PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 1799-1834/III, prvi dio (98)
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat
Rabbi-šrahli sadri
NASLOV VEČERAŠNJEG DERSA
Šejhova opravdanja/opravdanje za neplakanje nad smrću njegove djece
Vidjeli smo prošli put da nam je započeo ovu priču, a onda je prekinuo s nasihatima. Sad se ponovo vraća na tu priču, ali imajmo na umu da nam je prošli put u nekoliko bejtova opisao ko je pravi šejh. I vidjeli smo da nam je u posljednjem bejtu kazao: I ako je vrh dlake od njegovih svojstava preostao, on nije od Arša, on je ovosvjetski. Dakle, nije to čovjek Neba, nego čovjek Zemlje, ako je samo i vrh dlake njegovih svojstava (njegovog enanijjeta) pri njemu. Sve ovo ističemo da bi nam bili jasniji nasihati koje će nam hz. Mevlana kazati na usta ovog šejha dok daje odgovor svojoj supruzi.
Šejh joj reče: “Nemoj misliti, o, drūgo,
da nemam milosti, ljubavi i srce sažaljivo.
/Ovdje nas hz. Mevlana upućuje na jedan hadisi-šerif u kom ćemo vidjeti kako je Poslanik, a. s., opisao Allahovog prijatelja. Prenosi se da je ovako rečeno: Allah neće izgraditi (formirati) jednog evliju osim s lijepom naravi i merhametom. Znači, isključeno je da ova dva svojstva nedostaju jednom od Allahovih prijatelja: lijep ahlak i merhamet (samilost).
Nad svim kjafirima saosjećam,
premda su im duše nezahvalne.
/Ja nad onim koji pokrivaju istinu (kjafirima) osjećam sažaljenje, premda su im duše nezahvalne. A zašto je to tako, opet nam odgovara hadisi-šerif. Prenosi se da je Poslanik, a. s., rekao: “Smiluj se onima na Zemlji, smilovat će se i tebi Onaj na nebu.” (Smilovat će ti se Gospodar tvoj.) Evo vidimo da dobivamo ili gubimo u ovome međusobnom odnosu. To je direktni susret sa zbiljom, pa gledajmo dobro kako postupamo jedni prema drugima. Sjećate se hadisi-kudsije, često je spominjemo: Bio sam bolestan, a nisi Me obišao; bio sam gladan, nisi Me nahranio; bio sam žedan, nisi Me napojio! Čudi se Musa, a. s., pa pita: Gospodaru, zar može to biti pri Tebi, da budeš bolestan, gladan i žedan?! Gospodar mu odgovara: Bio je taj i taj Moj rob bolestan, da si ga obišao, Mene bi našao; bio je taj i taj Moj rob gladan, da si ga nahranio, Mene bi nahranio; bio je taj i taj Moj rob žedan, da si ga napojio, Mene bi našao! (Nećemo ovo pogrešno shvatiti pa da Gospodaru pripišemo i bolest, i glad, i žeđ, i mjesto – neuzubillah! Allah je uzvišen i ništa Ga ne može obuhvatiti; On je iznad svega Svojom svemoći i sveznanjem!) Zato, smiluj se onima na Zemlji, kako nam veli gornji hadisi-šerif, smilovat će se tebi Onaj na nebu.
Dalje govori ovaj šejh svojoj supruzi:
Prema psima sam samilostan i oprostiv,
pitajući se: Zašto kamenovanje da podnose!?
Tom psu koji ujeda učim dovu:
O, Bože, od ove ćudi ga izbavi!
/Pod psom se ovdje misli na osobu (čovjeka) pseće naravi, koji samo čeka priliku da nekoga “ujede“. E takvoj osobi on čini dovu: O, Bože, od ove ćudi ga izbavi!, jer istinski šejh, ovaj kojeg nam hz. Mevlana predstavlja kroz ove bejtove, nasljednik je Poslanika, a. s., a Poslanik kaže da je poslat da upotpuni plemenitu ćud (plemeniti ahlak) i onaj koji je njegov vāris to isto radi. Zato je ovo njegova dova: O, Bože, od ove ćudi ga izbavi!
