Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3789-3829/III (prvi dio)

Priredio: ŠABAN GADŽO

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Naslov dersa:

ODLUKA ONOG VEKILA, LJUBAVLJU POKRENUTOG, DA SE VRATI U BUHARU, NE GLEDAJUĆI NA POSLJEDICE

Merjeminu svijeću ostavi upaljenu,
jer Buhari prilazi taj vatreni,
težak, bez sabura i u gorućoj peći.
Hajde, k Sadri Džihanu, bježi!

Sjećate se da je bilo govora o hz. Merjemi i kako ona traži utočište kod svog Gospodara kada je vidjela pojavu savršeno lijepog mladića (to je bio Džibrili-Emin) bojeći se grijeha. I sad se hz. Mevlana ponovo vraća započetoj priči o onome vekilu, odnosno zaljubljeniku koji se zbog nekakvih razloga odvojio od Sadri Džihana, upravitelja Buhare – pobjegao je. Međutim, ljubav ga vraća ponovo u Buharu i njegovom gospodaru Sadri Džihanu. Ma kakva cijena bila tog povratka, on se vraća njemu jer ne može da izdrži rastanak od njega.

E sad hz. Mevlana kaže: Merjeminu svijeću ostavi upaljenu... (kao da sebi to govori hz. Mevlana: ostavit ćemo je malo po strani...), zašto? (...) jer Buhari prilazi taj vatreni, taj koji gori u vatri aška, težak, bez sabura (nema više strpljenja da podnosi razdvojenost) jer je u gorućoj peći. Hajde, k Sadri Džihanu, bježi! Sad može ovdje biti da ovaj odbjegli vekil kaže sebi: dosta više, bježi u njegovo okrilje! Ili da hz. Mevlana kaže za sebe: hajde k Sadri Džihanu, odstupi od ove priče koja je do sad bila i nastavi davno započetu priču. Znači, mi sad pratimo (u fizičkom svijetu) kako nam hz. Mevlana navodi ovaj primjer vekila i Sadri Džihana, međutim mi ćemo svi razmišljati, dok ovo slušamo, o našem rastanku sa Izvorištem, sa Božijom blizinom; razmišljat ćemo o našem spuštanju na ovaj svijet i povratku Gospodaru. Pa u kome se upalila ta ljubav za povratkom, za ponovnim susretom za Stvoriteljem, onda on ovako izgleda – ne pita koja je cijena, samo žudi da se ponovo vrati tamo odakle je i krenuo.

Dalje kaže hz. Mevlana:

Ova Buhara je izvor znanja. Prema tome,
Buhāralija je svaki onaj, koji to bude.

(Šta? Koji bude znalac, jer ako je Buhara izvor znanja, onda istinski stanovnik Buhare je onaj koji je nosilac znanja.)

Buhara je, u ovome vaktu kad hz. Mevlana kazuje ovaj ders, bila jedan od centara islama, ali ne toliko kao što su drugi centri bili (i u njenoj samoj blizini) kao što je recimo Semerkand. Pa me ovo asocira da hz. Mevlana, a Allah to najbolje zna, hoće da kaže: Buhara znači pȁra, a mi znamo kakvo je svojstvo pȁre – ona se diže u visine... Pa kao da nam hoće da kaže: pravi Buharalija je onaj koji nosi istinsko znanje, to su oni koji su izabrali uzvišena stremljenja, koji su pobjegli ovoj horizontali, i sada se dižu u visine... Pa ko je god takav, ko je god takve prirode, onda je on stanovnik ove „Buhare“. A onda, odmah u tri sljedeća, vrlo značajna bejta, kaže nam ovako:

Pred šejhom, ti si u „Buhari“,
pa prezrivo ne gledaj na „Buharu“!

Ti, koji ovo slušaš, ako si zaista istinski tragalac, Gospodar će ti otvoriti taj put da dođeš u susret sa njegovim istinskim robovima (muršidi-kjamilima, savršenim učiteljima) pa kad tu dođeš, ti si u „Buhari“, ovoj „Buhari“ o kojoj ti ja govorim – nalaziš se na izvorištu znanja (iluma), pa prezrivo ne gledaj na „Buharu“!

Vidite, upozorava nas, jer ako čovjek dođe nespreman na to mjesto, on će probati tu osobu da stavi u svoj okvir i onda može lahko da je prezre. Mi dobro znamo kako izgleda naša računica dok, biiznillah, ne zadobijemo uputu Božansku! Zato je i rečeno: Prvo se nauči da šutiš, a onda da slušaš, potom da to što slušaš dobro upamtiš, a onda da to primijeniš, pa tek onda to možeš nekome prenijeti i da ta tvoja riječ ima snagu. Dakle, prezrivo ne gledaj na te takve kapije, jer se sigurno neće uklopiti u tvoju računicu!

