“(...) Noć, cijelu noć su mekr smišljali (...)”, smišljali su varku, ta mala grupica, sinovi tog dobrog čovjeka. “(...) Lice u lice, nekoliko Amrova i Bekrova su jedan drugom šaputali. (...)” Svi su se objedinili na ovakvoj zamisli. Sada će nam sve objasniti. “(...) Potajno su razgovarali ti loši ljudi, držeći da tako treba, kako ih Bog ne bi razotkrio. (...)” Nakon ovih bejtova, hazreti Mevlana zaustavlja se s ovom pričom i nastavlja je u petom svesku. S ovim bejtovima upućuje na ajeti-kerime jer se o ovoj bašči govori u suri El-Kalem, esteizubillah: “Mi smo ih na kušnju stavili (Kurejšije) kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kada su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati. A nisu rekli ako Bog da. I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena. A u zoru su oni jedni druge dozivali: ‘Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati.’ I oni krenuše tiho se dogovarajući: ‘Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!’”, da ne bi morali dati siromasima nešto iz bašče. “I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti. A kada je ugledaše (opustošenu), povikaše: ‘Mi smo zalutali!’” Mislili su da to nije njihova bašča, toliko se bila izmijenila. Kada su malo bolje pogledali, vidjeli su. “‘Ali ne, ne, svega smo lišeni.’ Najpribraniji među njima reče: ‘Nisam li vam govorio: Zašto ne slavite Gospodara!?’” I u ovom primjeru vidimo da čovjek neće nikada biti negdje ostavljen a da pored njega nije makar jedan opominjač. Evo, i među njima je bio jedan koji je bio svjestan Gospodara i upozoravao ih da Ga se sjećaju i da Ga slave. “Rekoše: ‘Slavljen neka je Gospodar naš, zaista smo bili nepravedni.’” Evo, sada se oni vraćaju i čine tevbu jer je riječ o vjernicima. “I okrenuše se jedni prema drugima i počeše se koriti. Rekoše: ‘Teško nama, zaista smo obijesni bili. Možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se naknadi nadamo.’ Takva je bila kazna, a na onom svijetu je, kad bismo samo znali, kazna još veća.” Allahu a'lemu, iz ovog teksta se vidi da je njima Gospodar primio ovu tevbu i ovo “takva je bila kazna” doživjeli su je na ovome svijetu u vidu ove štete koju su pretrpjeli na svojoj bašči. A na onome svijetu, onima koji se ne bi pokajali, kad bi znali, kazna je još veća. Dakle, ovdje je riječ o vjernicima, ovo se nama govori.
Kada nam je rekao da ljudi imaju ovakav pristup da se sašaptavaju kako ih Gospodar ne bi čuo, o toj njihovoj gluposti i zabludi sada hazreti Mevlana govori ove bejtove: “(...) Može li glina protiv mjesitelja gline nešto smisliti? Može li se ruka pokrenuti a da to ostane srcu skriveno? (...)” Može li čovjek, ovo njegovo tijelo, smisliti nešto protiv Onoga koji ga je zamijesio Svojom Rukom Kudreta? Iduća su tri bejta na arapskom.“(...) On je rekao: ‘Zar Onaj koji te je stvorio ne zna tvoju želju i ne zna da li je u tvom potajnom razgovoru poštenje ili laskanje?’ (...)” Zar to može Gospodaru biti skriveno? S ovim riječima “e la ja'lem” ukazuje na ajeti-kerim, esteizubillah: “Govorili vi tiho ili glasno govorili, On sigurno zna svačije misli. A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten?!” (Mulkm, 13, 14) Iz ovoga nam se poručuje da dobro čuvamo svoje srce i da ga ne punimo ničim osim iskrenošću. “(...) Kako će putnika koji je zorom krenuo zanemariti Onaj Koji vidi gdje će on zakonačiti (...)”, Onaj kome ništa ne promiče? “(...) Ma gdje se spustio ili popeo, On nadzire i zna broj svih tih radnji. (...)” Čovječe, ma gdje se ti skrasio, popeo ili spustio, On zna svaki tvoj pokret. Ovo “On nadzire” uputilo me na hadisi-šerif u kome hazreti Pejgamber, s. a. v. s., kaže hazreti Ebu Zerru: “O, Ebu Zerre, obnovi svoju lađu, jer more je duboko. Opskrbi se dovoljno, jer put je dalek. Olakšaj terete, jer prepreke su pred tobom, i očisti svoje djelo, jer Nadziratelj te promatra.”
