PEN centar Crne Gore 19. februara, uoči godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, ali i tačno mjesec pred predsjedničke izbore, objavio je analizu na 15 strana nazvanu „Crna Gora uoči predsjedničkih izbora“, u kojoj do najsitnijih detalja intelektualci okupljeni u crnogorski ogranak najvećeg međunarodnog udruženja pisaca seciraju trenutnu društveno-političku situaciju u ovoj državi i upozoravaju na opasnosti koje joj prijete, ali nude i vlastiti osvrt na dešavanja u Bosni i Hercegovini te u ostatku regije. U dokumentu originalno nazvanom „Montenegro on the Eve of the Presidental Elections“ opravdano se postavlja pitanje da li Crnu Goru čeka nastavak NATO puta ili svrstavanje uz Rusiju i blok njenih zemalja-privjesaka s obzirom na to da je i više nego očito da je srpski nacionalizam, u ovom momentu izrazito naklonjen Vladimiru Putinu, sveprisutan u Crnoj Gori. U ovom tekstu ogoljena je suština političke egzistencije Dritana Abazovića, u njemu pišu detalji o parapolitičkom djelovanju Srpske pravoslavne crkve, o štetnosti „Otvorenog Balkana“ i o izostanku reakcije međunarodnih faktora na sve destruktivnosti koje donose retrogradne snage u regiji predvođene u prvom redu zvaničnim Beogradom.
O najvažnijim tezama iznesenim u ovoj krucijalnoj knjižici razgovarali smo s predsjednikom PEN centra Crne Gore Milenkom Perovićem, istaknutim filozofom, inače osnivačem i prvim šefom Katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. U krajnje otvorenom intervjuu najprije smo se dotakli nadolazećih predsjedničkih izbora koji su u Crnoj Gori raspisani za 19. mart, ali i svemu onome što im prethodi. Isto tako, sagovornik Stava govorio je iz svoje perspektive i o dešavanjima u BiH, za koju je, između ostalog, rekao: „Kad god spomenem Bosnu, svije mi se oko srca teška tuga.“
STAV: U analizi PEN centra Crne Gore nazvanoj „Crna Gora uoči predsjedničkih izbora“ Srpska pravoslavna crkva jasno je označena kao parapolitička organizacija koja se aktivno uključila u predsjedničke izbore u ovoj državi 2020. godine. Očekujete li njeno uplitanje i u izborni proces u Crnoj Gori koji slijedi?
PEROVIĆ: Crkva Srbije, kako oficijelno Srpsku pravoslavnu crkvu oslovljava Vaseljenska patrijaršija u Istanbulu, protivustavno se miješa u politički život Crne Gore. Sebi traži društveni status iznad političkog i pravnog sistema. Njeni čelnici misle da je došlo vrijeme da potpuno desekulariziraju crnogorsko društvo. Za sebe traže feudalno pravo „miropomazanja“ svjetovnih vladara, pravo da Crkva Srbije bude kolektivni feudalac koji dobar dio Crne Gore prisvaja kao svoje manastirsko imanje, kao i pravo duhovnog monopola u prosvjeti, medijima i drugim sferama života. Vodstvo te crkve se već nezakonito uključilo u predsjedničku trku izjavom da ne bi željelo pobjedu Mila Đukanovića. Njen jedini problem je za koga u prvom krugu izbora agitirati od kandidiranih četnika!
STAV: Da li trenutno Aleksandar Vučić i njegov režim „diktiraju“ ponašanje SPC-u ili je situacija obratna? Ko kome nameće tempo?
