Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Mesnevija, treći svezak (42)
Sada nam hazreti Mevlana ubacuje jednu kraću priču kako bi nam pojasnio do kakvog ushićenja dovodi sama pomisao na susret s voljenom, kao i kada osjeti njenu blizinu.
MEDŽNUNOVO MILOVANJE PSA KOJI JE ŽIVIO U LEJLINOM SOKAKU
Medžnun se često spominje u brojnim tesavvufskim kitabima, a i u Mesneviji na više mjesta. Hazreti Mevlana ga spominje i u drugim svojim djelima poput Fihi ma fihi. To je osoba koja je živjela pod imenom Kais, a ovaj nadimak “Medžnun” u značenju “luda” dali su mu oni koji su ocijenili tu njegovu ljubav prema njegovoj Lejli na takav način ne mogavši dokučiti prirodu te ljubavi. O tome će nam u narednim bejtovima biti riječ. “(...) Poput Medžnuna, koji je jednog psa milovao, ljubio i pred njim se topio. (...)” Govori o građaninu i njegovoj porodici. “(...) Obilazio je oko njega i u tom ispoljavao skrušenost. Također, davao mu je ružinu vodicu, slatku i čistu. Jedan Bul-fuzul (...)”, ovaj termin “bul-fuzul” označava osobu koja se petlja u ono što ga se ne tiče, ili, karakteristiku nametljivosti, “(...) reče: ‘O, sirovi Medžnune, kakva je ovo obmana koju stalno ispoljavaš? (...)” Kada smo spomenuli miješanje u ono što nas se ne tiče, da se prisjetimo poznatog hadisi-šerifa u kojem nam Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Od ljepote islama jedne osobe je i to da se prolazi onoga što ga se ne tiče.” Ovaj hadis muhaddisi su uvrstili među pet-šest najznačajnijih hadisa, tako su ga ocijenili. “(...) Pseća njuška stalno nečistoću jede. Svoju zadnjicu usnama struže.’ (...)”
Ovdje zamjećujemo dva pristupa. Vidimo kako Medžnun prilazi ovom psu, a kako ova osoba to ocjenjuje? Iz pozicije ove osobe mogli bismo, svjesni onoga što piše u kitabima, kazati da pas spada u nečiste životinje, ako dohvati dio odjeće, u njoj se ne može klanjati. O tome smo već pričali i o toj maniji koju ovaj hajvan nosi sa sobom. Ovaj nametljivac nastupa s te pozicije i čudi se šta Medžnun radi. Međutim, Medžnun gleda nešto drugo i to ćemo vidjeti iz narednih bejtova. Mi ovdje za sebe trebamo uzeti pouku koju, ako je na pravi način razumijemo, može nam mnogo pomoći. Navest ćemo dva primjera. Jedan je dan hazreti Hasan, r. t. a., prolazeći pored jedne bašče u Medini, vidio mladića koji jede hljeb. Jedan je zalogaj stavljao sebi u usta, a drugi je davao psu koji je sjedio pored njega. Hazreti Hasan je bio zadivljen ovim prizorom, jer je vidio kako se Allahova milost odrazila na tom mladiću u svojstvu samilosti koju je osjećao prema ovom Božijem stvorenju. Prišao mu je i upitao ga: “Mladiću, šta to radiš?” Mladić je prepoznao hazreti Hasana, postidio se, oborio glavu i ušutio. Dalje ga pita hazreti Hasan: “Ko si ti?”, na to mu mladić odgovori: “Ja sam rob od Osmanova sina Ebana.” “A kome pripada ova bašča?”, upita ponovo hazreti Hasan, a mladić mu na to odgovori: “Osmanovom sinu.” “Sačekaj me malo ovdje, imam još s tobom posla, brzo ću se vratiti.” Otišao je i kupio i bašču i roba. Kada se vratio, rekao je ovom mladiću: “Eto, danas sam kupio i tebe i ovu bašču”, a mladić mu odgovara: “Tvoja zapovijed je meni dužnost poslušati, a pokoran sam Allahu, Poslaniku i tebi sada.” Zadivljen mladićevim takvim odgovorom, hazreti Hasan mu kaže: “Eh, neka znaš ovo. Sada si ti slobodan, a i ova bašča je tvoja radi Allahova raziluka.” Ovdje imamo primjer kako hazreti Hasan gleda taj prizor i kontakt jedne osobe sa psom.