Osim poniznosti, u Buharu njegova srca, neće ti
puta osloboditi njegova nerješiva plima i oseka.

Srce šejha (muršidi-kjamila) upoređuje sa uzburkanim morem. A srcu šejha, teško je prići! Da bi došao u to more i prešao ga, valjat će ti se susresti sa plimom i osekom, sa burom i potopom! (Rijetko je kad more mirno!) Neće lahko biti prići srcu ovakvog Božijeg roba, jer srce ovakvog Božijeg roba je Božija kuća. A vidite šta je rekao, koji je lijek: Osim poniznosti... Morat će čovjek bit istinski ponizan rob, da bi mogao savladati bure ovoga mora. To more zahtijeva najoprezniju plovidbu!

O, sretan li je onaj, koji je svoj nefs obuzdao i savladao!
Teško onome, koga tvrdoglavost sruši i razori!

Vidite, odmah nam je objasnio šta će te razoriti – tvrdoglavost, koja ti neće dozvoliti da obuzdaš ovu dimenziju, bez čijeg obuzdavanja ne možeš uspjeti na ovome putu. I kaže: O, sretan li je onaj, koji ga je uspio obuzdati! (Učinio ga pokornim i poniznim – njegov nagon ka zlu i grijehu.) Sad pogledajmo ova dva bejta iznad, gdje nam kaže na koji se način to obuzdava. Ti ćeš istinski tražiti svoga Gospodara, Gospodar će te uputiti na ove Svoje kapije, a da bi ušao u srca ovih ljudi, morat ćeš bit ponizan, istinski ponizan, ne onako patvoreno ili glumeći, nego istinski ćeš biti ponizan i onda, uz Allahovu pomoć, doći će do pokoravanja ovoga nefsa ili ove aždahe koju mi nosimo. Ako Bog da, doći će nam u IV svesku ders kad izaslanici Belkisini dolaze Sulejmanu, a. s. Ona šalje darove: 40 mazgi dolazi sa tovarima zlata, znači 40 tovara zlata! Kaže hz. Mevlana da su to bile zlatne šipke, i dolaze pred Sulejmana, a. s., a on kaže njima: – To zlato uzmite sebi, to meni ne treba (dobro zapamtimo ove riječi!) a meni donesite srce! Pa opet ponavlja: Srce, to mi donesite! Dakle, na ovome putu, da bi se mi zaista obistinili kao Božiji robovi (vidite da je to cilj, da kažemo – Gospodarova namjera stvaranja, da se obistinimo kao Njegovi robovi) moramo biti potpuno predani. Esteizubillah: Nisam stvorio ni ljude ni džinne osim da Mi robuju. (ez-Zarijat, 56) E da bi došao do toga, morat ćeš da poduzmeš ovo putovanje. Ali bez donošenja čistog srca, praznog srca, na ovu kapiju, neće moći da se upotpuni taj put. I onda kaže dalje Sulejman, a. s.: To vaše zlato, to što ste vi meni donijeli na dar, stavite u sramotno mjesto mazgi, a moje zlato stavite iznad toga zlata! Pa sam ja, onako, razmišljao: Bože dragi, što li je upotrijebio termin – stavite u sramotno mjesto mazgi?! Onda sam shvatio: mazga nema reprodukciju; mazga dolazi na ovaj svijet ako se ukrste konj i magarac, te dvije vrste. Mazga ne može mazgu roditi. Dakle, to vaše zlato stavite na mjesto koje mu pripada, na besplodno mjesto, a moje zlato stavite povrh tog zlata: Ja sam vas pozvao da mi dođete, kako bih vas učinio sposobnim da ponesete „zlato“ koje ću vam ja dati, al' zato mi morate donijeti srce.

Da na ovom mjestu skrenemo pažnju na jednu značajnu stvar kroz dva primjera, da vidite kako možemo da budemo prevareni, a da, recimo, želimo dobro. Kako ćemo mi na pravi način shvatiti ove poruke, kad se vrlo lahko može desiti da naopako ovo razumijemo?! Ne samo ovo, nego sve što mi čitamo na putu ka Stvoritelju i što slušamo od Allahovih robova.

