Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 2110-2139/III, drugi dio (111) 

DEKUKIJA PROLAZI NAPRIJED DA BI IMAMIO TOJ SKUPINI 

U tehijjetu i selamu, dobrima, 

pohvala svim vjerovjesnicima je umiješana. 

Na ettehijjatu, znamo mi kad učimo, iskazujemo poštovanje Gospodaru Jedinom i selam tu spominjemo. Vidite šta je rekao: U tehijjetu i selamu, dobrima, pohvala svim vjerovjesnicima je umiješana. Interesantno je ono sa Mi'radža, kad Gospodar kaže Poslaniku: Neka je na tebe selam, o Vjerovjesniče!, Poslanik kaže: I neka je selam i na sve dobre robove Tvoje! Vidite kako nas je vratio ponovo nakon pada, nakon spuštanja na ovaj svijet, kako nas u ovom svom tehijjetu Poslanik ponovo vraća na Nebo, jer je to naša iskonska domovina, i vratit ćemo se Gospodaru svome. Pa ako se okreneš dobrim ljudima i hvališ njih, ti hvališ vjerovjesnike. Znači, ako ja hvalim... (Mevlana nas polahko, postepeno uvodi da nam ovo otkrije) ...Husamuddina, ako sam se na tu stranu okrenuo i tu pohvalu uputio, ja na taj način hvalim sve Božije poslanike. 

Sve pohvale su izmiješane.  

Testije su u jedan leđen izlivene. 

Sve pohvale u konačnici Jedinom pripadaju. Vidite ovo: Husamuddin, poslanici i sad Jedini... Voda je jedna te ista, makar bilo više testija. Sve pohvale u konačnici Njemu su upućene: Od Allaha je svaka blagodat koju uživate (En-Nahl, 53). 

Pošto je samo Jedan, Koji je hvaljen,  

odatle, i sve vjere su samo jedna vjera 

Evo opet jedna stvar teška za razumjeti. Sad će nam to Mevlana na svoj način pojasniti.  

Znaj da svaka pohvala ide svjetlu Hakkovom, 

a da likovima i osobama biva posuđena. 

Pa onda pita nas: 

Zar se, osim Dostojnog, neko drugi hvali? 

Ali na osnovu pogrešne predstave, oni lutaju.  

Oni koji ovo ne razumiju, tj. nepoznavajući hvāle Dostojnog, ljudi hvāle upućuju ovom ili onom, a u stvari, ne vide da su na takav način izgubili Pravi put. 

Poput svjetlosnog sjaja na zidu.  

Zid je tim svjetlima kao veza.  

Božansko svjetlo u odnosu na sliku je kao sunce čije zrake padaju na zid. Zid je osvijetljen i mi se divimo slikama na zidu. A da nije sunca, ne bismo ih ni vidjeli. A izvor svjetla-sunce je u Allahovim rukama! Prema tome, mi kad nekoga hvalimo, ta hvala je ustvari upućena Allahu Uzvišenom. Pogledajte kako nas je doveo do ovoga. Ako nam je bilo začudno što govori onakve pohvale Husamuddinu, ono kad kaže: O, Zijaul-Hakk! (O, Svjetlo Hakkovo!), sad nam je to pojasnio na koga se to odnosi. Moramo se opet malo vratiti na prethodne bejtove da povežemo tu stvar: kad opisuje Dekukiju, hz. Mevlana kaže da je to takav poseban Allahov rob, koji žudi za tim neće li u životu, samo na tren, nabasati na Božijeg čovjeka. On želi u čovjeku da vidi Božiji nur, Božije svjetlo; želi u kapljici da vidi More. Nije ovo širk. Ko ovo ne razumije, on će reći, pa on čovjeka traži. Ako ovo ne shvatamo, bit ćemo zbunjeni kad god dođemo u kontakt s govorom velikih, obistinjenih Allahovih robova. Oni Njega spominju, sva hvala ide Njemu, i kad hvali Husamuddina, kada hvali taj nur koji tu vidi, on hvali istovremeno nur u poslanicima; on hvali Jednog, od čijeg nura je to sve i stvoreno. Ali, kao da nam sada, kad je ubacio ovu zavist, kaže: Dobro se čuvaj, ti, putniče; ova te opasnost vreba – želja za prvenstvom! A onda, ako ti se to ne dadne, sve će propasti i sve ćeš izgubiti! Vidite kako nas dovodi do Tevhida... Čuli smo u Istimdadu, kod imama Zejnul-Abidina, kako doziva: Ibadallah-robovi Božiji; ridžalallah-ljudi Božiji; e'inuna bi avnillah-pomozite nam, sa Allahovom pomoći! I onda će neko reći: Pogledajte šta govori! Poziva ljude da mu ljudi pomognu, a ljudi su nemoćni, Kur'an nam to govori! A vidjeli ste kako je završio Istimdad: Ve Zejnul-Abidin mulka, ala ebvabikum Hakka – Zejnul-Abidin je na vašim vratima našao Hakka. Dakle, pala je zraka na zid. Čovječe, nemoj govoriti da je zid izvor svjetla, nemoj biti tako prevaren! Svjetlo od Boga Uzvišenog dolazi. Kad se ukloni to svjetlo, nećeš ništa vidjeti, ni taj zid, ni ono šta je na zidu. Ako to razumiješ, nećeš biti zbunjen. Vidjet ćeš da Hakk ima svoja “mjesta” s kojih te zove Sebi. Ako se odazoveš i na pravi način uspostaviš vezu s njima, eto te sa Hakkom, eto te u Njegovoj blizini.  

