž Bosfora i starih istanbulskih kvartova. Postaje najveći i najvažniji grad svijeta. Sinanov stil sintetizira stilove zgrada koje je mogao promatrati u danima svojih vojnih pohoda, integrirajući ih u postojeću osmansku arhitekturu, koju je upotpunosti promijenio. Poput Michelangela, Sinan je također bio zanatlija, naučnik, veliki inovator i neumoran radnik.

Mogući odnos između Sinana i renesansnih arhitekata uvijek je bio predmet stručnih rasprava. Možda je taj uticaj pridonio novoj dimenziji koju je čuveni osmanski arhitekta dao svojim kupolama i proporcijama prostora. Unatoč činjenici da je ovaj tip arhitekture već bio prisutan u lokalnoj arhitekturi sa bazilikom Aja Sofije, od šestog stoljeća, dolazak islama učinio je da se utjecaj te bazilike proširi na razne džamije podignute u XV stoljeću, poput Velike džamije Burse ili džamije Fatiha u Istanbulu, zgrada u kojima je središnja kupola dobivala sve veći značaj.

Takođe je bio autor inovativnih tehnika na polju inženjerstva, razvijajući razne sisteme kako bi zgrade zaštitio od zemljotresa, razvijao je urbane sisteme kanalizacije, dizajnirao okoliš i unaprijedio akustiku.

Sulejman I naručio je od Sinana džamiju u njegovu čast. Lijepa i elegantna, Sulejmanova džamija stoji na trećem brdu Istanbula. Izgradnja je započela 1550., a završila 1558. godine. Zgrada ima najvišu kupolu od svih u osmanskoj umjetnosti (23 metra) i okružena je grandioznim külliyeom. No iako se ova džamija smatra jednim od Sinanovih remek-djela, ona koja se smatra njegovim najvećim remek-djelom je Selim džamija u Edirneu. To je drevni Hadrianópilis, smješten u Trakiji, oko 220 kilometara od glavnog grada carstva i na granici s Bugarskom.

Podignuta je između 1569. i 1575. Nešto je manja od Sulejmanove u Istanbulu, ali skladnija i originalnija. Osim kupole, ljepotu džamiji daju i njeni ukrasi na bijelom mramoru i čuvenij keramici Iznik te žčetiri najviša minareta u cijeloj Turskoj, koji dosežu 70,9 metara visine. Sinan je takođe autor Rustem-pašine džamije, dovršene 1562. godine. Gradnju je finasirao veliki vezir Selim II, jedan od najbogatijih ljudi u Carstvu a nalazi se u srcu istanbulske pijace začina.

Jedna od iznenađujućih stvari prilikom posjeta džamijama koje je dizajnirao Sinan su, osim osvjetljenja, i nojeva jaja koja vise s velikih metalnih prstenova koji služe kao držači lampi. I turistički vodiči i razni stručnjaci tvrde da su se nojeva jaja koristila unutar džamija kako bi se prostor oslobodio od pauka jer ih naviodno jaja odbijaju mirisom. Iako ne postoji naučna osnova koja podupire ovu teoriju, to je još uvijek neobična činjenica. Godine 1582. godine Sinan je otputovao u Meku kako bi obavio hadž, a smrt ga je dograbila u dobi od sto godina, kada je bio najviše posvećen svom djelu, kojem je posvećivao svo svoje vrijeme. Takođe je bio posvećen poučavanju, podučavajući više od 250 učenika umjetnosti i tajnama arhitekture. Sinan je umro 17. jula 1588. godine.

U autobiografiji je Sinan napisao: "Arhitekti u kršćanskim zemljama osjećaju se daleko superiornijima od muslimana, jer do danas muslimani nikada nisu učinili ništa usporedivo s kupolom Aja Sofije. Zahvaljujući pomoći Svevišnjeg i u korist sultana uspio sam sagraditi kupolu za džamiju sultana Selima koja premašuje onu iz Aja Sofije za četiri zire u promjeru i šest u visinu.“

Gradeći Süleymaniye džamiju, Sinan je koristio shemu svodova Aja Sofije, koja je građena stoljećima ranije kao bizantska crkva. Danas, zajedno s Aja Sofijom i Plavom džamijom, radom njegiovog učenika, džamija Sulejmanije dominira panoramom starog grada Istanbula. Sinan je sintetizirao kršćansku i islamsku arhitekturu, eksperimentirao s raznim rješenjima kako bi riješio kupolu, središnji problem bizantske i osmanske arhitekture.