PEROVIĆ: Nisu Aleksandar Vučić i vrh Crkve Srbije postigli srednjovjekovnu pravoslavnu „simfoniju“ države i crkve! Jesu oni „simfonijski“ interesno uvezani, ali Aleksandar Vučić je gospodar u tom odnosu. Kod njega su vlast i novac. To su jedine dvije vrijednosti za kojima istinski žudi vrh Crkve! Aleksandar Vučić je stvarni, a Porfirije Perić formalni patrijarh te crkve. Na tom je mjestu voljom Aleksandra Vučića i održava se njegovom voljom. Crkva je poslušna Aleksandru Vučiću, ali uz određenu cijenu. Crkva je tradicionalno bila siromašna institucija. Njen kler se naučio na kalkulantsku poslušnost svjetovnim gospodarima, bili to okupatori, bili domaći vlastodršci. Kada je pao socijalizam, iz njenog klera probili su na svjetlo dana svi „tamni predmeti želja“. Za njihovo zadovoljavanje bilo je potrebno samo staviti se u službu novih vladajućih skorojevića, a ovi su im umjeli izdašno uzvratiti. Gotovo preko noći Crkva Srbije postala je prebogata institucija. Njeni moćnici su odjednom zaplivali u luksuzu i moći, ne razlikujući se bilo čim od novokomponovanih tajkuna. Uz baštinjenje starog zadrtog nacionalizma, nju je ispunio tajkunski duh. Sjedinjavanjem ove dvije opake supstancije nastalo je krajnje eksplozivno tijelo koje je opasno po cijeli Zapadni Balkan! Njegov fitilj je ipak u rukama beogradskog svjetovnog satrapa!
STAV: Iako je „Otvoreni Balkan“ naširoko predstavljan kao ekonomsko-integracijski regionalni projekt, mnogi ga smatraju prvim korakom Srbije, ali i Albanije, za novim teritorijalnim demarkacijama. Iz PEN centra se navodi kako jednom takvom projektu, iako znaju njegovu pozadinu, svesrdnu podršku pruža američka administracija i njeni izaslanici poput Gabriela Escobara te ambasadora SAD-a u Beogradu Christophera Hilla. Prema Vašem mišljenju, zašto su SAD zauzele takvu poziciju, zašto ugađaju predvodnicima velikodržavnih projekata u regiji?
PEROVIĆ: Postoji podatak da SAD ima po svijetu oko 800 vojnih baza. Također, u svojoj povijesti od 1776. godine do danas, SAD samo 21 godinu nije bila u ratu. I nikada nijedan rat nisu vodili na svojoj teritoriji. Da ne govorimo o tome kako je dolarskim sistemom od vremena 1944. godine i uvođenja petrodolara eksploatirala cijelu planetu. Politički interes SAD-a nigdje u svijetu nije rukovođen željom za postizanjem mira i stabilnosti. SAD su svoj vlastiti i jedini interes! Nikada i nigdje u svijetu oni nisu trajno riješili nijednu krizu! Svoj zadatak oni ne vide u tome da rješavaju krize, nego da ih proizvode i rukovode njima! Do savršenstva su razvili opaki „menadžment krizama“. Kada je nestala jaltansko-potsdamska ravnoteža moći SAD-a i SSSR-a, SAD-u se pružila prilika da ostvari staru želju – o kojoj je Zbigniew Brzezinski govorio još prije smrti Josipa Broza Tita – da uništi Jugoslaviju i njen socijalistički sistem! Sve do devedesetih godina 20. vijeka – dok slomom SSSR nije nestala ta ravnoteža – SAD su ih nevoljno trpjele. Kada su se stvorili povijesni uslovi, ona je – uz asistenciju zapadnih zemalja – srpski i hrvatski nacionalizam upotrijebila kao batinu za uništenje Jugoslavije i njenog socijalizma! Da nije tako, zar SSSR-zapadnjaci mirno gledali kako se odvija serija jugoslavenskih ratova?! Zar bi dopustili genocidno satiranje bošnjačkog naroda da im to nije išlo u račun?! Zar bi pravili državu u Daytonu tako da joj jedan „entitet“ bude genocidna tvorevina, a da BiH kao država uistinu ne može ni funkcionirati niti se bez krvi raspasti?! Nisu li se oni istinski umiješali tek kada je uništenje dovedeno do kraja!?