Bez sumnje, kad se sjena (svome) izvoru povuče, 

zalutali, mjesec izgubi i od hvaljenja odustane. 

Ili se, iz bunara odraz mjeseca pokaže, 

a on (zalutali), glavu nad bunarom nagne i to hvali i veliča.  

U zbilji, on je mjesec hvalio, 

premda je njegov džehl, odrazu lice okrenuo.  

Zamislimo tu sliku: jednostavno, gledamo u bunaru odraz mjeseca; pohvala ljepote mjeseca ide zaista mjesecu... Ali, šta će se desiti kad se onaj mjesec na nebu pomjeri? Nastupit će mrak. Taj koji se tako okrenuo, ostaje u mraku, u tome je problem. 

Njegova pohvala mjesecu je upućena, ne tom odrazu. 

To kufur postane, kad se događaj pogrešno razumi. 

Jer iz svoje nesreće, taj junak je put izgubio.  

Mjesec je bio gore, a on smatra da je dolje. 

Uz ova tri bejta da se sad vratimo na onaj bejt: Onda su sve vjere jedna vjera. Kako to da razumijemo? Allah najbolje zna, a ovo je moje shvatanje ovoga, pa da nas Allah upravi na pravu stranu. U ajeti-kerimu se kaže: On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što je objavljeno tebi (tebi Muhamede), i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau. A šta? Ajet nam to sad dalje kaže: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte. Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati (Eš-Šura, 53). Vjera je jedna. I svi su Božji poslanici došli s istom porukom, samo u različitim vremenima i različitim narodima. Jer nema ni jednog naroda a da mu Gospodar nije poslao opomenu. I evo ovdje nam jasno ovaj ajeti-kerim govori. Vidite kako ga je završio Uzvišeni: Onoga koga On hoće upućuje u nju i onoga ko Mu se iskreno obrati. Želio bih ovdje upozoriti i vas i sebe da ne padnemo kao žrtva nečega što je tako rašireno, a Allah najbolje zna. Desila se jednom rasprava između sljedbenika Knjige i muslimana. Znači jevreja, kršćana i muslimana. Vjerovatno, pošto se ovo desilo u Medini, da su ovi sljedbenici Knjige, da je riječ o jevrejima; koliko mi je poznato tad u tom vaktu nije bilo kršćana u Medini. Pa su oni govorili muslimanima: “Mi smo u povlaštenijem položaju od vas. Naš Poslanik (misle na Musa, a.s.) je bio prije. Objavu imamo prije vas.” Muslimani su govorili: “Ali, upravo u tome što je naš poslanik Muhammed (s.a.v.s.) donosilac zadnje Objave, koji je potvrdio sve te objave prije, mi smo u boljem položaju nego vi – Istina je kod nas, a ne kod vas.” Na to dolazi Objava; taj razgovor je bio sebeb da Allah objavi ove ajete: To neće biti ni po vašim željama, ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo, biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača (En-Nisa, 123). Allah ih upozorava, obadvije skupine, i sviju nas danas: Nemojte da se pozivate na pripadnost nekoj skupini, bez obzira koja je to pripadnost! Je li to rasna ili neka druga