Iz ovih eksperimenata nastala je džamija sultana Selima II, Sulejmanovog nasljednika, u Edirneu, staroj prijestolnici Osmanlija. Smatra se vrhuncem osmanske arhitekture. Sa svojih 31 metar, promjer njene kupole gotovo je veličine Aja Sofije.

Mimar Sinan iznimno je važan i za historiju i kulturu Bosne i Hercegovine. Na njenoj je teritoriji i danas na desetine građevina koje su gradili njegovi učenici. Ali jedan je Sinanov objekat ipoak najpoznatiji. Naručen je 1577. godine. Poželio ga je izgraditi veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Most u Višegradu, čiji ej glavni arhitekta bio Mimar Sinan, uvršten je 2007. godine na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a obnovila ga je TIKA, Turska agencija za međunarodnu suradnju i razvoj u projektu vrijednom sedam miliona maraka. Unatoč činjenici da je most svjedočio mnogim zločinima tokom svojih pet stioljeća, najokrutnije je bilo brutalno ubijanje velikog broja Bošnjaka od strane Vojske Republike Srpske tokom 1992. godine.

Most Mehmed-paše Sokolovića ima 11 zidanih lukova s rasponima između 11 i 15 metara i pristupnu rampu pod pravim kutom s četiri luka na lijevoj obali rijeke. Most dug 179,5 metara reprezentativan je za klasično osmansko razdoblje i savremenik talijanske renesanse. Profesor İbrahim Krzović, sa sarajevske Akademije likovnih umjetnosti, kazao je za Anadoliju da je most Mehmed-paše Sokolovića monumentalna građevina, a ne jednostavan most, tvrdeći da "prije toga nije izgrađen nijedan most poput mlosta Mehmed-paše Sokolovića“.

Naglasio je da je Mimar Sinan tokom svoje karijere izgradio ukupno sedam monumentalnih mostova te da je most Mehmed-paše Sokolovića njegov najbolji. Nedavno pronađeni dokumenti ukazuju da je Mimar Sinan sagradio još dvije zgrade u Bosni, džamiju Sofu Mehmed-paše i Mehmed-pašu İmaret (narodna kuhinja). Međutim, samo je most uspio preživjeti do današnjih dana. Krzović je rekao da postoje tvtrdnje da u Banja Luci postoji džamija po imenu Sofu Mehmed-paša, koja je edno od djela Mimara Sinana.

"Po mom profesionalnom mišljenju, džamija u Banjoj Luci ne liči na druga djela Mimara Sinana, jer je džamija sagrađena u 16. stoljeću i ima prilično skromniji izgled od ostalih Sinanovih djela. Teško je pomisliti da je Mimar Sinan, jedan od najvećih arhitekata u historiji, sagradio tako skromnu džamiju na vrhuncu svoje karijere i umjetničke produkcije", rekao je Krzović, ukazujući na mogućnost da su džamiju mogli sagraditi Sinanovi studenti Sinana i da je zabilježena pod njegovim imenom.

Mimar Sinan ostavio je ogroman trag u historiji arhitekture i djelima svojih učenika. Mostarski Stari most, koji je 1566. godine sagradio Mimar Hayrettin, jedan od učenika Mimara Sinana, jedno je od najpriznatijih osmanskih znamenitosti u Bosni i Hercegovini. Uništila ga je artiljerija Hrvatskoh vijeća obrane 1993. godine. Međutim, Stari Most je obnovljen doprinosima Turske i drugih zemalja 2004. godine. Krzović Stari Most, jedan od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine, karakterizira kao "djelo dobrog učenika", dodajći kako su učenici Mimara Sinana izgradili brojne zgrade u Bosni i Hercegovini. Džamija Aladža u Foči najljepša je džamija u Bosni i Hercegovini, a sagradio ju je Ramazan Ağa, učenik Mimara Sinana.