Ove pse, također, u toj misli čuvaj,
da ne budu od ljudi kamenovani.”
/Ovom sintagmom u toj misli čuvaj želi se reći da drugi ljudi o njima (ljudima pseće naravi) steknu lijepo mišljenje, pa ih u tom lijepom mišljenju čuvaj kako bi bili zaštićeni od “kamenovanja”, tj. od napadanja ljudi. Uz ovaj bejt da se prisjetimo one osobe (u hadisu spomenute bludnice) koja je po svom djelu trebala biti kamenovana, ali kad je napojila žednog psa, bila je magfiret; Allah joj je oprostio, mada njen dòtadašnjī život zaslužuje kamenovanje! Jedan od učenjaka, idući sa svojim učenicima, naiđe na jednu prostitutku. Ona priđe učenjaku da mu se kao nešto povjeri, da mu nešto kaže. On je njoj posvetio vrijeme, pa kad je završio razgovor s njom, njegovi učenici ga, čudeći se, pitaju: Učitelju, zar ti ne znaš ko je ovo? Pa to je poznata prostitutka! A on im kaže: “Pa ako je već toliko nisko pala, utoliko joj više treba naša pomoć!“ (Tj., zar ima neko potrebniji našoj pomoći od nje, da joj priteknemo, da joj pomognemo?!) E tako ovi Allahovi robovi gledaju, da upravo ovim ljudima priteknu u pomoć. Sjetimo se hadisa koji smo prošli put naveli: Moj šefaat, moj zagovor, jeste za ehli-kebāire od mog ummeta, za velike grešnike mog ummeta!
Sad kad je završio ovo kazivanje hz. Mevlana nam upućuje nekoliko savjeta, da nam objasni kakva je to kategorija ljudi:
Iz tog razloga poslao je evlije na Zemlju,
da bi ih učinio milošću svjetovima.
/Aludira na ajeti-kerim: “A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija’, 107). Razumljivo, i njegov vāris, koji je nasljednik Poslanikov, i on je milost; njegovo prisustvo u mahali, u gradu, u državi je milost – cijelom je memleketu milost! Iz tog razloga poslao je evlije na Zemlju, da bi ih učinio milošću svjetovima. Ako želiš da budeš Allahov prijatelj, da te On voli, onda pusti i dunjaluk i Ahiret i ne žudi za njima. Neka tvoje srce bude prazno i od dunjaluka i od Ahireta, a svojim licem se okreni Allahu, pa će se i Allah Svojim licem okrenuti i prema tebi blago postupati.
Svijet poziva ka Uzvišenoj kapiji,
a Hakka moli da ih potpuno oslobodi.
(Nismo ni svjesni kako ta dova iznad nas lebdi: Hakka moli da ih potpuno oslobodi, od čega? Pa od njihovih mahana koje imaju.)
Trúdī se da ih u ovom pogledu posavjetuje.
A ako bude bez koristi, u dovi se obraća:
“O, Bože, kapiju ne zatvaraj!”