pripadnost, pripadnost nekoj školi, mezhebu, religiji... Po ovome osnovu ćete odgovarati, kako se u ajetu kaže: Onaj ko radi zlo, biće kažnjen za to i neće naći osim Allaha ni zaštitnika (nekoga ko bi ga mogao izvući da bude sačuvan od te kazne), ni pomagača (niti će naći nekoga ko bi sad pritekao u pomoć pa rekao: daj, ja ću ponijeti dio tvog tereta da ti lakše bude). Nema toga. Dalje Gospodar kaže : ...a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun nepravda (En-Nisa, 124). To su džennetlije: vjernici/vjernice koji potvrđuju Tevhid, koji vjeruju u sve kitabe, koji vjeruju u sve poslanike, a nisu, ne dao Bog, šašijasti-razroki. Sjećate se one hikaje o židovskom vladaru koji proganja sljedbenike Isa, a.s., i misli da na takav način čini dobro Musaovoj vjeri. A hz. Mevlana uzima taj primjer da nam objasni šta je šašijastost-razrokost u vjeri. Zar ti vidiš da su Musa i Isa dvoje, zar ti vidiš da su Musa i Isa i Muhammed troje?! Ne, to je jedno. Dalje, ovaj događaj je bio povod ovih ajeti-kerima. Kaže nam ovako Gospodar: Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja (En-Nisa, 125). Ko je boljeg dina (vjere) od onoga ko je esleme vedžhehu, koji se svim svojim bićem predao lillahi-Gospodaru, Allahu Uzvišenom. Ve huve muhsinun, druga karakteristika. Prvo, potpuna predanost Gospodaru, eto to je islam u pravom smislu i ta je vjera jedina primljena kod Boga. Ova vjera gdje se potpuno preda svim svojim bićem Gospodaru svjetova. Drugo, vehuve muhsinun-to je dobročinitelj; treće, vet-tebe-'a millete ibrahime hanifa-i slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu; i onda završava ajeti-kerim: Vet-tehazel-lahu ibrahime halila-A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. Ovo na šta mene ovaj ajeti-kerim asocira, ja ću s vama podijeliti, a Allah najbolje zna kako je pravo. Kao da im Gospodar kaže: Pošto se vi sad sporite na takav način – bolji sam ja kao sljedbenik Musa, a.s.; bolji smo mi, sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., kao da Gospodar kaže: Hajde, vratite se, jer ako vam kažem da na to već od starta gledate šašijasto, vi već vidite dvoje i imate problem – nikad se, takvim pristupom, nećete složiti! Hajde sad, vratite se na Ibrahima, a.s., sljedbenika čistog dina, onome koji je rekao: Ja ne volim one koji zalaze (El-En'am, 76). Koji je sve dao na putu Božijem, i kao takvog, Allah ga je uzeo za prijatelja. Hajte, tu riješite taj problem. I onda nas vraća na onaj ajeti-kerim: O sljedbenici Knjige, dođite da se ujedinimo oko zajedničke riječi i nama i vama zajedničke... Koja je to riječ? ...da Allaha Jednog obožavamo, da mu ne pripisujemo druga. A ako se oni okrenu od toga, ti reci: Budite svjedoci da smo mi muslimani – Mi smo se predali potpuno Gospodaru! (Ali-Imran, 64)  