Evo prvi primjer, iz najbolje generacije: Nakon što je Gospodar Uzvišeni, u samom početku Objave, objavljivao ajeti-kerime o strahotama Sudnjeg dana, i šta sve na sebe navlače oni koji ne žele da se pokore poslanicima, nekoliko ashaba je ovako zaključilo, u želji da se sačuvaju od ovih varljivih užitaka, od dunjaluka koji je tako opasan, pa su kazali sljedeće: Jedan je rekao: Ja neću nikako spavati po noći, bdjeću svaku noć. Drugi je rekao: Ja ću svaki dan postiti! A treći: Ja se neću prikučivati svojoj supruzi! Pošto je ta supruga bila rod Božijeg Poslanika, došla je jednom u posjetu kod jedne od majki pravovjernih i kad je ona nju vidjela onako kako je nije navikla viđati (malo nesređenu) pita je zašto si takva? Pa kaže, moj muž nema potrebe za mnom; on se je sav predao ibadetu i ja nemam kome da se sređujem. Ona (supruga Poslanikova, s. a. v. s.) je to rekla Poslaniku, s. a. v. s., a on je pozvao te ashabe i onda ih je uputio kako dalje da nastave, pa im je rekao: – Vi znate dobro da ja i postim, a i jedem (nije to stalni post), ja i bdijem a i spavam, ja se i ženim (to je moj sunnet) i Gospodar vam veli i poručuje da sam vam ja najbolji uzor, mene ćete slijediti, a ne neke izmišljene metode s kojima vi želite da priđete Gospodaru. Znači, ovo sve kad odvojeno gledamo, divna stvar: bdijenje, post, odricanje od svih užitaka... Ali vidite, da su nastavili ovako, upropastili bi sebe! Ali kad imaju nekoga koga zaista, bezpogovorno slušaju, u ovom slučaju Poslanika, s. a. v. s., oni su se odmah vratili, živeći onako kako ih je on posavjetovao. Vidite kako mi ne znamo kako ćemo ispravno postupiti kad dođemo u kontakt sa ovim porukama! Pa vodimo računa, i molimo Gospodara iz ove perspektive: Gospodaru, pomozi nam da stvari shvatimo onakve kakve će one, kad ih primijenimo u životu, biti dokaz za nas, a ne protiv nas – da ne budemo, ne dao Bog, upropašteni!

Drugi primjer je jedna simpatična perzijska priča, koja nosi veliku poruku. Dvojica braće imaju imanje jedno do drugog, koje naizmjenično navodnjavaju. Kad stariji navodnjava on navodni svoje, a pusti da voda dođe i na bratovo imanje. Jednom se desi da on (stariji brat) vidi da je pustio vodu, ali voda nikako da dohvati njegovu zemlju. Kad se to ponovilo, on sutradan ode na bratovo zemljište, jer je zaključio, (vidite, ovako mi svi zaključujemo!): Mora da me brat potkrada! Kako ovo da se desi, jer je upravo moja parcela na putu vodi! I on, kad se to i treći put desilo, zaveže brata, optužujući ga da mu krade vodu! Međutim, kad se desilo da je sljedeći dan opet voda našla put do parcele mlađeg brata, a ne do njega, vidi da stvar nije u tome. Oslobodi ga i pita: – Šta bi ovo moglo biti? A ovaj mu odgovara, onako u šali: – Mora da je tvoj melek sreće spavo, dok je moj bio budan! Kad je ovaj to čuo, bi mu to čudnovata stvar, ali ne htjede mlađeg brata da pita već ode do jednog mudraca u tom mjestu. Postavi njemu pitanje, a ovaj vidjevši kakav je to hal i kakav je to pristup životu, kaže mu: – Nema drugog lijeka nego da nađeš stanište meleka, pa ako ti pođe za rukom da to pronađeš, gledaj da probudiš tog svog meleka sreće koji je zaspo pa će sve biti uredu. – Gdje ću ga naći, pita ovaj, a mudrac mu kaže: – Ja to ne znam, to ćeš ti sam morati tražiti. I on je krenuo na put. Na tom putu sretne lava kojeg bihuzure komarci. Pita ga lav gdje si to krenuo, a on mu kaže tu i tu. E lijepo, kad budeš tamo, pitaj za moj slučaj, kako se mogu kutarisati ovih komaraca. Dobro, kaže mu ovaj. Onda sretne jednog tužnog čovjeka, sjedi ispod stabla oraha. Pita ga taj gdje ide, a on mu kaže da traži stanište meleka, pa mu taj tužni čovjek kaže, ako to nađeš, sjeti se mene; evo ove godine nikako mi orah nije rodio, a ja tako hranim svoju porodicu, pa upitaj ih šta je uzrok. A onda, prolazeći kroz neki grad, vladar u tom gradu čuo za njegovo prisustvo (nekakav začudan stranac se pojavio u njihovom gradu!) i pozvao ga sebi na dvor. Kad je vladar čuo gdje on ide kaže, de se i mene sjeti! Imam ja problem jedan, a to je, ne mogu svoj novac da pustim u opticaj, pa pitaj šta je uzrok? Helem nejse, našao je on to stanište i glavni melek koji je bio tu, kad je čuo njegov hal, kaže: – Dobro, evo ovo je tvoj melek sreće, probudi ga, i eto, sad ga imaš. Kaže ovaj imam još dva-tri pitanja i on reče šta je bilo na putu i šta ga je ko zamolio da pita. Melek mu kaže, e lijepo, kad budeš u tom gradu reci tom vladaru (on je žensko, nije muško), reci mu da mora da se uda, pa ako Bog da, moći će i taj novac u opticaj da ode. Onome što je tužan kaži da mu je ispod oraha zakopano veliko blago, mora to otkopati pa će onda i orah roditi, a lavu kaži da mu je lijek samo mozak nekog blesana; morat će od blesava čovjeka mozak pojesti. I sad se on vraća. Dolazi u taj grad i kaže tom vladaru (odnosno vladarici), vi ste žena i morate se udati. Ona mu kaže, kad je to tako, oženi me ti! (Ona, onako, baš lijepa!) Oženi me, kaže mu, i ti budi car! On joj reče da nema potrebe za tim, za vlašću. Ja imam sad meleka sreće uza se, to mi je dovoljno. Došao je do onoga tužnog i rekao mu: blago ti je ispod tog drveta, iskopaj ga. Čovjek iskopa ogromnu riznicu zlata i sav sretan kaže mu: – Molim te, evo uzmi pola od ovog zlata, red je da to podijelim s tobom! Ja, kaže ovaj, nemam potrebe za imetkom, ja imam sada meleka sreće. E došao do lava i lav ga pita šta je bilo. Kaže tako i tako. I šta je meni raditi? On mu reče: tebi je rečeno da moraš pojesti mozak blesana. Nisam te, kaže lav, dobro čuo – priđi mi bliže. Kad mu je prišao da mu to na uho kaže, da ga lav čuje, on mu zgrabi glavu i pojede je. Pa kaže lav: – Zaista, sumnjam da bi od tebe mogo naći većeg blesana!

Pogledajte ovaj primjer! Znači, odvojeno opet gledano: ne želim vlast, ne želim imetak..., to nije loš put, ali naša percepcija, svakog pojedinačno, ovako izgleda. I Bog dragi zna koliko puta smo ovako ispali blesavi! Nudi nam se rješenje, a mi ga, niti čujemo, niti vidimo! Ovaj je čovjek od starta krenuo na taj put, da sazna zašto mu voda ne ide na njegovu zemlju, hoće da nađe uzrok, (što bi mi rekli „voda mu ne teče na njegov mlin“), pa se tu sve ovi poslovi dunjalučki sreću... I sad, najedanput, otvorila se vrata: evo ti vlast, evo ti imetak... Ali njegova slika je takva, ovo se ne uklapa (ova ponuda) u njegovu zamisao. Onda, vidite, koja je posljedica! I možda mi sad, nakon takvih nekih naših poteza, nastavimo živjeti – hodamo dunjalukom. (Mi ćemo ovo slikovito razumjeti, a ne u bukvalnom smislu.) Dakle, hodamo dunjalukom, ali smo pravi blesani! Cijelo vrijeme se pitamo (gunđamo) zašto su stvari ovakve, zašto nam se ne dešava nešto, a ne vidimo da smo mi sami blesav potez povukli! I nama je, sigurno, bilo ponuđeno to što nam je trebalo, jer ljudi imaju ono što im treba, a ne ono što žele! Pošto smo nezahvalni, ne možemo to da razaznajemo na pravi način!

Razdvojenost od Sadri Džihana u njegovoj duši,
raskomadala je u pȁramparčād njegove erkane.
(Uzdrmala je i raskomadala njegove temelje, temelje ovoga vekila.)

I reče sam sebi: „Ustajem, i odmah idem tamo!
Čak i da sam kjafir bio – opet se vraćam u vjeru!

Ni trenutka neću više dangubiti, idem tamo, idem u okrilje Gospodara svoga, idem u tu sjenu Sadri Džihanovu! Gledano materijalno (zahiren) i mi sami kažemo – idem u sjenu Božijih robova... A, sjećate se, kako nam je hz. Mevlana poručio da je najefikasniji ubica nefsa (ovoga koga treba staviti pod kontrolu) sjena pira, sjena muršida, sjena šejha – istinskog Allahovog roba. I ovaj odbjegli sluga Sadri Džihana kaže: Ustajem, i odmah idem tamo! (Kao da kaže, ja se odazivam na onaj poziv Gospodara: Fe firrū ilellah! – Bježite Allahu! (ez-Zarijat, 50) Čak i da sam kjafir – da sam bio nevjernik, da sam bio nezahvalnik – opet se vraćam u vjeru! Ja sad teobu činim, a i teoba znači povratak: vraćam se svome Gospodaru i ne pitam koja je cijena!