/Ako njegov savjet ne urodi plodom, onda on čini dovu: O, Bože, kapiju ne zatvaraj! I ako ljudi neće da se odazovu na taj spasonosni poziv, on se opet Gospodaru obraća dovom: O, Bože, kapiju ne zatvaraj! Ostavi je otvorenu! (Oni se nadaju: možda se kad-tad nešto desi, pa da se vrati ta osoba.) Kolika je to milost i zašto milost svjetovima? Da ovdje navedemo jedan primjer, drastičan primjer: Osme godine po Hidžri muslimani su ušli u Mekku i jedina osoba, s nekolicinom svojih istomišljenika, koja je pokušala da pruži taj jalovi otpor bio je Ikrime ibni Ebu Džehel. Najveći, uz svog babu, neprijatelj islama; ne postoji ništa što on nije upotrijebio da bihuzuri Poslanika i muslimane, a bio je inteligentan, hrabar, vješt. Hazreti Halid ibn Velid je brzo tu skupinu razbio, a Ikrime mu je bio jedan od bliskih prijatelja. Ikrime je uspio da pobjegne i krenuo je prema Jemenu, u nadi da će prijeći, naći neku lađu, prijeći na drugu stranu, u Abesiniju, i skloniti se od Poslanika, jer je bio jedna od onih osoba koja je bila osuđena na smrt ako bude uhvaćena. Njegova supruga Ummu Hakim, koja je primila islam, dolazi kod Poslanika, a. s., i zauzima se za njega. I Poslanik kaže: Siguran je! Možeš ga dovesti, probati da dođe, da se vrati. Ona odlazi za njim, nalazi ga i kaže mu: Dolazim ti od najboljeg čovjeka, od onoga koji je oličenje svih vrlina, i on ti kaže da si siguran! - Pa zar si s njim pričala? – pita je on. Jesam, kaže mu ona, i on pristaje, vraća se. Prije nego što je i došao do Poslanika, Poslanik kaže prisutnim: Doći će vam Ikrime ibni Ebu Džehel kao mu'min, kao vjernik i kao muhadžir! (Da li se ovdje misli na to što je pobjegao, pa je to, da kažemo, jedna hidžra koju je on učinio bježeći od dina, ali se sad vraća kao pokajanik?) I onda – pazimo ovo dobro – Poslanik kaže: Nemojte grditi njegovog babu! Znači faraona ovoga umeta, Ebu Džehela, nemojte grditi, jer grdeći njega, ezijjetite živog – njega ćete samo ezijjet učiniti, uznemiriti, a time ne možete doprijeti do mrtvog. I razumije se da su vodili računa o tome. Kad je on došao, prilazi Poslaniku, a. s., izgovara šehadet i kaže: Ja Resulullah, moli Allaha Uzvišenog da mi oprosti svo zlo koje sam ti priredio boreći se s tobom; ono što sam o tebi govorio, i u tajnosti i tebi u lice, i sve ono što sam upotrijebio na putu gašenja Božijeg svjetla! Poslanik, a. s., dižē ruke i uči dovu da mu Gospodar oprosti sve što je učinio. Kad je on to vidio, onda je rekao: Ja Resulullah, kunem ti se, dajem ti obećanje, da ću ono koliko sam potrošio u borbi protiv Istine, protiv tebe i Istine, da ću duplo više sad upotrijebiti u borbi za islam! I četiri godine, od osme do dvanaeste godine po Hidžri, do kad je još živio, učestvovao je u svim pohodima islamske vojske. Imao je čak i komandne funkcije prilikom jednog sukoba u Jemenu. I kad je došla bitka na Jermuku s Bizantom, ta odlučujuća bitka, gdje je Bizant otjeran, potisnut sa svojih pozicija, on je bio teško ranjen. U tom halu su ga prenijeli u šator. U šatoru je njegova supruga Ummul Hakim uz njega počela da plače. Vidi da je teško ranjen i da je samo pitanje vremena kad će preseliti. On joj kaže: Nemoj plakati, jer ja neću umrijeti dok ne budem vidio našu pobjedu. (Iz ovih se riječi vidi, kao da je imao neki osjećaj, viziju, kao da mu je bio pokazan ishod bitke.) Nedugo poslije toga, ulazi njegov amidža Hišam, koji mu kaže: Evo radosne vijesti! Allah je dao pobjedu islamskoj vojsci! On u tom trenutku kaže: Pomozite mi da ustanem, jer evo vidim Poslanika, a. s., došao je ovdje! Oni mu pomažu da ustane na noge i on se obraća Poslaniku (niko ga drugi ne vidi osim njega!): Ja Resulullah, jesam li ispunio ono na šta sam se obavezao? I samo je, kažu, proučio: Tevef-feni muslimen, ve el hikni bis-salihin – Gospodaru moj, usmrti me kao muslimana i priključi me dobrim ljudima! (Jusuf, 101).