Zvaničnici „kolektivnog Zapada“ mirno su posmatrali kako se Vučićeva Srbija – a iza nje i Rusija – miješa u političke procese u Crnoj Gori. Posmatrali su kako na izborima na nezakonit način pobjeđuju tri antizapadne fašističke falange. Posmatrali su kako ujedinjeni klerofašisti – kada su ščepali Crnu Goru u svoje ruke – rade da od nje ne ostane kamen na kamen! Zašto to čine? Kao i u odnosu prema BiH, vašingtonski „krizni menadžeri“ procjenjuju da je Crna Gora samo moneta za potkusurivanje. BiH drže u hambaru da se njom namire velikosrpski i velikohrvatski osvajački apetiti. Od Crne Gore zgotovili su trpezu za velikosrpski i velikoalbanski nacionalizam!
SAD nisu bile gadljive da instrumentaliziraju bilo koji nacionalizam na Balkanu – posebno srpski – radi svojih interesa. Nikada nije bila gadljiva da svuda po svijetu „sarađuje“ s diktatorskim, fašističkim i klerikalističkim režimima i vojnim huntama. Njena planetarna moć od početka je u umijeću i snazi da mnoštvo država i naroda natjera da rade u njenom interesu! Kad god joj je trebalo, organizirala je tzv. obojene revolucije. Rušila je legalne, a postavljala svoje marionetske vlade. O crnom jadu je tako zabavila islamski i arapski svijet u potonjih četrdeset godina. „Otvoreni Balkan“ je palijativno sredstvo interesa SAD-a. On je smrtna presuda suverenosti i nezavisnosti Crne Gore i BiH! Ako ga ikada uspostave – što je malo vjerovatno – ta opaka ideja donijet će veliko zlo i Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Kosovu!
STAV: Zar nije nelogično da SAD pružaju podršku Srbiji, koja je „u ljubavi“ s Rusijom?
PEROVIĆ: Nesreća Srbije – baš zato i nesreća cijelog Balkana i svih njegovih naroda – od prve polovine 19. vijeka do danas, izuzimajući socijalističko povijesno razdoblje, u tome je što su joj velike sile namjenjivale ulogu glavnog kabadahije preko kojeg će gospodariti Balkanom. Nesreću je porodila britanska imperijalna kombinatorika da kontrolira Balkan, kao što je imperijalno kontrolirala dvije petine planete. Opadanjem moći carstva Osmanlija od Karlovačkog i Požarevačkog mira na Balkanu se otvarao prostor koji su velike sile željele zaposjesti. Britanci su radi svojih interesa – podržani od Francuza – kreirali „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine. Svrha mu je bila da u nastajućoj političkoj klasi Srbije podstakne svijest da za britanske potrebe brani prostor centralnog Balkana od penetracije Austrije i Rusije. Britanci su držali da je najbolje postaviti odbranu stvaranjem nekakve jugoslavenske državne zajednice u kojoj bi Srbija bila Pijemont koji okuplja balkanske narode. Garašanin i sljedbenici su britansku ideju „malo“ prepravili. Politički okup ovih naroda pod egidom Srbije oni su proglasili „obnovom Dušanovog carstva“. Sve potonje varijacije na temu „Velike Srbije“ imaju osnovu u ovoj prepravci. Ona je i danas središte velikosrpske velikodržavne ideologije. Moderna Srbija, dakle, nastala je i traje na borbi velikih sila za utjecaj na Balkanu. Srbiju zbog toga nikada nije bilo moguće izgraditi kao stabilnu državu koja „gleda svoja posla“. Ni srpsku naciju nije bilo moguće izgraditi od onoga što se u njoj zateklo od početka 19. vijeka, nego se ušlo u procese srbizacije okolnih naroda, između ostalog i pravoslavnih Bošnjaka, a o Crnogorcima da se i ne govori! Velike sile s obje strane svijeta srpskim političkim klasama su namijenile osvajačke, asimilatorske i militarističke ambicije prema okolnim narodima. Danas se u Srbiji za dominantni utjecaj bore SAD i Rusija. U trouglu SAD – Rusija – Srbija nema ljubavi. Srbija je poput ocvale udovice za čiju se naklonost bore dva lakomca. Ne bore se zbog nje, nego zbog vrlo zgodnog mjesta njenog imanja. Što ona uobražava da se bore zbog nje, to spada u narcisoidnu glupost njenih političkih i intelektualnih klasa koje su trajno oboljele od kompleksa niže vrijednosti!
