Zamislite sljedeću situaciju: sjedite u sterilnoj prostoriji na prestižnom Univerzitetu Yale. Ispred vas je impresivna ploča s tridesetak prekidača, označenih od "blagog šoka" do zastrašujućih "450 volti: XXX". Čovjek u bijelom mantilu, autoritativna figura mirna glasa, kaže vam da ste vi "učitelj". Vaš zadatak je da svaki put kada "učenik" u susjednoj prostoriji pogriješi, morate mu zadati strujni udar. Sa svakom pogreškom, napon raste.

Ubrzo, iz susjedne sobe čujete krikove.

- Pustite me da izađem! Srce me boli! - vrišti učenik. Oklijevate, znoj vam se cijedi niz čelo, gledate u ispitivača. On vas samo hladno pogleda i izgovori: "Eksperiment zahtijeva da nastavite."

Da li biste pritisnuli dugme?

Većina nas, sjedeći u sigurnosti vlastitog doma, reći će odlučno: "Nikada!" Međutim, historija psihologije pamti drugačiju, mračniju istinu. Godine 1961. mladi psiholog Stanley Milgram dokazao je da bi dvije trećine nas, običnih, pristojnih ljudi, išlo do samog kraja, potencijalno usmrćujući drugu osobu, samo zato što nam je to naredio autoritet.

Sudbonosno pitanje

Milgramov eksperiment nije nastao iz puke znatiželje. Bio je to pokušaj da se odgovori na najteže pitanje 20. stoljeća: Kako su hiljade običnih Nijemaca, očeva, komšija i radnika, mogle učestvovati u holokaustu?

Dok je u Jeruzalemu trajalo suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, koji se branio rečenicom "Samo sam izvršavao zapovijedi", Milgram je odlučio provjeriti postoji li "Eichmann" među ljudima koje svakodnevno srećemo na ulici. Jesmo li se ikada zapitali kako neki ljudi, poput ratnih zločinaca ili čistih sadista, mogu nanositi patnju drugom čovjeku bez da im je ovaj išta učinio loše?

Rezultati su šokirali svijet. Prije početka istraživanja, Milgram je anketirao vodeće psihijatre, tražeći njihovu procjenu. Predviđali su da će samo jedan posto populacije, oni s patološkim sklonostima, pritisnuti zadnji prekidač. Pogriješili su. Čak 65 posto sudionika išlo je do maksimalnih 450 volti.

Banalnost zla u bijelom mantilu

Ono što Milgramovo istraživanje čini uznemirujućim nije činjenica da su ljudi zli, već činjenica da su pokorni. Učesnici nisu uživali u nanošenju boli. Drhtali su, mucali, grizli usne do krvi, demonstrirali. Ali su i dalje pritiskali prekidače.

Milgram je uveo pojam "agensno stanje". To je trenutak u kojem pojedinac prestaje sebe doživljavati kao osobu odgovornu za vlastite postupke i postaje tek "instrument" nečije tuđe volje. Odgovornost se prebacuje na onoga ko izdaje naredbe.

- Ja samo radim svoj posao - postala je najopasnija rečenica u ljudskoj historiji.

Etički ožiljci

Eksperiment je izazvao burne reakcije, ne samo zbog rezultata, već i zbog metode. Učesnici su bili podvrgnuti strašnom psihološkom stresu, vjerujući da su zaista nanijeli bol ili ubili drugu osobu (učenik je zapravo bio glumac, a strujni udari lažni). Iako je Milgram tvrdio da su sudionici nakon svega bili "poučeni i sretni što su uzeli učešće", ostaje pitanje imamo li pravo nekome oduzeti moralni mir kako bismo dokazali poentu o ljudskoj prirodi.

Danas bi ovakav eksperiment bio nemoguć zbog strogih etičkih kodeksa. No, lekcija koju nam je ostavio i dalje je bolno relevantna.

Živimo u eri algoritama, društvenih hijerarhija i političke polarizacije. Milgramov laboratorij sada su naše svakodnevne interakcije s ljudima, društvene mreže i ideološki mjehurići u kojima se nalazimo. Koliko često branimo vlastite stavove bez obzira na to što naša priča gubi bitku pred argumentima druge strane? Koliko često napadamo druge online jer nas "naša strana" na to potiče?

Milgramova namjera nije bila pokazati da su ljudi čudovišta, već nešto puno strašnije – pokazao je koliko je ljudska savjest krhka pred autoritetom. Pokazao je da je građanska hrabrost, sposobnost da ljudi kažu "ne" nepravdi, vještina koja se mora vježbati.