Nedavno sam pristiglom Facebook porukom upitan “jesam li prije desetak godina sudjelovao u obnovi nišana na mezaru Husage Ćišića u Sutini”. Autor pitanja bio je vrlo obaviješteni publicist Hasan Eminović.

O Husagi Ćišiću sam nešto više prvi put saznao 1993. godine, kada su mi u novoosnovani zagrebački “Preporod” Mostarci donijeli prve primjerke njegove knjige izvornog naslova Postanak i razvitak Mostara te prikaz raznih zgoda i nezgoda kroz koje je naš grad u toku razvitka prolazio, objelodanjene pod “slučajno” prepravljenim naslovom Mostar u Herceg-Bosni. Izdanje je potpisao mostarski ogranak Muslimanske kulturne zajednice “Preporod”, godine 1991.

Za veliki broj ljudi Husaga Ćišić bio je potpuno nepoznato ime, ali nije uvijek bio anoniman, niti je u Mostaru i u Bosni i Hercegovini za života bio – “bilo ko”! Danas se o njemu zna barem ponešto, slobodno bismo mogli reći i u širokim redovima našega svijeta.

Husaga Ćišić preselio je na ahiret 30. augusta 1956, a sutradan je pokopan na velikom haremu na Carini, kada sam imao jedanaest godina. Od pompezno organiziranog “ispraćaja i pokopa”, kako je zapisao Hivzija Hasandedić u svom nekrologu Husagi Ćišiću, “s merhumom se nad grobom oprostio drug Dušan Vukojević, potpredsjednik Općinskog narodnog odbora u Mostaru, koji je u svom govoru iznio vrline i zasluge Husagine”.

“Njegova veličanstvena dženaza najbolje svjedoči koliko je bio poštovan i cijenjen od cjelokupnog mostarskog stanovništva”, piše Hasandedić u Glasniku Islamske zajednice br. 1-2, 1957, na stranicama 138-141.

Nakon dženaze, u javnom diskursu ime i djelo Husage Ćišića više nikada nije spomenuto sve dok državno-politički sistem Jugoslavije i Bosne i Hercegovine u njoj nije prestao postojati pod agresivnim ratnim napadom i razaranjem Srbije i Crne Gore od 1992. do 1995.

Nakon odbrane Bosne i Hercegovine, s elanom je započeo proces reafirmiranja bitnih segmenata pisanog djela Husaginova, pa je njegovo ime u “glavnim crtama” postalo poznato, mada još nipošto ne i dovoljno naučno elaborirano i u zbilji oživljeno. Najraširenija je spoznaja o Husagi Ćišiću zbijena u lahko pamtljivu krilaticu kako je upravo on “u grb Jugoslavije ukucao šestu buktinju” – pa je po toj činjenici uzdignut na pijedestal najuvaženijih historijskih figura novije naše historije, posebice od svojih Bošnjaka.

Na pitanje koje mi je pristiglo na Facebook odgovorio sam negativno; da ne znam ko je obnavljao Husagin nišan, “da sam u Mostar tek vratio nakon dugog lutanja i progona” i da uopće ne znam gdje su preneseni ekshumirani posmrtni ostaci iz harema na Carini u godini gradnje Autobusne i Željezničke stanice na desnoj strani grada, preko puta kuće u kojoj sam s roditeljima stanovao. Osim toga, “prije desetak godina”, kad je, dakle, nišan obnavljan, bio je živ i zdrav Husagin sin Kerim Ćišić, vrlo važna osoba u društveno-političkom životu Mostara, pa mi je nejasno da se merhumovim nišanom trebala baviti grupa građana pored vrlo uvaženih i dobrostojećih potomaka. Najposlije i novih društveno-političkih struktura koje s velikim poštovanjem prihvataju političko naslijeđe Husage Ćišića, osobito ono nastalo kroz antifašističku borbu i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka.

Tada mi je Hasan Eminović poslao link svoje informacije objelodanjene 25. februara 2022. u islamskim novinama Preporod, koja očito nije nikog ni zainteresirala ni uznemirila kao što je djelovala na mene. Bio sam potresen spoznajom da je mezar Husage Ćišića na prvotnjoj, sutinskoj parceli ekshumiranih posmrtnih ostataka s velikog carinskog harema, od koje će se sljedećih godina širiti netom utemeljeno multikonfesionalno gradsko groblje Sutina, zaraslo u visoku draču, korov i čkalj!

Tek kad su Dino ef. Maksumić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Mostar, i aktivisti Info-servisa za mlade organizirali i temeljito očistili zaboravljeni prostor naše postiđenosti, svih nas pojedinačno! (ali prvo od rodbine i uprave groblja Sutine, ali u istoj ravni i kulturno-društvenih institucija i ustanova, političkih organizacija), shvatili smo dubinu našega kolektivnoga grijeha!

Jednostavno, zar je moguće da, osim rijetkih koji su pamtili mjesto ukopa ekshumiranih ostataka Husage Ćišića, nije nikada posjetila ovaj mezar, čak ni najmanja organizirana grupa ljudi i položila buketić cvijeća?!

Zahvaljujući Info-servisu i Medžlisu IZ Mostar s glavnim imamom Dinom ef. Maksumićem dobili smo i fotografije tog preskromnog spomenika velikog čovjeka Husage Ćišića i njegov osamljeni mezar spašen rukama mladih s parcele koja se pretvorila iz memorijalne u parcelu bestidnog zaborava i doslovnog otpada!