Navest ćemo ovdje i drugi primjer koji se tiče slušanja. Hazreti Muaza ibni Džebela, r. a., poznatog ashaba ensariju hazreti Omer je zadužio da prikuplja zekat, pa je po cijeli dan obavljao tu dužnost, danima je to trajalo. Pošto je njegova porodica bila u teškoj situaciji, Muazova supruga ga je upitala kada se jedne večeri vratio kući: “Pa jesi li mogao makar nešto nama donijeti? Toliki trud ulažeš, zaslužio si, a i da si uzeo nešto od toga, niko to niti bi čuo niti bi vidio.” On joj je odgovorio: “Nisam mogao to uraditi, jer sam imao nadzornika nad sobom koji me stalno gleda.” Ona se na to naljuti pa reče: “Allahov Poslanik je imao povjerenje u tebe, Ebu Bekr je imao povjerenje, a Omer ti postavlja pratioca da te gleda šta radiš. Sad ću mu otići i kazati sve što mi na duši leži.” Otišla je hazreti Omeru i kazala: “Ya Emirul-Mu'minin, kakav je ovo način da mom mužu koji je poznat po povjerljivosti ti stavljaš nadzornika?” Hazreti Omer joj je u čudu odgovorio: “O tome ništa ne znam, to ja nisam uradio.” Supruga se vratila kući postiđena. “Što me dovede u ovu situaciju, što mi slaga da imaš nadzornika?” Kaže joj hazreti Muaz: “Nisam ti slagao. Kada sam ti rekao da me nadzornik prati, nisam rekao da ga je halifa zadužio. Pratilac nije od strane halife, već od Allaha Uzvišenog. Meleki su prisutni, pišu svako djelo i Gospodaru se ništa ne može sakriti, a sutra nam valja za svaku zerru odgovarati.” Žena je vidjela da je siromaštvo potaklo na onakvu reakciju pa se brže-bolje pokajala. U međuvremenu, hazreti Omeru je to bilo čudnovato pa je poslao po hazreti Muaza. Kada je došao, hazreti Omer ga pita: “Muaze, šta si to rekao svojoj supruzi?” Hazreti Muaz mu je u tančine ispričao šta se desilo. Hazreti Omer se nasmijao i spremio za njegovu suprugu jedan fin poklon.
Evo kako je supruga čula šta je hazreti Muaz kazao. Ovo sve govorimo u vezi s pojedinim bejtovima i prošlim dersovima. Moramo voditi računa da smo svi mi jedan svijet za sebe i iz koje pozicije ko gleda, na kojoj dionici puta se nalazi ta osoba pa je sada nešto izjavila. Mi svi dobro znamo, a velikani su nam to kazali i pojasnili, da ove faze na putu ka Bogu Uzvišenom izgledaju ovako: sejr-ilallah, sejr-fillah, sejr-me'allah, sejr-minallah. Prvo je “put ka Allahu”, ili ako nam je lakše to predočiti, kazat ćemo “put ka spoznaji Allaha”. U prvoj etapi čovjek je osjetio zov s te strane i on se odaziva i kreće napuštajući brojne svoje navike koje je do tada imao. Čim je krenuo i mali korak u tom smjeru napravio, Gospodar mu se odmah odazvao. Mi znamo da se Gospodar itekako odaziva, i to mnogo više od onoga koji je Njemu krenuo. U tom putu čovjek saznaje svoju sićušnost i Allahovu svemoć. Onda dolazi druga dionica puta, “put u Allahu, u spoznaji Allahovoj”. Tu su već druge okolnosti, jer si već ušao u nešto što je tebe obuzelo i nema više izlaska iz toga. Onda dolazi “putovanje s Allahom”, i tu čovjek u šta god pogleda, to ga ne odvraća od Gospodara. Živi u svijetu mnoštva, ali potvrđuje Jedinog. Na kraju dolazi “put od Allaha”, s tako završenim putem ta osoba i dobija u pravom smislu dozvolu da na kapiju poziva ostale ljude. Sada se vraća s tom spoznajom opet među svijet da bi ih pozivao i vraćao Gospodaru.
Da slikovito ovo pojasnimo, krenuli smo na put prema jednoj prekrasnoj palači, zid je opasuje, a mi došli do vrata, to bi bio put ka Allahu. Ako pređemo taj prag i uđemo u dvorište te palače, to bi bio put u spoznaji Allahovoj. Kada nam iz palače izađe vladar, iskaže nam dobrodošlicu, provede nas i pokaže sve ljepote, to je onda put s Allahom. Zatim po Njegovoj dozvoli izlazimo opet van i opisujemo ljudima i objašnjavamo šta smo sve vidjeli. Zamislite, ako nam neko govori iz ove pozicije “s Allahom”, ili neko ko je još van ove palače, ili neko ko nije nikako ni krenuo na ovaj put, koliko se samo te pozicije razlikuju?! Ako to ne znamo, napadat ćemo ljude. Evo vidite, Muaz ibni Džebel o Allahu govori, a njegova je supruga shvatila da je riječ u ljudima i odmah konflikt nastupa. Uzmimo iz ovog pouku radi našeg kontakta, jer mi moramo imati ovaj društveni kontakt. Islam nije vjera ruhbanijeta, monaštva. To što neko u datom trenutku ima momente povlačenja, to je specifičnost odgoja date osobe. Moramo u džemat, vidimo koliko je samo namaz vredniji u džematu. Imamo ibadete koje ne možemo sami obavljati, moramo u džematu. Ali, kad je već to tako, nemojmo zaboravljati da, kada uđemo u džemat, u druženje i komunikaciju, sjetimo se i imajmo na pameti ajeti-kerim u kojem se kaže: “Učinili smo da jedni drugima budete iskušenje, pa hoćete li osaburiti?!” Tako se napreduje na tom putu. Ovih par bejtova smo iskoristili da ukažemo na ovaj jedan toliko značajan trenutak. Iz kojeg je hala Mensuri Halladž rekao: “Enel-Hakk!” (Ja sam Istina!) Tada je bio osuđen, a i danas ga ljudi osuđuju, a mi ne znamo stanje tog Allahovog roba. Vjerujem onome što hazreti Mevlana govori o tome jer ga uzima za primjer posebnog odnosa sa svojim Gospodarom. Ali, ko ga je mogao razumjeti ako je on bio u okrilju Vladarevom, u Njegovoj blizini kada više nije ni sebe vidio?“ Jer, u tom hadretu nema prostora za dvoje, tu ima samo Jedno.
“(...) Mnoge pseće mahane je nabrojao. Do onog koji tuđe mahane istražuje ne dopire miris onog koji svijet skrivenost poznaje. (...)” Ne može on osjetiti taj miris. Poznat nam je svima hadisi-šerif: “Blago li se onome koga njegove mahane sačuvaju od toga da istražuje mahane drugih.” Ako upadnemo u ovo, ovaj miris je za nas zatvoren, miris zbiljskog svijeta. Možemo biti veliki učenjaci, ali ovo nećemo ni pomirisati. “(...) Medžnun reče: ‘Ti sav si slika i tijelo. Unutar idi i posmatraj mojim očima! (...)” Sva tvoja pažnja je na slici i tijelu, na formi, ti ne znaš ništa o sadržaju. Pređi taj jedan prag tog zahira na kojem se, nažalost, ogromna većina čovječanstva zaustavlja, posmatraj to Medžnunovim očima, pa ćeš vidjeti kako to sve skupa drugačije izgleda. Kada je hazreti Mevlana u svom djelu Fihi ma fihi opisivao Medžnunov hal, kazao je: “Moglo bi se reći da je sav utonuo u voljenu, u Lejlu, do te mjere da nije imao potrebu ni želju ni da je vidi ni da je čuje, jer je nikako i nije vidio odvojenu od sebe.” Zatim je u stihovima taj njegov hal opisao kroz priču da je jednom Medžnun uzeo olovku i papir kako bi Lejli napisao pismo. U pismo je kanio napisati riječi koje je na kraju sam sebi kazao: “Tvoj lik je u mojim očima, tvoje ime na mojim usnama, misao o tebi u mom srcu, pa kome da ja pišem?!” Sav je bio time prožet i kako onda takav da ovom nametljivcu objasni svoj hal? Ili nama da Allahovi robovi objasne svoj hal, to teško ide, pa nam ovako kažu: “Odluči se na ovaj put, kreni u bunar, isprazni se i dolje buši, sve ćeš naći to u sebi što sam i ja našao.”
“(...) Jer ovo je talisman od Gospodara vezan. Ovo je čuvar Lejlina sokaka. (...)” Gledajte kako će nam ovo dalje pojasniti. “(...) Obrati pažnju ne njegovo uzvišeno stremljenje, i njegovo srce, i njegovu dušu, i njegovo znanje, gdje je sebi mjesto izabrao i svojim boravištem ga učinio. (...)” Obrati pažnju, ovo nam hazreti Mevlana svima govori, na njegovo uzvišeno stremljenje toga koga gledate s prezirom, cuku, pogledajte da je on izabrao Lejlin sokak, odnosno izabrao je Hakkov hadret. Da nam ovo još jasnije bude kaže nam: “(...) On je pas moga Kehfa, krasnog lica. Osim toga, on je moj sudrug u bolu i tuzi. (...)” Vratio nas je na suru Kehf i mladiće koji su se sklonili u pećinu kako bi sačuvali svoj iman. Pas izabire njihovo društvo i, kada su ga oni tjerali da ih ne bi svojim lavežom odao, on je progovorio i rekao im: “Nemojte me tjerati, ja tražim isto što i vi.” Tako je ostao s njima i sutra će biti s njima u Džennetu proživljen, ne kao pas nego kao čovjek. I vidite kako Medžnun govori: “On je pas moga Kehfa, taj koga vi tako prezrivo gledate. Zbog veze koju on ima s mojom voljenom, odnosno s Gospodarom, zbog te blizine koju je sam izabrao, vi ne znate kolika je on meni utjeha i kako je to krasno lice. Vi nemate oka da to vidite.”
Priredio: EDIB KADIĆ
(Nastavit će se)