Kada nam je s ovim bejtovima skrenuo pažnju na ovakav pristup da se nešto može sakriti od Gospodara, sada hoće da nam skrene pažnju na hal tih potrebitih, od kojih čovjek, potčinjen svojoj pohlepi i škrtosti, trudi se oduzeti njihov hakk. Vidite sada kako će hazreti Mevlana opisati njihov hal u nekoliko bejtova i kako treba s tim ljudima postupiti: “(...) Sada uho od gafleta čisti! Slušaj odvojenost tog sjetnog. (...)” Ne budi, čovječe, nemaran po tom pitanju, slušaj hal tog potištenog. Pomozi mu, ako ništa, saslušaj ga i uputi mu lijepu riječ, ako mu već ne možeš izići u susret da mu ispuniš tu neku potrebu, makar ga lijepo saslušaj. Pogledajte sada ovog bejta: “(...) Znaj da zekat ožalošćenom daješ kad uho usmjeriš njegovoj priči. (...)” Eto, daješ zekat tog momenta kada otvoriš uho da čuješ tu tegobu u kojoj se taj neko nalazi i na taj način sebe čistiš. Ima jedna vrlo zanimljiva zgoda koju prenosi hazreti Selmani Farisi, r. t. a.: “Jedan dan smo sjedili s Poslanikom, s. a. v. s., kada izbi jedna Abesinka, robinja, sva u jednom halu izgubljenosti. Ona dođe do Poslanika, s. a. v. s., i za skute ga uhvati. Kaže mu: ‘Ti pomažeš onima koji nemaju nikoga da im pomogne, a ja sam u tom halu. Hajde sa mnom da mi ovu potrebu riješiš.’ Poslanik, s. a. v. s., ustao je i krenuo s njom, a ona ga nije puštala, držala ga je za kraj njegove odjeće. Poslanik je nije pitao ni gdje ga vodi ni kakvu potrebu ima. Abesinka ga dovede do čaršije, do prodavača žita. Izvadila je vunicu koju je prethodno pripremila i kazala je Poslaniku, s. a. v. s.: ‘Ya Resulallah, vazdan nisam okusila ni zalogaja. Molim te da ti ovu vunicu zamijeniš za žito.’ Poslanik, s. a. v. s., kupio je pšenicu, uzeo tu vreću i ponio je na svojim leđima. Kada je došao do njene kuće, okrenuo se prema Kibli i obratio se Gospodaru: ‘Ako ja ne uradih ovo djelo onako kako je trebalo, ako se neka izvjesna manjkavost pojavila u ovom mom amelu, molim Te da Svojom Dobrotom to popraviš. A evo, ja sam dobrovoljno, iz edeba, bio hamal tvome robu kako bih mu pomogao.” Eto nam divnog primjera uz ovo: “Znaj da zekat ožalošćenom daješ kada uho usmjeriš njegovoj priči.”