Idem tamo da se bacim pred njega,
pred tog Sadra, lijepe misli.
Reći ću mu: Ja polažem preda te dušu svoju!
Ili mi život poštedi ili mi glavu odsijeci, kao ovci!
Usmrćen i mrtav, pred tobom – o, Mjeseče!,
bolje je, nego na drugom mjestu, živim ljudima car biti.

Vidite i ovoga bejta! Biti usmrćen i mrtav pred tobom (pred onim koga voliš) to je hal ašika, istinskog zaljubljenika – o, Mjeseče!, to je bolje, nego na drugom mjestu (na drugom mjestu odvojen od tebe) živim ljudima car biti.

Ovo kad kaže: Ubij me!, znači da je u tom „ubistvu“ istinski život. Mi s vremena na vrijeme spomenemo jedan hadisi-kudsi (zaista je dubok), gdje Gospodar poručuje: Ko Me traži – nađe Me! Ko Me nađe – spozna Me! Ko Me spozna – voli Me! Ko Me voli – volim i Ja njega! Koga Ja volim – Ja ga pogubim! Koga Ja pogubim – Ja mu krvarinu platim! A kome Ja krvarinu isplatim – Ja sam mu krvarina!

Gospodar kaže za Sebe: Ja sam mu krvarina! Eto, ova smrt, kojoj hita ovaj rob, i svi koji su ove prirode, koji su ovo razumjeli – ona vodi ovome.

Pokušao sam to, više od hiljadu puta.
Bez tebe, ne vidim svoj život, ugodnim i prijatnim.
(Pokušao sam na tim nekim drugim mjestima da živim, ali bez tebe, ne vidim svoj život, ugodnim i prijatnim.)

Onda imamo tri bejta na arapskom jeziku:

Zapjevaj mi, po mojoj želji, pjesmu o ponovnom
proživljenju! Klekni, o moja devo – radost je potpuna!

Zapjevaj mi, po mojoj želji (ja sad želim to) pjesmu o ponovnom proživljenju, a to podrazumijeva – smrt. Jer, prvo treba proći kroz vrata smrti, da bi bio ponovo proživljen. Govor je o ovoj smrti prije smrti – umrite prije smrti! Znači – zapjevaj mi tu pjesmu, da se ponovo rodim! Klekni, o moja devo – radost je potpuna! (Klekni, o moj nefsu, jer evo – sad je radost potpuna!)

O zemljo, progutaj moje suze, dosta ih je bilo!
Popij, moja dušo, ovu slatku, čistu vodu!

(Ovaj čisti napitak, ovu posljednju čašu koja će me kroz ova vrata smrti prije smrti, uvesti u Božansku blizinu!)

Vratio si se, o moj Bajrame, nama – merhaba!
Prijatno si nas osvježio, o jutarnji povjetarče!“

(Merhaba! Široko ti bilo, o Prazniče! Ovo je sad pravi Bajram! To je prvi polustih bejta, a drugi nas upućuje na hadis: Osjetim dahove Rahmana od strane Jemena! Izložite se tim dahovima koje svako jutro pruža, a koji dolaze od strane Rahmana.)

A onda se ovaj vekil obraća svojim drugovima / prijateljima:

On reče: „O drugovi, ja odlazim, opraštam se od vas!
Idem onom Sadru, Emiru, kome se svijet pokorava.
Iz časa u čas, tjeskoba me prži.
Neka bude, šta bude! Ja idem tamo!
Premda je srce kao kamen granit,
moja duša je čvrsto odlučila, da ide u Buharu.

Hoće da kaže: Premda je srce Voljenog hladno prema njemu, poput stijene, kao kamen granit, ja opet idem u Buharu, jer:

Tamo je dom moga Prijatelja, tamo je grad moga Cara!
U odnosu na ašika to biva – Hubbul-vatan.“
(Ovo je dio hadisi-šerifa: Hubbul vatani, minel-iman! – Ljubav prema domovini, to je od imana! Dakle, gdje je Voljeni / Mašuk, tamo je moja domovina, tako govori ašik, a to je za ašika značenje ovog hadisa.)

E sad ubacuje jedno kratko poglavlje, tri-četiri bejta, da nam ovo još na svoj način pojasni...

Prvi dio 89. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac