“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3884–3921/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

 

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

I dalje je govor o povratku onoga ašika u Buharu Sadri Džihanu

AŠIKOV ODGOVOR NA UKORE I PRIJETNJE

Ašik reče: „Ja patim od vodene bolesti. Voda
me privlači, premda znam, da će me baš voda ubiti.
Nikad, vodenom bolešću pogođeni, ne bježi od vode,
makar ga ona dvjesto puta matirala i razorila!
Kad bi mi se, i ruke i stomak nadolmili i nabrekli, opet
ljubav (žudnja) za vodom ne bi se u meni nimalo umanjila.

Razumljivo nam je zašto je ovaj primjer uzeo hz. Mevlana. Kao što čovjek koji pati od vodene bolesti ne može bez vode, premda zna da ga ona ubija, e tako i jedan ašik koji gori u ljubavi za Voljenim, za susretom sa Njim, poput je tog pogođenog vodenom bolešću: što je više pije, što ta ljubav više jača u njemu, sve više i više žudi za njom, premda zna da će ga ubiti. A u ovom kontekstu, mi znamo o kakvoj nam ljubavi govori hz. Mevlana i o kakvoj smrti je riječ, jer kad prođe čovjek kroz ova vrata, čeka ga Vječni život sa Voljenim – vječno sa Njim.

Kad bi me tad, u pogledu moje nutrine upitali,
odgovorio bih: 'O, kad bi se svo more u moju utrobu salilo!'
Reci, mješini moga stomaka, nek prsne od talasa vode.
U slučaju da umrem, to bi bila prijatna smrt.
Gdje god vidim tekuću vodu, pozavidim joj
i kažem: 'Kamo sreće da sam na njenom mjestu!'

Može biti da ovdje sa ovim bejtom hz. Mevlana upućuje i na ovo: gledajući tok vode, svi znamo gdje ona završava (u moru, i u moru nestaje ta rijeka) i onda biva vječno sa tim morem spojena. Nama, koji nismo okusili ovo o čemu hz. Mevlana govori, o ovakvoj jednoj ljubavi (a da nas Allah pomogne u tome) često se maše sa jedne i druge obale, pa budemo zaustavljeni jer nam budu uljepšane neke stvari, neki prizori. I što više vremena budemo na takav način zaustavljeni, sve smo dalje od ovoga mora, a neumitno, moramo završiti u moru. Znači, kako god bilo da bilo – Meni ćete se vratiti... (Lukman, 15). Svi se moramo vratiti Gospodaru. Šta je sad zubda? Treba samo da budeš budan, da se vratiš, čovječe! Nemoj u snu (gafil) da budeš!

Ruka kao def i stomak kao doboš.
Ja udaram u doboš ljubavi za vodom kao ruža.

Kao što ruža pokaže svoju ljepotu u kontaktu sa vodom ili rosom, e tako i ja udaram u taj doboš ljubavi poput nje; i kao što se ona pokaže u svoj svojoj ljepoti nakon susreta sa vodom, tako i ovaj ašik u susretu sa svojim Voljenim.

Ako prolije moju krv, taj Povjerljivi Duh,
gutljaj po gutljaj krv ću piti, kao zemlja.

Ako Sadri Džihan, kome se vraća ovaj vekil, prolije moju krv... (Naziva ga Povjerljivi Duh, Ruhul-Emin, zašto?) Kad je upotrijebio riječ ruh, ruh s čim god dođe u kontakt to znači život, oživljava tu stvar. Dakle, s te strane on očekuje povjerljivost i život. Nema nikakva problema za mene na toj kapiji predati dušu, ja žudim tome. S druge strane, da se podsjetimo ponovo na onaj bejt hz. Mevlanin kad kaže: Najefikasniji ubica nefsa, to je sjena pira. Ovako bi trebalo da žudimo u njegovu sjenu, da bi nas on „ubio“, a na taj način vječno proživio. I onda, ako si pravi ašik, budi spreman u svakom trenutku da ispustiš dušu.

Evo vidite kako je ovaj govor dubok; možemo ga mi lijepo razumijevati, a kako ovo izgleda kušati, e to samo Bog dragi zna. Hz. Mevlana sve ovo što je rekao, sve je ovo doživio, i zato nek nas ne čudi što njegova riječ kod onih do kojih dođe, bez obzira o kom se radi, koja je to nacija, kojoj religiji pripadaju pojedini ljudi koji dolaze u kontakt s njegovim riječima, svi osjećaju buđenje ljubavi u svom srcu. On je ovo sve živio i sad nam pokušava riječima da pojasni.