“(...) Čut ćeš brige potištenog srca i neimaštinu plemenite duše kroz vodu i glinu. Ima kuću punu dima, premda je (duša) puna umijeća. Otvori jedan prozor za njega time što ćeš ga saslušati. (...)” Tvoje slušanje će biti prozor kroz koji će dim izići iz te kuće. “(...) Kako mu tvoje uho put oduška postaje, tako se gorki dim iz njegove kuće smanjuje. Ti s nama tugu podijeli, o, putniče, ako se k Rabbu Uzvišenom krećeš. (...)” Sada bismo ovo mogli prebaciti kroz ovaj bejt na jedno drugo polje. Mi smo svi fukare i ovisni da dođemo u kontakt duhovnih bogataša, muršidi kamila, i da se s te strane oslobodimo ove tjeskobe. Napunili smo se svim i svačim i to nam sada brige zadaje. Taj dim ne može izići dok nas u blizinu ne primi ovakav Allahov rob. Onda nam on, slušajući nas i terbijeteći nas na način kako je to Gospodar njemu dao, oslobodi tog dima. “Ti s nama tugu podijeli, o, putniče!” To rade Allahovi robovi, muršidi kamili. Kada nas svega ovoga oslobodi, onda ćemo otkriti taj dragulj u sebi. U jednoj se priči kaže kako je pored jedne velike rijeke sjedio jedan čovjek. Prišao mu je neki siromah koji vazdan nije jeo. Mislio je u sebi: “Otići ću onom čovjeku, kako spokojno djeluje, mora da ima makar koricu hljeba za mene.” Kada mu je prišao, upitao ga je: “Dobri čovječe, imaš li išta da mi daš? Gladan sam, dobro gladan.” Čovjek svoju torbicu otvori i siromah u njoj ugleda veliki dragulj. Pomislio je u sebi: “Kada bih imao taj dragulj, šta bih sve mogao uraditi s njim i koje bih sve svoje potrebe mogao ispuniti...” Ovaj mu izvadi koricu hljeba i dade mu, a zatim iz torbe izvadi i dragulj i reče mu: “I ovo je za tebe.” Siromah sav sretan ode, ali se nakon vrlo kratkog vremena vrati. “Premda znam kolika je vrijednost u ovome što si mi dao, ipak sam se predomislio i došao sam da ti ga vratim”, reče siromah. Čovjek se blago osmjehnuo i upitao ga zbog čega je to tako, a siromah mu je odgovorio: “Nadao sam se da ćeš mi dati nešto mnogo vrednije.” “Šta je to?”, upitao je čovjek. “Upravo to što nosiš u sebi, što ti daje takvu snagu da mi vrlo lahko i jednostavno možeš dati ovaj dragulj.” U kontaktu s ovakvim Allahovim robovima mi otkrivamo ovaj svoj dragulj. Eto šta znači taj susret koji smo svi sigurno imali i mi to znamo, sada nam, ya Rabbi, pomozi da to na pravi način iskoristimo.
Dalje govoreći o halu ovih koji sada ovako dolaze i vape na toj kapiji, hazreti Mevlana kaže: “(...) Ova neodlučnost (...)”, ovaj košmar koji se nalazi u ovakvim osobama, koji su potrebiti i puni dima itd., “(...) biva hapšenje i zindan koja ne da duši da u nekom smjeru ide. (...)” To je nešto što ga sputava i on se ne može dići u visine, a ona iskra, od Boga darovana, samo čeka da se oslobodi i ona će ga vinuti. “(...) Ovo te vuče u jednom smjeru, a to te vuče u drugom smjeru, oboje ti govoreći: ‘Ja sam pravi put.’ (...)” Dok smo u tom halu košmara i nismo došli na ovu kapiju, nismo se na pravi način usmjerili, onda se u nama ovakve stvari dešavaju. Nude nam se putevi, šaptač govori, i ovaj nutarnji nefs, a i vanjski šejtan: “Hodi meni ovamo, ovo je pravi put.” I tu se dešava ta kolebljivost, kao da gledamo vlastiti hal, i naš, a i cijelog čovječanstva. Kakva samo zbunjenost trenutno vlada!