Pogledajmo ovaj primjer! Ovakvog neprijatelja, koji dvadeset i jednu godinu pije krv muslimanima, pogledajte kako Rahmet svih svjetova (Poslanik, a. s.) žudi da ga spasi! Još se u jednoj predaji kaže, kad mu je prilazio, kad ga je vidio Poslanik da dolazi, ustao je na noge od dragosti pa mu je spao ogrtač s ramena. Koliko se samo raduje spasu jedne duše koja je bila tako crna! Ali evo kako je lijepo završio i otišao s ovog svijeta.
Pa i ovaj šejh iz dersa, trudi se, savjetuje, a ako to bude bez koristi, on se opet u dovi obraća Gospodaru: O, Bože, kapiju ne zatvaraj!
Uz ovaj bejt da se prisjetimo još jednog hadisi-šerifa u kom Poslanik, a. s., veli: Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedov život, Allahu su najdraži oni Njegovi robovi koji nastoje da omile Allaha kod Njegovih robova, a također, da omile Allahu robove Njegove, i koji hode po zemlji poučavajući ljude i sjetujući ih!
Djelomični rahmet priliči puku.
Cjeloviti rahmet priliči heroju.
(Pojasnit će nam to u bejtovima koji dolaze, a može se i ovako razumjeti: Rahmet evlija prema svjetini jeste djelomični rahmet, a cjeloviti rahmet pripada Pejgamberu.)
Njegov djelomični rahmet postao je sudrug cjelovitom.
Rahmet môra je upućivač na putevima.
/Odakle dolazi cjeloviti rahmet? Pa od onoga koji nas upućuje na Pravi put i pokazuje nam puteve. A kako to može? Zato što je takav (sad ovdje možemo vidjeti, pošto je riječ o šejhu) u našem vremenu tu stvar prepoznao. Ta osoba je vezana za cjeloviti rahmet, za ovaj: Poslali smo Ga kao Milost svim svjetovima! On (taj šejh, evlija), vezan za taj Rahmet, pruža nama priliku, ako se s njim povežemo na pravi način, da i mi nađemo put do Mora, do susreta sa svojim Gospodarom, do odlaska u Njegov hadret. Čim je Put spomenut, sad će u nekoliko bejtova i o tome govoriti, kako nas ti ljudi sjetuju i upućuju.
Da jedan primjer navedemo, onako vrlo interesantan: Pita učenik učitelja: Možeš li mi što bliže pojasniti taj spasonosni put, da mi ukažeš na njega, kako da se usmjerim? (To je naš pristup: voljeli bismo kad bi se ta stvar mogla riječima kazati, a put se putuje svojom nogom, to moramo znati, moramo sami proći taj put. A to što će nam ovi Allahovi robovi kazati to je ispomoć, da imamo orijentaciju.) Učitelj mu ovako odgovara: “Ispričat ću ti jednu priču pa je ti dobro zapamti. Jedan je čovjek, šetajući, zašao u jednu lijepu šumu. I hajde, malo-pomalo, privlači ga taj prizor, tako da nije ni osjetio koliko je duboko zašao u tu šumu. U neko doba on bi da se vrati, ali ne zna izlaz. Pa hajd' na onu stranu, hajd' na ovu, nema izlaza. Ima osjećaj da samo sve dublje i dublje zalazi u šumu. Morao je tu i prenoćiti jednu noć, i drugu, i treću. Nije se pripremio za lutanje jednog takvog tipa – hrane nema, briga ga uhvatila, vapi Gospodaru: Gdje je izlaz? Istom, jedan se čovjek pojavi u toj šumi. Vidi po njemu da izgleda poput čovjeka koji dugo, dugo vremena nije izašao iz te šume. Zarastô, odjeća njegova pohabana, ali on sav sretan usklikne: Hvala Bogu dragom kad te vidjeh! Ovo će mi biti izlaz! Kaže mu: Molim te, zalutao sam, evo