STAV: Kako je Crna Gora za samo dvije i po godine, tj. otkako je Dritan Abazović na vlasti, uspjela s praga EU postati, kako je to ministrica vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon opisala, „kancer regije“? Šta je ono što najviše zamjerate aktuelnom premijeru?
PEROVIĆ: Klerofašisti koji su došli na vlast 2020. godine imali su zadatak – postavljen od političkog vrha Srbije i vrha Crkve Srbije – da zaustave Crnu Goru u procesu evropskih integracija, da je radikalno srbiziraju i trajno vežu za Srbiju. Nazivam ih fašistima, jer prema crnogorskoj naciji pokazuju tipični fašistički animozitet i želju za njenim satiranjem s lica zemlje. Nazivam ih klerikalnim fašistima jer njihov fašizam ima klerikalističke karakteristike.
U velikosrpskoj svijesti Crna Gora je samo jedna od otrgnutih „srpskih zemalja“ koju treba vratiti pod okrilje Srbije. Vladajući klerofašisti imali su zadatak da Crnu Goru zaustave na putu evropskih integracija. Imali su zadatak da je ekonomski potpuno obeskrve. Imali su zadatak da je desekulariziraju. Uspjelo im je sve. Crkvu Srbije učinili su najvažnijim političkim činiocem. Rastočili su politički i pravni sistem države. Razorili su joj diplomatsku službu i vojsku. Od policije i bezbjednosnih struktura načinili su batinu za progon Crnogoraca i svih crnogorskih patriota. Crnogorske medije predali su u ruke velikosrbima iz Srbije da bi mogli nesmetano širiti anticrnogorsku propagandu. Opljačkali su sakralno pravoslavno blago Crne Gore i predali ga u vlasništvo države Srbije! Za najprljavije destruktivne poslove Beograd je izabrao beznačajne ljude bez ikakvih moralnih skrupula. Nad onim što je ostalo od Crne Gore danas vladaju najgori mogući ljudi!
Sve to je Zapad vidio i znao. I još uvijek vidi i zna! Jednu jedinu kritičku riječ protiv klerofašističke klateži koja ubija Crnu Goru nije izgovorio niko od zapadnih političkih zvaničnika! A onda su se odjednom prisjetili da kažu da je Crna Gora postala „kancer regije“. Obnarodovali su joj dijagnozu isti oni koji su joj sa Zapada svojim zlim namjerama i glupošću uništavali svaki imunitet protiv velikosrpstva te klerikalizacije i fašizacije društva! Duboko je podlo i licemjerno njihovo moralističko prenemaganje nad onim što se događa u Crnoj Gori. Uostalom, pamtimo dobro da su se na mnogo ciničniji, patetičniji i podliji način prenemagali u vrijeme kada su srpski četnički fašisti ubijali Bosnu i Bošnjake!
STAV: Je li zaista Dritan Abazović „proxy političar“ zvaničnog Beograda? Ako smatrate da jeste, čime to argumentirate?
PEROVIĆ: To momče je davno selektirano za učešće u uništavanju Crne Gore. Da se Vlasi ne dosjete, našli su etničkog Albanca – koji je politički četnik – da za velikosrpstvo obavi najprljavije zadatke u Crnoj Gori. On je marioneta u rukama Aleksandra Vučića. Sva psihopatologija Vučićevog odnosa prema Crnoj Gori i Crnogorcima opredmećuje se u njegovim nedjelima. Komičan bi on bio da nije monstruoznog zadatka koji rado izvršava. Ispod svakog čina razaranja Crne Gore stoji njegov potpis. Dovoljno je navesti da je on po zadatku iz Beograda neustavno, bespravno i apsolutno nemoralno potpisao s Crkvom Srbije tzv. Temeljni ugovor. Postao je tako glavni okrivljeni u milenijumskoj pljački Crne Gore. Svojim potpisom joj je opljačkao ogromno materijalno i sakralno blago i prenio ga u vlasništvo države Srbije. Uvjeren sam da će završiti na optuženičkoj klupi!