Kao zemlja i kao zametak, ja krv pijem.
Otkad sam ašik postao, to mi je posao.
(Pošto sam ašik, moj posao je da dušu žrtvujem radi ljubavi, za ljubav.)

Obnoć, na vatri vrijem kao lonac.
Obdan, do akšama, gutam krv kao pijesak.

Sad nam na ovaj način kazuje kako provodi vrijeme ašik: po noći je on budan i vrije u svom halu; vrenje ljubavi je uhvatilo tu njegovu testiju, njegovo srce... Po danu, gutam krv kao pijesak, svoju vlastitu krv, u smislu postepenog umiranja prije smrti.

Ja se kajem, što sam smišljao spletke.
Htio sam da pobjegnem od njegove namjere,
da svoju srdžbu izlije na mene.

Pogriješio sam prema Sadri Džihanu, ili da kažemo: ja kao murid, pogriješio sam prema svom učitelju i sad domišljam, na koji način da pobjegnem od toga da on na mene izlije svoju srdžbu. Ja se sad kajem što sam to uradio, kao da hoće da kaže: sad ja shvaćam da je to istinska majka, jer majka kad zaruži dijete, dijete bježi njoj u okrilje, ne bježi od nje; majka, iako ga malo i šibne, ono opet bježi u njeno okrilje. Pa i ovaj ašik kaže: ja se kajem što nisam to odmah uradio, jer u tom okrilju se dešava ovo što smo spomenuli – ona najveća prepreka biva uklonjena. Ako razmišljamo o tome kako izgleda ljubav Gospodara prema svome robu, pa i to nam je hz. Mevlana odgovorio, kad je rekao: Ljubav majke prema svome djetetu (a nema jače ljubavi na ovome svijetu) u odnosu na ljubav Gospodara prema svome robu je, od pjenine pjene pjena.

Kod ašika je pravilo, da smatraju boljim i korisnijim, da osjete na sebi izliv srdžbe Voljenoga.

Neka na moju opjancanu i zanesenu dušu
izlije svoju srdžbu. On je Kurban-bajram, a ašik govedo.

On je „Praznik“, sam po sebi, taj „nož“ koji on stavlja na moje grlo (figurativno razumije se); to je pravi Bajram! Pa kao da nam veli: potrudi se, čovječe, da – kad taj trenutak dođe – da zaista budeš učesnik ovoga velikog slavlja. Pogledajte, kad ovako čovjek gleda, ne pada mu na pamet, da sve koji su došli na ovaj svijet, čeka dan „klanja“. Niko na ovaj svijet nije došao da nije otišao sa njega. Ko dođe – odlazi, ko ode – ne vraća se više na njega. Znači, svi smo s dolaskom na ovaj svijet osuđeni na ovaj trenutak, pa potrudi se, i ti i ja, da taj trenutak bude Bajram za nas.

Govedo, bilo da mirno spava ili da nešto jede,
radi Bajrama i klanja, on biva hranjen i odgajan.

E, sad, koje je prirode to klanje, šta se dobiva sa tim klanjem, uzima nam Kur'anski primjer pa nam kaže ovako:

Ti mene smatraj Musaovom kravom koja dušu vraća.
Svaki dio moga tijela oživljava slobodnoga.

To ovaj vekil govori: Smatraj ovaj moj odlazak (povratak Sadri Džihanu), da sam ja poput Musaove krave, koja će biti zaklana, koja dušu vraća. Ali je ova duša oslobođena svih materijalnih okova: svaki dio moga tijela oživljava slobodnoga. Kao da nam sad hz. Mevlana kaže: ja sam to (mene smatraj za to), ona krava čijim dijelom kad se dohvati mrtav čovjek, on odmah oživi – svaki dio moga tijela oživljava slobodnoga. Pa, svaka ova njegova poruka, ako smo zaista slobodni od ovih okova, ona će na nas djelovati oživljavajuće, svaki ovaj bejt.