Sljedeći događaj: U vrijeme dolaska kršćanske delegacije iz Abesinije, koju je poslao vladar Negus, i kad je došla ta grupa njegovih učenjaka, Poslanik, s.a.v.s., je proučio suru Ya-sin, a o njima u suri Kasas se ovako kaže: Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u njeg (El-Kasas, 52). Oni su odmah prepoznali da to iz istog izvora dolazi. Vidite šta oni kažu: ...a kada im se kazuje (Kur'ani-kerim) govore: “Mi vjerujemo u njeg, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani” (El-Kasas, 53). Evo, vidite, u ajetu, ovo su kršćani, a kažu: ...mi smo i prije bili muslimani. Tj. vjerovali čisto, u Jednog Boga, nismo Mu pripisivali druga, slijedili Isa, a.s. Dalje, karakteristika tih ljudi je ovakva: Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe i što lijepim zlo uzvraćaju i što od onoga što im dajemo udjeljuju (El-Kasas, 54). Duplu nagradu će imati, jer su slijedili Isa, a.s., i sad potvrdili Muhammeda, a.s., i za to imaju duplu nagradu. Oni su rijetka kategorija, ovi koji će imati duplu nagradu. Zato što trpe..., valjat će im sad trpjeti što nisu šašijasti među šašijastim ljudima. Sad će te proganjati što ne vidiš dvoje, jer ova druga kategorija je takva. (...) i što lijepim uzvraćaju i što od onoga što im dajemo udjeljuju. Ovo sad sve govori zašto su i mogli da kažu: pa mi smo i prije bili muslimani, tj. potpuno predani Bogu Jedinom; i onda se završava: A kad čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: “Nama naša djela, a vama vaša djela – mir vama! Mi ne želimo društvo neukih!” (El-Kasas, 55) Jer čim su oni izašli sa tog sastanka, mušrici su čuli za njihov postupak kako su potvrdili istinitost i Kur'ana i Poslanika, e, onda su rekli (Ebu Džehel im je kazao): “Baš ste maloumni! Niste svojski ni sjeli, a već ste zavedeni!” E onda ovaj ajet kaže: ...a kad čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu – a šta od takvih ljudi može poteći osim evo ovo: Nama naša djela, vama vaša djela! Selamun alejkum-Mir vama! Sve što vam možemo poželjeti, to je samo ono što posjedujemo, a to je mir, pa – Mir vama! Mi ne želimo društvo neukih! I oni su otišli svojim putem.  

Još jedan ajet da navedemo da nam ova stvar bude jasnija i da ne padnemo u zamku. U Suri Maide kaže Gospodar: ...i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”, a zašto? ...zato što među njima ima kissisina – to su učenjaci, ruhbana-to su pobožnjaci (duhovnjaci, arifi-poznavaoci) jer se oni ne ohole (El-Maide, 82). Pogledajte ove tri stvari (učevni su, pobožni su i ne ohole se). Znači, imaju znanje pri sebi i pobožnost, a to isključuje (ako je zaista to tako u pravom smislu), onda to isključuje oholost. Nema ovog prvenstva što smo rekli da će šejtan s te strane prići kako bi nas prevario i da nas na taj način strovali. I onda, kad neko na ovakav način prilazi u potrazi za Istinom, on će i biti upućen, kako je onaj gore navedeni ajet završio: (...) i u nju upućuje onoga ko Mu se iskreno obrati. Dakle, nemoj, zato što si rođen kao musliman, izgovorio si šehadet, nemoj da računaš da si spašen, a da je neko drugi propao. A ima li pri tebi ovo: da li se ti iskreno Njemu obraćaš, je li tvoje srce čisto? I, Allahu alemu, koliko smo na ovaj način prevareni!  

Imamo još par bejtova. 

Od ovih idola svjetina je smetena.  

Povode se za strastima, pa se kaju. 

Od ovih idola..., ovih duvarova kojima pripisuju nešto što njima ne dolikuje. Pa kad se to upari sa šehvetom, sa strastima, šta se dešava vidimo dalje: 

Zato što je strast sa hijalom-fantazijom upravio 

i od zbilje se više udaljio.  

Pogledajte kako je sad uveo ovaj termin hijal; prevodi se kao mašta, kao predodžba; može biti i uobrazilja – plod mašte, priviđenje. A to je organ nadosjetilne spoznaje – hijal. Znači, organi ove osjetilne spoznaje, evo vidimo, to nam je jasno: oko – sluh vida itd., to je jasno. Međutim, hijal je organ nadosjetilne spoznaje i on se nalazi tačno na razdjelnici (on je kô berzah) između uma -intelekta i vehma – uobrazilje, i on kao takav dolazi pod utjecajem i jedne i druge strane. Ako je pod utjecajem akla, onda je on potpuno melekski – anđeoski; ako je pod utjecajem vehma (dakle, šejtan ima upliv), e, onda je potpuno druga slika. U ovom prvom slučaju on stvari vidi onakve kakve jesu, u ovom drugom slučaju ne vidi pravu sliku. Jer šejtan kaže: (...) ja ću im ružne stvari – poroke uljepšati...(El-Hidžr, 39); i onda će ono što je lijepo vidjeti ružnim, a ono što je ružno vidjeti lijepim. I to (k)od sebe i vani možemo da vidimo pod čijim je uplivom ovaj organ spoznaje, ovaj organ nadosjetilne spoznaje. I vidite, nakon što nam je govorio o Husamuddinu, o registriranju nura u Božijim ljudima, uvodi ovaj termin hijal. Sad na ovaj način razmislimo: zabavimo se sami sa sobom i gledajmo, nastojmo da, ako Bog da, našim djelima i riječima budemo pod ovom dominacijom akla – intelekta. E onda ova druga strana neće moći prići da nas prevari i da nam podvali tu sliku pa da onda mi žudimo da “Jusufa” našeg vremena bacimo u “bunar”, ne znajući da njegovo prisustvo za nas znači duhovni život. Njegova blizina, blizina jednog “Jusufa” u našem vaktu – to je život naš, i nećemo se truditi da mu takvu stvar pričinimo, da ga u “bunar” bacimo!  