već tri dana uzalud udaram tamo-vamo, pokaži mi izlaz! A ovaj se čovjek osmjehne i kaže: Veliš, tri dana? Da, odgovara zalutali. Eh, a ja sam ovdje, kaže mu ovaj, već petnaest godina i još nisam našao izlaza iz ove šume! Kad je to čuo, ovaj zalutali se okahario i počeo da plače. Znači, sva je sad nada izgubljena. A onda mu ovaj, kroz smijeh, kaže: Pa nije baš tako. Ipak ovaj tvoj susret ima i plod. Znaš šta ti mogu kazati, na osnovu ovog mog iskustva, ovog mog lutanja po šumi, mogu ti kazati koji putevi ne vode iz nje.” (Evo, možeš i putem negacije da vidiš kako ćeš se spasiti.) Mi smo u situaciji da vidimo: ljudi rade ovakva i onakva djela, pa pogledaj i ono kako ne treba. I to je pokazatelj. E ako zaista čovjek to traži, ako je tako orijentiran, na pravi način će, ako Bog da, znati kako, kad dođe u susret s ovakvim znakovima, da to okrene u svoju korist. I kaže, s tim ćeš dobiti jedno veliko dobro. Ipak nije ovaj susret uzalud. Ne zaboravimo, ovo je pitanje (o spasonosnom putu) nezaobilazno, ali ti i ja, moramo svojom nogom proći taj put. Niko ga za nas ne može proći.
Djelomični rahmet s Cjelovitim veži!
Cjeloviti rahmet smatraj usmjeriteljem i – idi!
/To jest, ti vidiš i susrećeš ljude koji ti pokazuju Pravi put, koji su Pejgamberovi nasljednici na Zemlji. A oni su vezani za Sveopći rahmet. Veži se za taj rahmet, pogledaj očima, potraži takvog čovjeka, bliskog Pejgamberu, koji će te povezati s Općim rahmetom. Samo, ovdje da odmah skrenemo pažnju. Ima sad jedna opasnost: svako, svaka osoba, čim čuje ovaj haber, odmah formira vlastitu sliku o tome kako bi trebalo da izgleda takva osoba. Sjetimo se odmah i sure Bekare kad, Šimvil, a. s., ili Samuel, kaže svom narodu koga im je Gospodar izabrao za vladara – izabrao je Taluta, a oni svi uglas: Pa odakle on da bude vladar?! (Jer nema bogatstva; po nekakvom njihovom kriteriju, ne može nikako on da bude vođa, on koji je iz plemena Benjaminovog, jer tom plemenu ne pripada ta funkcija!) I Poslanik mora da ih uvjerava. A Taluta je Allah, dž. š., osnažio i dao mu izuzetnu snagu i znanje. I doći će i ajet, da to zorno vidite, pa da spustite te tvrdoglave šije! Čuvajmo se ovakvog pristupa. Stvorit će se slika u svakom od nas pojedinačno. Tako su u jednom tarikatu, pošto im je preselio šejh, zaputili se u centralu svoju, kod glavnog šejha. Prevalili su dug put i kad su stigli, kažu mu: Došli smo da nam imenuješ nasljednika. A on će njima: Taj i taj, iz vašeg džemata, nek vam bude nasljednik. A oni svi uglas: Kako on, onako sićušan, mal, siromašan?! Učitelj im onda kaže: Sad mi je jasno koga vi tražite. Otiđite na tu i tu adresu, naći ćete to što tražite. Kad su došli tamo, kad ono kuća mesara, a mesar krupan, plećat... Eto, to je neko ko vama treba, neko koga vi zamišljate! Čuvajmo se dobro, ovo nije priča o drugima, ovo je priča o nama! Tražimo ovu osobu-vodiča, a kako je tražimo? Po svom šablonu! To dvoje se neće nikada podudariti, jer ako bi to tako bilo, po našoj mjeri, onda ti taj koga tražiš i ne treba! Ako posjeduješ takvu mjeru da možeš zaista da pogodiš ko je taj, onda si ti taj!