Musaova krava bila je kurban.
Najmanji njen dio proživio je ubijenog.
Ubijeni je oživio i iskočio iz svoga ležaja,
kad je stigla naredba: „Udarite ga jednim njenim dijelom!“

Ovdje nas upućuje na taj ajeti-kerim, esteizubillah: I sjeti se onog časa, kada ste jednog čovjeka ubili, pa ste se oko njega počeli prepirati. Allah je dao, da iziđe na vidjelo ono, što ste vi bili sakrili. Mi rekosmo: „Udarite ga jednim njenim dijelom!“ Eto tako Allah oživljava mrtve i pokazuje vam dokaze Svoje, da biste shvatili. (El- Bekara, 72, 73)

Znamo da je u suri Bekari opisan ovaj slučaj. U vaktu Musaa, a. s., ubijen je jedan čovjek, zvao se Amir ibni Šerahil, jedan dobar čovjek, koga su ubili amidžići, jer su željeli da se dokopaju njegovog imetka. Bio je imućan čovjek. Kad su ga ubili, odnijeli su njegovo tijelo na mjesto gdje su mogli da objede druge ljude za njegovo ubistvo. I tako, potegla se sad ova polemika i došlo je to pred Musaa, a. s. Nakon što se Musa, a. s., obratio Gospodaru povodom ovoga slučaja, Allah, dž. š., mu objavljuje da zakolje kravu. On kaže narodu svom: „Allah vam naređuje da zakoljete kravu.“ Prva njihova reakcija bila je: pa je li to ti zbijaš šalu sa nama?! (Kô vele, čovjek ubijen, a ti o nekakvoj kravi govoriš, treba kravu zaklat!) Musa, a. s., im poručuje: – Daleko od toga, jer on, kao Božiji poslanik (i svi Božiji poslanici) ne zbijaju šalu vezano za ono što Allah, dž. š., naređuje. Onda oni postavljaju sljedeće pitanje: – Koje dobi treba krava da bude? On im odgovara onako kako mu Gospodar opisuje kravu: – Da ne bude ni mlada ni stara, nego između. Opet oni ne traže takvu kravu, nego sljedeće pitanje postavljaju: – Koje boje treba da bude? On im odgovara: – Jarko rumene, da se svidi ljudima (znači lijepa krava, da izgleda lijepo). Onda oni kažu: – Puno je krava kod nas sličnih, pa de nam je još opiši, da nam je jasnija slika, pa da možemo da uradimo tako i, inšallah, mi ćemo tako uradit, ako Allah dadne. I da nisu kazali inšallah, propali bi! Allah im je dao da se ipak na kraju odluče na klanje. I onda im je rekao: – Ne treba ta krava da bude istrošena oranjem, ni navodnjavanjem zemlje (okretanjem dolapa i sl.). Onda su počeli tražit kravu. Sad je zaista teško naći kravu sa svim ovim obilježjima, a sve su sami sebi zakomplikovali! Da su to odmah uradili, nikakav problem ne bi bio naći kravu – bilo koja krava, ona bi odgovorila na ovaj zahtjev... Ali kad čovjek počne ovako da zanovijeta i na ovaj način bihuzuri izvore, Vrela istine (u ovom slučaju poslanik im govori šta treba da urade, onaj koji je sagovornik Gospodara i koji im direktno govori haber od Njega) e onda se usložnjava stvar. Sad je treba naći: da nije, ni previše stara ni previše mlada, pa jarko žute boje, bez ikakvog biljega, i na kraju da nije istrošena bilo kakvim radom. Našli su takvu kravu, ali su je morali platiti tolikom cijenom koliko u njenu kožu može da stane zlatnika! (Pričali smo mi i prije, kad je slična stvar bila u Mesneviji, vezano za jednog mladića koji je bio izuzetan mumin, slušao je svoju majku, a kome se na putu, kad je poveo kravu da proda na pijaci, ukazao melek i posavjetovao ga da će njegova krava biti tražena od strane Musaa, a. s., radi nekog emra Božijeg. Pa mu melek kaže: – Nemoj da je prodaješ, osim za onoliko zlatnika koliko može stati u njenu kožu!) Dakle, morali su nakon svega ovoga, da i materijalno iz sebe iscijede jedan maksimum, zbog ovakvog zanovijetanja.

Sve su nam ovo pouke šta će se desiti ako na ovakav način prilazimo govoru Božijih poslanika, ako na ovakav način prilazimo govoru ljudi koji su varisi Božijih poslanika, koji su danas među nama i koje imamo priliku da vidimo i čujemo. Zaklali su je i jednim dijelom su udarili ubijenog čovjeka (neki kažu da je to jezik i rep, nije sad ni bitno, Allah najbolje zna) i on je odmah ustao, oživio! Krv je kapala sa njega i pokazao je ko je njegov ubica; rekao je – taj i taj me ubio, pa je potom ponovo umro.

