Pred gomilom prizora ljudske patnje – migranata izbjeglih zbog ratova, siromaštva, izrabljivanja, ideoloških i vjerskih proganjanja – nije lahko biti razborit. Iako je ono što gledamo očigledno, to još ne znači da dobro vidimo, a još manje razumijemo stvarne razmjere i vrste ljudskih nevolja, njihove izvore i posljedice. Biće da sve što nas je snašlo i ne možemo razumjeti ukoliko smo zaokupljeni samo svojom nevoljom, dok svako kuka samo na svom grobu, prituljenih čula za životne prilike drugih, dakle bez saosjećanja s iskustvom drugih ljudi.
I nije riječ samo o osjećanjima i razumijevanju očiglednog, nego i o uvodu u mogućnosti promjene. Ukoliko nas ne zanima šta ljudi u nevolji konkretno čine da se iz nje izbave, bivamo opsjednuti mistifikovanom sudbinom, zarobljeni opsesijom o svemoći onih koji nanose patnje drugima i prepušteni očekivanju “naših” raznih (imaginarnih) spasilaca. Sudeći po nekim novijim događajima i izjavama, čini se da smo na nekakvom klizištu, nalik na posljedicu prirodnih nepogoda, mada, kada pažljivije pogledamo, vidimo jasne minerske tragove domaćih aktera.
Odbijanje manjeg entiteta da učestvuje u rasterećenju migranske krize u BiH, još jedan je od načina razgrađivanja države. Paraleno se događa proces suprostavljanja Krajine i tzv. političkog Sarajeva. Nameću se teze da je neko ostavljen sam sebi i da zbog toga treba uvesti neku vrst samouprave. Vrlo opasne teze, vrlo opasne riječi, bez obzira što često dolaze iz usta nižih nivoa vlasti koji migrantsku krizu nose na svojim leđima. Ipak, zanimljivo jeste da se sva težina odgovornosti prebacuje na Sarajevo, a da se pritom zanemaruje subverzivna politika Banja Luke.
Još bunovan od posljedica korona virusa predsjedavajući Predsjedištva BiH, delegiran iz manjeg entiteta, reče da će vrlo brzo taj entitet postati samostalna država. Sličnu izjavu, u isto vrijeme, dao je i Vučićev satrap Aleksandar Vulin, aktuelni srbijanski ministar policije.
Rušilačke, separatističke namjere sve su otvorenije i izvjesnije. To je nelegitimna politika koja se direktno suprotstavlja Ustavu BiH, i krši njegova temeljna načela. Nepostojanje načina da se kazni ovo antidržavno djelovanje, frustrira više od svih drugih problema kojima su građani izloženi u trancizijskom postratnom društvu.
I dok javnom sferom odzvanjaju blebetanja o „uzvišenom srpskom nacionalnom interesu“, „istorijskim misijama“, „sudbonosnim trenucima“, malo ko iz tog korpusa prepoznaje da ta blebetanja znače kolektivnu amneziju, hipnozu, masovnu paranoju, te prije i nakon svega – pokornost, žrtvovanje naroda u ime i za bogatsvo pojedinca. A životnost jedne nacije moguća je samo ako u njoj pulsiraju različiti interesi i ako postoji način da se ti različiti interesi na ovaj ili onaj način ublaže. Ako se to eliminiše, onda nastaje situacija u kojoj postoji samo jedan interes i onaj ko uzurpira taj interes, pravo da bude gospodar tog interesa (pojedinac ili grupa ljudi) uzurpira pravo da govori u ime naciona i da određuje njegovu sudbinu. Time taj nacion prestaje da bude politička kategorija, a biti 'politička kategorija' znači da postoje unutrašnji različiti interesi koji se trebaju regulirati, sinhronizirati.
Kada se sve svede na jedan interes, jednu volju, onda imamo jednog vođu, jednu partiju, jedan put... Posljedica je da taj narod sistematski propada, jer nijedna sfera društvenog života ne može se razvijati, nema ekonomije, ozbiljnog obrazovanja, elitne kulture, nijedne društvene sfere. Rezultat je unutrašnja atrofija te nacije... Već viđeno, zar ne?