Da ponovimo još jednom ovaj bejt: Djelomični rahmet s Cjelovitim veži! Cjeloviti rahmet smatraj usmjeriteljem i – idi! Slušaj ga! Nemoj sad svoju pamet slušati!
Dok je djelomičan, on ne zna puta moru.
Svaka barica mu se doima morem.
/Običan čovjek, ograničen, ne zna šta je to, šta je more, jer ga nije nikad vidio, tj. More Allahove milosti, More znanja./
I sad odmah, reklo bi se, hz. Mevlana, pravi jedan zaokret, da nam zaokruži i ono što je u prošlom dersu najavio, a i uz ovu priču, pa kaže:
Kako može, neko ko ne zna puta, Moru predvodnik biti?
Kako takav može, k Moru, ljude povesti?
(Kako sad neko može uzeti položaj šejha, položaj vodstva, bilo kojeg, ako nije ehl od toga. Ako on ne zna za more, gdje će te odvesti takva osoba?!)
Poveže li se s Morem, on je tada predvodnik
do Mora poput bujice i rijeke.
/Ako se povezao s Morem, onda je to istinski šejh, on je tada predvodnik do Mora poput bujice i rijeke. Vidite kakve nam primjere navodi. Znamo već kako rijeka teče do mora: klisure, brzaci, slapovi, uska grla, šioroka grla...; kroz sve to treba proći na Putu. Valja prolaziti kroz razna iskušenja, ali ma kako te to sve udaralo sa svih strana, ne gubi onaj cilj! Nek ti je uvijek pred očima taj cilj – More Allahova rahmeta i vahdanijjeta, More hakikata (Istine), jer nema smiraja dok se ta rijeka ne spoji s Morem!/
Čujte sad ovu poruku:
A, ako poziva (bez povezanosti), to je na osnovu taklida,
a ne putem viđenja, nadahnuća i podrške.
/Privlačne su sve pozicije vodstva ljudi i ono što je najdraže, novac, žrtvuju da bi položaj postigli. Pa i u ovom vanjskom smislu, kao što je upravljanje državom, ili bilo kojom vrstom upravljanja, tako i na duhovnoj stazi, može se javiti ta želja da se bude pročelnik, to mami čovjeka. Ne mora biti ni pokvaren, ali ako nije dobro ove stvari razumio, žudnja nefsanska za pročeljem može ga vrlo lahko uvesti u to. A on je kroz knjige, slušanje, naučio puno toga i sad on to slijedi, pa je zbog toga mukallid; on sad slijedi ono što je vidio kako šejhovi postupaju. Jer je to kontekst, o tome govori Mevlana i na to upozorava. I sad na jedan takav način taj nastupa. Nije to danas teško, a nije nikad ni bilo: obavijesti se, nauči napamet, i primijeni tu stvar! Ali vidite šta treba ta osoba, istinski šejh, da ima. Ako poziva bez povezanosti s Morem, to je na osnovu taklida, evo ovako: sabrao je informacije, navukao garderobu koja priliči položaju i svi koji ga sa strane pogledaju i vide taj saltanet kažu – to je to! Lijepo govori, elokventan je, što bismo mi rekli – načitan, ali on ne poziva putem viđenja, nadahnuća i podrške. Znači, ove tri stvari Allah daje pravom šejhu: prvo, ijjan-viđenje; on stvari vidi onakve kakve jesu; drugo, ilham-nadahnuće – nadahnjuje ga Gospodar, i treća stvar jeste – inājet podrška. Ovim nas bejtom upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi. I neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim!” (Jusuf, 108). (Vidite, ovo je put moj, ja pozivam k Allahu imajući jasne dokaze, upotrijebljena je riječ basiret – znači, ja pozivam na osnovu sigurnog viđenja, na osnovu potpunog uvida u zbilju stvari: ja, i svaki onaj koji me slijedi, tj. onaj koji slijedi Poslanika u pravom smislu riječi, zadobiva ovakav vid. I onda on ima viđenje, nadahnuće, podršku. To njegovo djelovanje, ako Bog da, ostavit će iza sebe lijepu posljedicu. Ako se, ne dao Bog, desi da je čovjek pokvaren, onda je svakako radio na tome da druge zavede, ali ako je neko, ne znajući, pristao na ovo iz žudnje za položajem, srozat će se kad-tad na kraju. E onda će to biti tegobno vidjeti, prvom njemu, a potom i drugima koji su bili uz njega.
Kad su jedne prilike o ovom neki učenici razgovarali sa svojim učiteljem, da im on tu stvar približi – kako dolazi do tog srozavanja, on im navodi primjer osobe koja je ovako, na ovaj način, na način kako ne treba, sjela na poziciju. I sad zna da treba hizmetiti ljudima koji su u potrebi: udovicama, siročadima..., i on počinje tako da radi, i radi to zaista usrdno, hizmeti. On je meni govorio, nastavlja dalje kazivanje ovaj učitelj da pojasni to svojim učenicima: “Znaš kako mi je izgledao moj hal u početku? Kad mi govore o svojim tegobama i plaču, i ja plačem s njima. Kad dođem kući, ne mogu ni da jedem. Međutim, prošlo je malo vremena, sad mi je došla takva situacija, takav hal, nisam plakao dok sam to slušao, ali i dalje nisam osjećao nekog lezeta u hrani. Poslije toga došao je takav period, uz sve te njihove patnje i boli koje sam slušao, ja sam sad mogao da lijepo i uživam u hrani i u svemu drugom kao i prije. Ali onda, poslije toga, došao je najteži trenutak za mene, najteži period. Koji? Sad nisam mogao ni jesti, ni piti, ni uživati ako desetine takvih nije kucalo na moja vrata!” E onda je ovaj učitelj, pripovijedajući ovaj slučaj svojim učenicima, zaključio: Tako se sroza svaki onaj koji na ovakav način sjedne na položaj. Ovo ga na kraju čeka. I ovo gledajmo i u zahiru i u batinu, i na ovom duhovnom putu, ako se radi o učitelju, i na ovom fizičkom putu, ako je u pitanju politika, država, ili bilo koje drugo vodstvo./
Žena mu reče: “Onda, kad imaš milosti
prema svakom, poput pastira oko ovog stada,
kako to da ne žališ nad svojom djecom,
kad ih je smrt svojom žaokom posjetila?!
Kad su svjedok samilosti očne suze,
zašto su tvoje oči bez vlažnosti i suza?!”
/Da se ovdje podsjetimo na jedan hadisi-šerif koji bilježi Buharija. Kad je preselio Poslanikov sin Ibrahim, ovako se Poslanik, a. s., opraštao od njega: “Oči suze, srce tuguje, ali govorimo samo ono čime je naš Gospodar zadovoljan. Vallahi, Ibrahime, in-na bike le mahzūnūn – mi smo s tobom ožalošćeni!”
Šejhova žena, kao da ima na umu ovaj hadis, pa se čudi njegovom držanju, a on joj ovako odgovara:
On se okrenu ženi i reče: “O, starice,
sezona deja ne biva poput temuza.
/Dej i temuz u iranskom kalendaru označavaju zimski i ljetni mjesec; dakle, sezona zime nije poput sezone ljeta. Hoće da kaže, uzrok što ja ne prolijevam suze i ne plačem za gubitkom djece nije hladnoća srca – moje srce nije zaleđeno ni smrznuto, nego je veoma toplo; svoje suze prolijevam u zanosu i ljubavi prema Stvoritelju, to je vrijeme kad ja plačem!/
Prvi dio 43. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 3. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