Hz. Mevlana nam ovo sve stavlja u kontekst, da nam kaže da moraš ubiti ovu kravu, zaklati kravu, ti i ja, tj. svog nefsa, i onda će njenim dijelom oživjeti tvoje zamrlo srce. Sad, kako se ovaj proces odvija, gledajmo to na sebi – nemojmo zanovijetati. Evo, oni traže kako to izgleda, ta što bi sad rekli „nefsanska krava“ za nas sviju, kako da mi to sad na sebi vidimo šta to znači? Znači, ne smije biti ni previše stara ni previše mlada... To što želiš da prineseš kao žrtvu, treba da bude u punoj snazi – mlado ne ide za kurban; staro, noga nad jamom – ne ide za kurban, nije to prava žrtva. Kad si u punoj snazi, tad se odluči na taj korak; neka bude sad ta tvoja žrtva, bez ikakve mahane, bez ikakvog biljega – ljepota jedna! Zašto žućkaste boje? Pa kako nam hz. Mevlana kaže: – Obnoć vidimo kako ašici provode vrijeme, a posljedica toga su znakovi od sedžde, tragovi sedžde na licima tih ljudi. Zato se i kaže da se posebna ljepota vidi od strane tih ljudi koji bdiju noću. Ne mora to sad biti u smislu fizičkih crta, ali ćeš vidjeti tu ljepotu, osjetit ćeš je – to je sad pečat Vječnog! I ne samo to, nego takav nosi sad jedan poseban, drugi pečat. Zaogrne njega Gospodar, pa osjetimo hejbet (strahopoštovanje) u prisustvu tih ljudi. Kao što je sultan Mehmed Fatih, kad su ga pitali (jedan iz njegove svite, koji nije mogao da taj njegov postupak svari) zašto, kad god dođe njegov učitelj, sultan njemu ustane na noge, fino ga dočeka, stavi ga na svoje mjesto, a on preko puta njega sjedne? A kad god on dođe kod svog šejha, šejh nit ustaje nit mu daje počasno mjesto. I sad ovaj jedan iz svite kaže: – Oprostite, Padišahu, ali ne mogu da vas ne upitam zašto ovo?! To ne radite kad su u pitanju drugi. Mnogo ima šejhova, drugih učenjaka i tako... Prenosi se da je sultan Mehmed Fatih rekao: – Ne znam ni ja sam. Kad on uđe, ja ne mogu na nogama ostati! Drugi šejhovi (učenjaci), kad dolaze, ja vidim da oni drhte preda mnom, da im se jezik sapliće kad govore, međutim ja kad stanem pored njega, ja drhtim i meni se jezik sapliće! Ne znam ni ja sam šta je to.

E, tako budu zaogrnuti ovi i onda ta posebna ljepota, ova jarkost bez ikakva biljega (u smislu – bez ikakve mahane) vide se na takvim ljudima.

Treća stvar, taj nefs koji žrtvuješ da nije istrošen „oranjem dunjaluka“ kako bi došao do njegovih ukrasa i luksuza; zalivanjem svojim suzama i znojem dunjalučkih stvari – znači, da nije istrošen... E, kad se takav kurban zakolje, na jedan takav način, šta se dešava sa tobom? Dolaziš u situaciju da vidiš to što je bilo pokriveno (u ovom slučaju bila je smrt jedne osobe). Niko ne zna o čemu se radi, zašto krava? Allahu e'alem, znamo da su Izraelićani napravili zlatno tele, ne svi nego, oni koji su bili nepokorni Musau, a. s., pa su tako skrenuli s Puta. Znači, idolopoklonstvo se uvuklo u njihova srca! I onda nam se u ajeti-kerimu kaže: Njihova su srca bila nadojena zlatnim teletom. (v. El-Bekara, 93) E sad, naša srca, (ne mislimo samo na Izraelićane!), to se nama govori – jesu li nam srca nadojena zlatom?! Ako jesu, zakoljimo to tele, odnosno zakoljimo, likvidirajmo to sjeme idolopoklonstva u nama, pa ćeš onda biti oživljen u smislu da stvari vidiš onakve kakve jesu; onda i ovo što je pokriveno, tebi će postati jasno.

Prvi dio 91. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 25. 05. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.