U jednoj se priči kaže kako je jedan vladar, sam sa sobom razmišljajući, došao na ovu ideju: “Kada bih znao šta je u ovom trenutku najbolje raditi, kada bih znao koja je to osoba koju treba poslušati i, što je najvažnije, kada bih znao kakvo djelo trebam učiniti, koje je najbitnije, mislim da bih onda bio potpuno smiren.” Nakon tog razmišljanja, to je u svom carstvu razglasio kazavši: “Ko mi odgovori na ova tri pitanja, ja ću ga dobro nagraditi.” Dolazili su ljudi, mudraci, i govorili, međutim, on u tome nije nalazio nikakva smiraja. Onda mu je neko rekao da ima jedan Božiji rob koji živi pomalo povučen od svijeta. On samo prima ljude, obični svijet, a bogataši, plemići, vladari i carevi ne mogu u svom ruhu doći kod njega. Car pristane na to, skine svoju odoru i obuče odjeću običnog čovjeka. Kada je došao kod ovog čovjeka, vidio je da on kopa jednu lijehu. Car mu kaže da mu je došao da ga upita ova tri pitanja. Čovjek mu ništa nije odgovorio i nastavio je dalje kopati. Car je malo pričekao, a odgovora nije bilo. Onda mu je zaoko zapalo da je čovjek star, bio je već u poodmaklim godinama i da mu je vjerovatno bilo veoma teško kopati tu zemlju. Prišao mu je i kazao: “Dozvolite mi da vam pomognem.” Uzeo je ašov u ruke i počeo kopati. Istom, u taj trenutak iz šume koja je graničila sa zemljom ovog čovjeka iziđe nekakav čovjek držeći se za stomak. Bio je ranjen, krvario je. Dođe do njih, obojica ga brzo prihvatiše i previše mu ranu. Onda ovaj ranjenik pogleda u cara i reče: “Oprostite mi, ja znam ko ste vi.” “A šta da ti oprostim?”, upita ga car. “Ja sam pošao da te ubijem jer si dao ubiti moga brata, a njegovu si imovinu oteo. Kada sam čuo da sam dolaziš kod ovog čovjeka, ja sam ti napravio zamku na putu. Međutim, čekajući tebe, izišao sam da vidim gdje si, a zatim su tvoji čuvari naišli na mene. Odmah su me prepoznali i ovo je posljedica susreta s njima. Da me vi niste ovdje previli, ja bih, vjerovatno, iskrvario i umro. Tražim da mi oprostiš, a ako budeš primio moje izvinjenje, ja ti se zavjetujem na odanost do kraja života, kako ja, tako i moja djeca.” Car ne samo da je primio njegovo izvinjenje nego mu je vratio bratovu imovinu i nadoknadio gubitak plativši krvarinu za njegovog brata. Kada se to sve završilo, dan je prošao i car je prenoćio tu. Ujutro je izišao, vidio je starca kako nosi sjeme na onu njivu koja se jučer obrađivala. Car mu je htio postaviti pitanje, a ovaj, pošto je bio od onih ljudi koji imaju prodoran vid, gledao je s Allahovim Nurom, preduhitrio ga je kazavši mu: “Dobio si odgovor na ono po šta si došao.” Car mu je rekao da ne razumije pa je starac nastavio: “Evo vidiš, došao si kod mene i prvo što ti je zapalo zaoko da sam star i da bi bilo lijepo da mi pomogneš. Prišao si i to je bio posao koji je bio najbolji da ga ti radiš u tom trenutku. Osoba s kojom je bilo najbolje da imaš kontakt bio sam ja, nije bilo u blizini nikoga drugog. Dok si to radio, vidjeli smo obojica da je onaj čovjek iz šume izišao ranjen. Prvo što smo uradili jeste da smo ga prihvatili, očistili mu ranu, previli. Da nisi u početku kopao, vjerovatno bi bio izložen opasnosti da budeš ubijen, jer te ovaj čekao u zasjedi. Pošto si sve tako uradio, ispala je prilika da on dođe ovdje do nas i da se pokaje. Najbolji trenutak jeste ovaj sada koji ti stoji na raspolaganju. Najbolja osoba s kojom trebaš uspostaviti vezu jeste ona koja je pored tebe jer je pitanje hoćeš li sresti sljedeću osobu. A u tom trenutku je najbolje da obraduješ tu osobu.” Da nam Allah Uzvišeni pomogne da ovako reagiramo i čujemo hal drugoga, a moći ćemo čuti ako budemo ispražnjeni od samih sebe. Ovo robovanje svom egu puni nas ovim stvarima i čini nas neosjetnim za hal drugoga.