STAV: Vrlo se često u javnosti može čuti tvrdnja da je Crna Gora država u kojoj većinu stanovništva čine one koji su za demokratiju, slobodu i suverenizam, dok su značajna manjina oni koji su prosrpski/proruski orijentirani. Kako je onda moguće da ta manjina ima glavnu riječ? Koliko su za to krive prozapadne političke stranke u Crnoj Gori?
PEROVIĆ: Dva su objašnjenja. Jedno je ono što se zove crnogorskom pizmom! Pizma je netrpeljivost prema ljudima od vrijednosti i želja da im se nanese šteta. Brojne pristalice suverenizma – s razlogom ili bez razloga – ušli su u potpunu netrpeljivost i mržnju prema Milu Đukanoviću i Demokratskoj partiji socijalista. Spremni su na izborima podržati i crnog đavola – dakle, četničke i klerofašističke snage – samo da bi pizmavo nanijeli štetu Milu Đukanoviću. Njihova mržnja prema Milu Đukanoviću jača je od ljubavi prema Crnoj Gori.
Drugo objašnjenje je u djelovanju DPS-a i drugih suverenista poslije osamostaljivanja Crne Gore 2006. godine. Gotovo ništa oni nisu činili da prodube i učvrste podršku suverenističkoj ideji. Ponašali su se kao „jesenbegovići“. To je stari crnogorski posprdni izraz za ljude koje „ponese trenutak“ pa se osile, ne misleći kako će poslije živjeti! Oni su kao sirotinja koja u jesen „živi begovski“, jer nepromišljeno i obilno troši plodove žetve. No kada se begovski troši, hrane ne dospijeva do proljeća. „Jesenbegovići“ tada gladuju i okajavaju svoju jesenju glupost. Bivša vladajuća kasta Crne Gore tako se ponašala, misleći da će joj bez golemog truda uvijek pripadati vlast i sve što uz nju ide. Ni pomišljala nije da svim silama mora razvijati strategije jezičke, obrazovne, medijske, vjerske, kulturne i obrazovne politike da bi učvrstila suverenizam i planski branila Crnu Goru od velikosrpske agresije!
Na presjeku djelovanja ova dva činioca Beograd je uz pomoć konvertita iz „medijskog koncerna“ Vijesti načinio malu udbašku partiju – Ujedinjenu reformsku akciju ili URA-u. Zadatak joj je bio da svojim lažnim suverenizmom prevari i sebi privuče iskrene i razočarane suverenističke birače. Nekoliko procenata glasova koje je dobila URA bili su jezičak na vagi. Ona je ušla u koaliciju s četničkim partijama. Stvorili su parlamentarnu većinu, formirali svoju vladu i otjerali u opoziciju DPS i druge suvereniste! Tako je pod komandom „legalno“ izabrane vlasti mogla iznutra nesmetano započeti destrukcija Crne Gore! Da nesreća bude veća, DPS i druge suverenističke stranke još uvijek su ošamućene od pada s vlasti. One nisu u stanju objediniti i voditi suverenistički front protiv četništva. Zato se Crna Gora danas nalazi u očajnoj povijesnoj situaciji.
STAV: Kako gledate na aktuelna politička zbivanja u BiH?
PEROVIĆ: Kad god spomenem Bosnu, svije mi se oko srca teška tuga! Znam kako je nesretna i poharana izašla iz Drugog svjetskog rata. Znam šta je i kakva je Bosna bila u socijalističkoj Jugoslaviji i kako je na svim poljima doživjela izvanredni prosperitet na svim poljima života. Znam i da je na Bosnu „zlim okom“ gledano iz Beograda i Zagreba. Srpskim i hrvatskim nacionalistima bilo je nepodnošljivo što Bosna uopće postoji. Snaga njihove mržnje i zlih namjera bila je toliko jaka da su i komunisti – jedini koji su u potonjih nekoliko stotina godina imali plemenite namjere s Bosnom – s velikim oprezom morali raditi na priznanju, emancipaciji i konsolidaciji bošnjačke nacije, jer su se bojali orkestriranog otpora srpskih i hrvatskih nacionalista. Oprez ih je naveo na palijativno rješenje da nacionalne Bošnjake nazovu nacionalnim Muslimanima. Nije to po sebi bilo najbolje rješenje, ali je bilo najbolje u tom vremenu!
Ne treba nikada zaboraviti da postoje dugi kontinuiteti nacionalističkih prezanja da se Bosna usmrti i raskomada. Stariji su oni i od Berlinskog kongresa, koji je podstakao proces u kojem su se pravoslavni Bošnjaci počeli deklarirati kao Srbi, a katolički Bošnjaci kao Hrvati. U ovim konvertitstvima nastala je njihova mržnja prema Bošnjacima islamske vjere, ali i želja da cijelu Bosnu učine dijelom velike Srbije, odnosno velike Hrvatske. Niko kao konvertiti ne mrze svoju bivšu pripadnost. Što mnogi u Bosni neće da su Bosanci, pokazatelj je patologije njihovog konvertitstva.
Dejtonski sporazum nije delegitimirao ni onemogućio nacionalistička posezanja u Bosnu kao suverenu i nezavisnu državu. Naprotiv, bizarno i paradoksalno, „pravo“ na ovakva posezanja učinio je „konstitutivnim“ elementom za destrukciju države. Dejton nije zatvorio, nego je širom otvorio Pandorinu kutiju bosanskih nesreća. Iz nje su iskočile međunarodno legalizirane „zasluge“ srpskih i hrvatskih nacionalista u ratnom satiranju bošnjačke nacije. Iskočile su i legalizirane namjere jednih i drugih da stalnim separatističkim činovima sve više Bosnu čine neodrživom i nemogućom državom! Što se BiH danas nalazi u stanju države koja je čardak ni na nebu ni na zemlji, jednaku odgovornost snose njeni srpsko-hrvatski dušmani, koliko i zapadne zemlje. Zapadnjaci se i u BiH igraju „menadžmenta krizama“. Duboko sam uvjeren da jedino Bosanci i Hercegovci – bez smrtonosno opasne „pomoći“ Beograda, Zagreba, Zapada i Moskve – mogu svoju državu učiniti mjestom u kome se može normalno živjeti!
STAV: Vidimo da se i u BiH uveliko međunarodni faktori miješaju u proces formiranja vlasti. S kojim ciljem bi to moglo biti?
PEROVIĆ: SAD vladaju u mnogim zemljama svijeta tako što se nameću kao „krizni menadžer“. Nije ona zainteresirana da im pomogne u postizanju političke, ekonomske i druge stabilnosti, ona hoće da vlada kontroliranim krizama. Cilj joj je da gospodari i to je neoliberalistički i globalistički Pax Americana!
Ako se hoće razumjeti suština odnosa Zapada, tj. SAD-a prema BiH, valja razumjeti njihov odnos prema tzv. zemljama u razvoju i bivšim socijalističkim zemljama. Suština njihovog odnosa je kontrola nad tim zemljama, njihovo držanje u stalnoj zavisnosti od Zapada, eksploatacija njihovih resursa i jeftine radne snage. Ove ciljeve postižu korumpiranjem vladajućih „političkih klasa“ u ovim zemljama. Najveći dio zapadne pomoći ovim zemljama ide na kopumpiranje ovih „klasa“, ne da bi radile u interesu svojih država nego u interesu Zapada. Dio poluinteligencije korumpiraju finansiranjem besmislenih „projekata“ u tzv. NGO sektoru (grantojedi). Bolonjskim školskim sistemom stvaraju fah-idiote i onemogućavaju da se na lokalnim univerzitetima stvara osviještena kritička inteligencija. Favoriziraju vjerske zajednice i njihov militantni javni rad kao staro oprobano sredstvo mentalne pauperizacije naroda. Deindustrijalizacijom uništavaju proletarijat i osiguravaju se od mogućnosti izbijanja proleterskih revolucija. „Makazama cijena“ drže seljaštvo na rubu egzistencije. U cjelini, naš balkanski pakao za zemlje Zapada je neoliberalistički i globalistički raj!
Zapad nije nevin za nastanak i dugo trajanje krvavog rata u BiH. No njegovi su propagandisti stvorili iluziju – još od vremena Daytona – da je za BiH spasonosno što se „međunarodni faktor“ miješa u njene unutrašnje stvari. Tobože, odmah bi opet izbio rat u BiH ako bi se „međunarodna zajednica“ povukla?! Miješao se taj „faktor“ i tokom rata, onemogućavajući Bošnjake da se valjano naoružaju i brane, dok su se druge dvije „zaraćene strane“ slobodno naoružavale i širom BiH činile strašne zločine nad Bošnjacima. Da nije možda Zapad u potonjih trideset godina podviknuo nacionalistima u Beogradu i Zagrebu da se drže podalje od Bosne?! Duboko sam uvjeren, kad bi se Bosancima i Hercegovcima od sve tri nacije omogućilo da sami rješavaju svoje probleme bez miješanja tzv. „međunarodnog faktora“, kao i miješanja Beograda i Zagreba, nad BiH bi konačno provedrilo! Bez toga, BiH je osuđena na stalno poluratno mrcvarenje!
STAV: Gdje vidite Crnu Goru i BiH u budućnosti?
PEROVIĆ: Instinkt života često je pametniji od svih sijedih i mudrih glava. Od jesenas se na sportskom polju – u susretima crnogorskih i bosanskih navijača – počelo opet otkrivati ono što su čestiti ljudi oduvijek znali. Otkriva se koliko smo srodni, koliko su nam sudbine slične, koliko je snažan naš uzajamni afinitet, koliko nam sudbinu pokušavaju krojiti drugi, koliko nas mrze i žele nam da nestanemo s ovoga svijeta! Crna Gora i BiH imaju istog neprijatelja u velikosrpskom nacionalizmu. Obje države on pokušava uništiti! Oba naroda pokušava satrijeti! Crnogorski i bosanski suverenisti su zakonomjerno upućeni jedni na druge. Nikada jedni drugima nisu bili potrebniji! Svijest o tome danas i u budućnosti može davati snagu odupiranja istim dušmanima!
STAV: Kakve rezultate predsjedničkih izbora u Crnoj Gori očekujete?
PEROVIĆ: Kada Beograd ne bi na sve načine podržavao političke snage koje rade na destrukciji Crne Gore i kada bi suverenističke snage bile odlučne i jedinstvene, ne bi bilo teško predviđati da će Milo Đukanović pobijediti na predstojećim predsjedničkim izborima. Parlamentarni izbori 2020. godine i kasniji lokalni izbori pokazali su da velikosrpske snage u Beogradu i u samoj Crnoj Gori neće prezati od upotrebe nelegalnih i nelegitimnih sredstava da poraze Mila Đukanovića, jer im se čini da jedino tako mogu „za sva vremena“ poraziti suverenu Crnu Goru. Valja imati na umu da izbore organizira klerofašistička vlast koja je i do sada mnoštvo puta kršila Ustav i zakone kad god im je bilo u interesu. Ništa ne garantira da ona neće posegnuti za izbornom krađom, jer ulog je veliki! Ako Milo Đukanović pobijedi, bit će to izuzetno značajan podsticaj revitalizaciji crnogorskog suverenizma!