Sad se opet vraća na zavist koja će se probuditi: 

Sa fantazijom tvoja sklonost biva poput krila,  

tako da tim krilima do zbilje dospijevaš. 

Kad je hijal pod dominacijom intelekta, to su krila koja će te do hakikata – zbilje dovesti. Jer šta ovaj organ radi? On uzvišene stvari – apstraktne, koje se ne mogu vidjeti, spušta u tvoju svakodnevnicu da ti to možeš da vidiš u nekoj formi. Recimo, Džibrili – Emin, melek, on je dolazio Poslaniku u liku Dihjetul Kelbija, r.a., jednoga od ashaba. I sad, nešto što se okom ne može vidjeti, poprimalo je lik. Ali samo putem registriranja ovog organa koji se zove hijal. Isto tako, ono što je osjetilno, to on uzdiže, ovaj kuvvet, na više razine Bitka. Ali vidite, pod uslovom da ovaj kuvvet nije povezan sa strašću. Bude li povezan, stvar je gotova!  

Kad se za strašću povedeš, tvoja krila otpadnu,  

hrom postaneš, a ta fantazija od tebe pobjegne. 

Ako si je (fantaziju – hijal) sebično želio posjedovati, pobjeći će od tebe. Nema više mogućnosti da ti s te strane puhne vjetar, ovaj o kome govorimo – vjetar nadahnuća i spoznaje. Da ponovimo još jednom ovaj bejt: Kad se za strašću povedeš, tvoja krila otpadnu,/ hrom postaneš, a taj hijal od tebe pobjegne. Vrata Neba zaključana! (“Koliko čovjek ugodi svome nefsu, toliko izgubi u ahiretskoj deredži.” Ibn Omer) 

Pa nam kaže hz. Mevlana: 

Krila sačuvaj i takvoj strasti ne popuštaj, 

da bi te krila tvoje težnje ponijela k Dženetu.  

Ljudi smatraju da žive u zadovoljstvu. 

Na uobrazilji svoja krila čupaju.  

U tom zanosu, obmanjujući sami sebe, ostaju bez krila, tj. gube tjelesnu snagu i moralno padaju.  

 

I posljednji bejt: 

Dužan sam ti pojasniti ovo pitanje,  

ali daj mi malo vremena. U tjeskobi sam, 

i u pogledu toga ću sada šutjeti.  

Kaže hz. Mevlana Husamuddinu, odnosno svima nama. Vidite kako je završio ovo; opet nije govorio o Dekukiji. Vidite kako nadahnuće djeluje i u kojem smjeru krene i kaže ono što treba da kaže. I daj mi malo vremena, u tjeskobi sam, i u pogledu toga ću šutjeti. Možda bi ovdje moglo biti ono što kaže: Umirem u tugi za ispravnim poimanjem – vidim da je ovo teška stvar pa me strah da krivo to ne shvatite, daj mi malo vremena, a ja ću se sada obratiti Gospodaru da vas na pravi način uputi, na pravi način okrene, jer vidite koliko je ova stvar značajna. Allahu alem, ako bi ovo shvatili na pravi način, rekao bih da bi riješili sve probleme, evo samo ovo što nam je večeras poručio. 

 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab 

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab! 

El-Fatiha! 

 

Drugi dio 51. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 26. 5. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac