“(...) Hakk govori: ‘Jeste, o, neporočni. Ali slušaj i imaj sabura, jer sabur je bolji. (...)” Kao da Hakk Uzvišeni govori: “Doći će vrijeme kad ću te osloboditi, a Ja znam zašto je ovo bolje za tebe. Slušaj i imaj sabura, jer sabur je bolji.” “(...) Sabah je blizu. Tih budi! Umanji vapaje. Ja se trudim oko tebe. Ti se ne trudi (toliko grozničavo oko sebe). (...)” Kako je u ajeti-kerimu rečeno: “Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a niste prošli kroz ono kroz šta su prolazili oni prije vas?” Oni su bili uznemiravani na razne načine, pogađali su ih bolovi, bolesti, potresi, i to sve do te mjere da bi Poslanik i oni koji su bili uz njega, njegovi sljedbenici, zavapili: “Kad će više ta pomoć?!” A onda dolazi odgovor: “Eto, Allahova pomoć je blizu.” Dakle, sabah je blizu, a u zoru je najveći, najžešći i najgušći mrak.

“(...) Od te muke i kušnje, ono (srce) ojađeno, na tebe se žali Bogu. Ono vapi: ‘O, Bože, od ovog starog vuka me izbavi!’ On mu odgovara: ‘Eto, približilo se olakšanje, osaburi! (...)” Kao što su srce pritisnuli nefs i šejtan, tako i mu'mina, u ovom zahiru u kojem se krećemo, pritišću razne kategorije poput kafira, munafika, ali, pogledajte ovo, srce jedva čeka da se oslobodi toga, ali u Allahovom je znanju zašto čovjek treba da prođe sve ovo, a to je da bi se okitio ovim svojstvom što se zove sabur, svojstvom koje donosi pobjedu. On mu odgovara da se približilo olakšanje i da treba osaburiti, esteizubillah: “Mi vas iskušavamo jedne drugima, da vidimo hoćete li vi osaburiti! A Allah sve vidi!” (Furkan, 20) To mora tako da bude da bi se, ako Bog da, ispoljilo ovo svojstvo koje je ključ svake razgale – sabur. “(...) Za tebe ću pravdu zahtijevati od svakog neupućenog. Ko pravdu daje osim Boga Pravednog?’ Ono govori: ‘Moj sabur je nestao u odvojenosti od Tvoga Lica, o, naš Gospodaru! Ja sam Ahmed ostavljen u rukama jehudija. Ja sam Salih, dopao u habs Semuda. (...)” Prvo nam je spomenuo Jusufa, pa onda Džibrila, a sada Ahmeda, kao i tvoje i moje srce. “Ja sam Ahmed”, to tako srce govori. Prošli put smo imali ajeti-kerim u kome se govori o zlatnom teletu, dok je Musa, a. s., bio na munadžatu sa svojim Gospodarom, jedan dio njegovog naroda pravi zlatno tele i klanjaju mu se. Onda smo naveli taj dio ajeti-kerima u kome se govori o otkrivanju stanja njihovog srca, pa kaže da su njihova srca bila nadojena zlatnim teletom. “Ja sam Ahmed ostavljen u rukama jehudija”, što nam hoće reći da, ako je kod tebe i kod mene ova dimenzija budna, produžena u smislu robovanja zlatu, a vidimo da je danas najveći broj vjernika ovoga tipa koji je na sedždi pred ovim zlatnim teletom, onda naše srce koje je potencijalni poslanik tvog bića (“Znajte, Allahov Poslanik je u vama), onda to srce vapi da je ono Ahmed koji je ostavljen u rukama jehudija. Prepoznaj to, čovječe, traži od Gospodara pomoć i bježi od te sklonosti. “Ja sam Salih, dopao u habs Semuda”, ovdje misli na Saliha, a. s. Znamo da je ovaj narod Semud bio bogat i vješt u građenju kuća u planinama, imali su vrtove i palače u svom gradu u kojem su živjeli. Tu dolazi poslanik Salih, a. s., da ih pozove Gospodaru, a oni mu govore da je opsihren čovjek. “Prije si bio cijenjen kod nas, a danas u sve to što govoriš mi sumnjamo”, tako su mu govorili. Ovakva dimenzija bogatstva, vještine, i svega ostalog, ako je to postalo prioritet i ono čemu mi stremimo, a pogledajte da sve ima tendenciju da čovjeka porobi, pa i zanati i vještine kojima se čovjek bavi, i da mu se to prometne u boga, onda je naše srce poput Saliha, a. s., koji se nalazio u ovakvom okruženju. Ali, pošto nam hazreti Mevlana u ove bejtove uvodi sabur, osaburi, o, Ahmede, o Salih, o Jusufe, onda znamo da će pomoć brzo doći, to se vidi.

Dalje ono vapi: “(...) O, Darovatelju sreće dušama vjerovjesnika, ili me ubij, ili me natrag pozovi, ili dođi! (...)” “Ne mogu više izdržati, samo me izbavi iz ovoga hala”, srce govori. “(...) Na odvojenost od Tebe ni kafiri nisu otporni. Kafir će govoriti: ‘Kamo sreće da sam zemlja bio.’ (...)” Evo i on će žaliti što nije bio zemlja, samo da nije bio ovo što je bio, negator i pokrivatelj istine. Ovdje nas hazreti Mevlana upućuje na poznati ajeti-kerim iz sure Amme, esteizubillah: “Tada će (na Sudnjem danu) čovjek vidjeti šta je poradio; a kafir će reći: ‘Kamo sreće da sam zemlja bio (prah, prašina).” (En-Nebe', 40) Zato ti, čovječe, prije ovog trenutka budi zemlja, jer samo iz zemlje može ruža izniknuti, pa nek iz te tvoje zemlje nikne ruža u ovom smislu. Pošto će to sutra biti tvoja pokrivka gdje ćeš biti spušten, ti se potrudi da danas budeš zemlja, da nikoga ne bihuzuriš i da možeš podnijeti šta sve zemlja podnosi. Kao što kažu, pravi je derviš poput zemlje, na nju se bacaju razne prljavštine, a iz nje niče samo dobro i lijepo.

“(...) Ovo je stanje njegovo (kafirovo), koji je od te strane (od ovog svijeta). Kako li biva nekom koji je bez Tebe, a Tebi pripada?’ (...)” “Kad se i kod kafira vidi ovaj uzdah, kako li je onda s onim koji Tebi pripada, koji se Tebi potpuno predao.” Tako govori jedno potpuno predano srce. “(...) Hakk govori: ‘Jeste, o neporočni. Ali slušaj i imaj sabura, jer sabur je bolji. (...)” Kao da Hakk Uzvišeni govori: “Doći će vrijeme kad ću te osloboditi, a Ja znam zašto je ovo bolje za tebe. Slušaj i imaj sabura, jer sabur je bolji.” “(...) Sabah je blizu. Tih budi! Umanji vapaje. Ja se trudim oko tebe. Ti se ne trudi (toliko grozničavo oko sebe). (...)” Kako je u ajeti-kerimu rečeno: “Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a niste prošli kroz ono kroz šta su prolazili oni prije vas?” Oni su bili uznemiravani na razne načine, pogađali su ih bolovi, bolesti, potresi, i to sve do te mjere da bi Poslanik i oni koji su bili uz njega, njegovi sljedbenici, zavapili: “Kad će više ta pomoć?!” A onda dolazi odgovor: “Eto, Allahova pomoć je blizu.” Dakle, sabah je blizu, a u zoru je najveći, najžešći i najgušći mrak.

PREOSTALI DIO PRIČE O GOSPODINU KOJI NA POZIV SELJAKA ODLAZI NA SELO

“(...) Pređosmo granicu. Smjesta se vratimo, o, druže odvažni! (...)”, kaže nam hazreti Mevlana. “(...) Gledaj u seljakovo odvođenje gospodina svojoj kući! Priču o stanovnicima Sabe u jedan ćošak odloži (...)”, ostavi je sa strane, ali je nikad ne zaboravi i, kad god ti zatreba, neka ti bude tu pri ruci da se sjetiš nje i njene pouke. “(...) Kazuj nam o gospodinu, kako je na selo došao! (...)” Kako nam hazreti Mevlana ovo tako lijepo i slikovito kazuje. Ovo sada može biti da mu se Husamuddin obraća i govori: “De nam sada pričaj o gospodinu koji ide na selo”, ali i svima nama ponaosob ovako to hazreti Mevlana veli. “(...) Seljak ga je, ulagujući se, zaveo. Tako da je oprez gospodinov srušio. (...)” Već smo do sada vidjeli kao hazreti Mevlana počne priču pa unutar nje uvede još četiri-pet priča koje su sve u vezi s ovom glavnom pričom o građaninu i seljaku. Sve su to finese i suptilnosti koje sada taj mozaik, u pravom smislu, čine sasvim jasnim, kako bismo iz njega izvukli poruku i pouku. “(...) On je, kroz poruku za porukom, zbunjen postao, tako da se bistrina gospodina pomutila. (...)”, jer ga je seljak stalno zvao da mu dođe na selo. “(...) Na istoj strani njegova su djeca u dopadljivosti radosno uzvikivala: ‘Igra i zabava!’ (...)” Ovo “igra i zabava” dio su ajeti-kerima na koje upućuje ovim bejtom, esteizubillah: “Pošalji ga sutra s nama da se igra i zabavlja, a mi ćemo ga, sigurno, čuvati!” (Jusuf, 12) Pogledajte majstorstva hazreti Mevlaninog, kakvu nam poruku želi kazati i kako hoće da nam je intenzivnije prikaže. U ovaj primjer “igra i zabava”, kako se građaninova djeca raduju skorom odlasku na selu, on nas upućuje na ovaj ajeti-kerim, kada braća kažu svom babi, Jakubu, a. s., da im dozvoli da povedu brata Jusufa, a. s., da se igra s njima. A jok, nije riječ ni o igri, ni o zabavi, nego o vrhunskoj prevari. Sjećate se da smo jedan od pouka ovoga kazivanja rekli da je: gospodin – pamet, seljak – nefs, djeca – naša osjetila. I sada, kada su osjetila stala na stranu nefsa, onda se pomuti i oštrina i bistrina pameti, oprez je popustio i gospodin će se odazvati i otići na selo. A na selu ga čeka ovo što je Jusufa, a. s., čekalo u ovoj “igri i zabavi” kojoj se mi često radujemo. Eh, zamislite sada naš hal, šta nam se sve nudi na ovome svijetu, a u ajeti-kerimu se kaže da je ovaj svijet igra i zabava. Mi smo u epicentru te igre i zabave, a iza kulisa se samo čeka da nam bude presječena vena ovog vječnog života, ne dao Bog.

“(...) Poput Jusufa, koji je putem čudesnog takdira (odredbe), povučen riječima: ‘Igra i zabava’, odnesen iz okrilja očeva. (...)” Dakle, robe Božiji, ne dozvoli da budeš odvojen od svog Istinskog Prijatelja, Allaha Jedinog, a sve će imati tendenciju da ti ovo uradi, bit će ti ponuđena i igra i zabava samo da odeš tamo na tu stranu, ne dao Bog. “(...) To nije igra, nego igra sa životom. To je podvala, spletka i laž smišljena. Sve što te od Prijatelja odvaja ne slušaj, jer to je zijan u zijanu. Kad bi ta korist bila stoprocentna, ne uzimaj je! Radi zlata ne rastavljaj se od čuvara blaga, o, fakire! (...)” O, dervišu, ne rastavljaj se od čuvara blaga, čuvara riznica. Ko je taj rizničar? Sve riznice Allahu pripadaju, a dao nam je Svoje riznice i na ovome svijetu. To su oni istinski Allahovi robovi i nemoj skidati pogleda s tih ljudi, ovoga srčanog pogleda. Dvojica ashaba, Ebu Musa El-Eš'ari, r. t. a., i Abdullah ibni Mes'ud, r. t. a., sreli su se, pa je nakon tog susreta hazreti Ebu Musa rekao: “Samo jedno druženje s Abdullahom ibni Mes'udom je na moju dušu ostavilo veći učinak nego cijela godina dobrih djela koje sam činio.” Samo jedan susret, a riječ je o dvojici ashaba. Vidite kako je Ebu Musa cijenio Abdullaha ibni Mes'uda i on zna kakva je bila posljedica ovog susreta čim je ovako rekao. Dakle, “ne rastavljaj se od čuvara blaga, o, fakire”, jer to su Allahove riznice na ovoj zemlji.

 (Nastavit će se)


                                                                                                “Mesnevija”, treći svezak (31)
                                                                                                                 Priredio: Edib Kadić