Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
“Mesnevija”, treći svezak (41)
Sada će nam hazreti Mevlana govoriti o kvalitetu ljubavi koja prožima sve stvari i kada one dolaze iz ruke onoga koga ti voliš, makar da ta stvar i gorka bila, tebi će biti slatka. Pojasnit će nam da je riječ o ljubavi, ali, čovječe, dobro pazi koga voliš. “(...) Dobrim je postao, pred njima, put loš. Selom oduševljeni put im se doimao baščom. (...)” Ovoj grupi, gospodinu i njegovoj porodici, pošto su bili privučeni selom, voljeli su selo pa im i tegoba puta do tog mjesta izgleda lahka, a put je dug. Ljubav prema nečemu olakšava ti dolazak do toga. Na kraju će hazreti Mevlana postaviti pitanje šta je to što se treba voljeti da bi stvar bila onakva kakva treba biti. “(...) Od slatkih usana gorčina prijatna postaje. Iz ružičnjaka trn privlačan postaje... (...)” Recimo, iz ljubavi prema Kabi, koliko žudimo da je vidimo, ma kako taj put težak bio i ma kakvog trnja bilo na tom putu, bit će to kao da se po svili hoda, jer ljubav to sve pretvara u ljepotu, ma kako ono izgledalo tegobno i gorko.
Jedne je prilike hazreti Muhjuddin Ibn Arebi, k. s., išao s jednim od svojih učitelja i kaže kako je on držao uzdu njegovog konja, šejh je jahao i govorio o hazreti Ebu Medjenu. Ovo je velikan iz Magriba koji je rođen u Sevilli, ali je preselio u današnjem Alžiru. Za njega Muhjuddin u svojim kitabima govori da je on šejh šejhova. Dok su išli putem, Ibn Arebi je slušao, a šejh je s konja govorio. “U neka doba on potjera konja koji poče brže ići, a i ja za tim konjem tako. Nakon određenog vremena, šejh se zaustavi i reče mi da pogledam iza sebe. Pogledao sam i vidio da smo prošli kroz grmlje, šipražje, trnje, bodlje. Onda sam razgledao po sebi i vidio da na mom tijelu nema nigdje nijednog traga ogrebotini, niti mi je odjeća bila poderana. Vidjevši me i shvativši o čemu razmišljam, šejh mi je rekao: ‘Sve ti je ovo bereket spominjanja Ebu Medjena.’”, priča Ibn Arebi. Eto, to je ta sveta zemlja koja nam se nudi, samo treba na pravi način uspostaviti vezu s njom. To je bereket kao posljedica spominjanja jednog velikana.
Ovdje moramo spomenuti i ovu hikaju. Prenosi se da su Isaa, a. s., pitali zašto mnogo putuje. Zvali su ga Sejahin zbog toga što je stalno putovao. Isa, a. s., rekao im je: “Putujem u nadi da ću možda jednog dana svojom nogom stati na mjesto gdje je stao neko od Allahovih prijatelja i tako zadobiti bereket.” Sada se vratimo na onaj bejt u kojem hazreti Mevlana kaže: “Ti ne znaš puta, stopu prati!”
“(...) Hanzal od voljenog hurma postaje. Kuća od sustanara kao poljana postaje. (...)” Hanzal je pustinjska biljka, gorka, grmovita i trnovita, Arapi je zovu “Ebu Džehelova karpuza”. Ako bi ti iz ruke ovakve osobe gorčina došla, ona bi slatka bila, a kuća, makar ona bila i tijesna, ako je tu onaj koga ti voliš, to je onda kao poljana široko. “(...) O, mnogo li je profinjenih koji trnje podnose nadajući se mjesecolikoj ružinih obraza (...)”, odnosno susretu s voljenom, pa on dobrovoljno podnosi ove trnove. Sada će nam još nekoliko primjera u ovom smislu kazati. “(...) O, mnogo li je nosača čija su leđa izranjavana radi njihove mjesecolike drage... (...)” Radi, prti, podnosi sve terete da bi onda mogao rezultatima tog rada obradovati svoju dragu koja čeka na njega. “(...) Kovač je svoju ljepotu zacrnio, da bi, kad noć nastupi, ljubio mjesečevo lice. (...)” Čekaju ga žena i djeca kući, a on je zacrnio svoje lice radeći u kovačnici da bi onda obradovao i svoju suprugu i svoju djecu. “(...) Trgovac je do noći u dućanu razapet, jer se jedan čempres u njegovom srcu ukorijenio (...)”, njegova draga. “(...) Trgovac morem i kopnom putuje, žureći, iz ljubavi, toj koja u kući boravi (...)”, onoj koja ga čeka.
“(...) Ko god žudi za mrtvim stvarima, to čini u nadi da će vidjeti lice jednog živog, čistog bića (osobe koju će zavoljeti). (...)” Ovdje mrtvim stvarima naziva sve ovo što ljudi poduzimaju, razne poslove i da bi tim rezultatom mogli susresti osobu koju vole, da bi vidjeli lice jednog živog čistog bića. Tu šejtan i njegova vojska kolaju i pokušat će sve uraditi da se zadržiš na tom liku i da zaboraviš na Onoga ko je upravo taj lik uveo u tvoj život da slobodno i na dozvoljen način uživaš, ali nikad ne zaboravljajući na Njega. “(...) Stolar se drvetu okreće nadajući se hizmetu mjesecolikoj ljepotici. (...)” Kada nam je sve ovo rekao, vidimo da ljubav sve ovo pokreće, a iz ljubavi je Gospodar sve ovo stvorio. U hadisi-kudsiji je rekao da Ga je ljubav potakla na stvaranje, želio je da bude upoznat pa je stvorio svjetove. Sve ovo što nas okružuje, a i u nama samim su znakovi koji upućuju na Njega. Allah nam se tako obznanjuje. Da li ćemo, ne dao Bog, pasti kao žrtve, pošto sve želi da se prometne u cilj, a šejtan gura u tom smjeru, i zavoljeti ove stvari koje nestaju i prolaze, ili ćemo biti budni pa ćemo kroz sve ove ajete koji nas okružuju Njega potvrditi?! S tim nećemo ništa izgubiti, nego ćemo samo imati uvećan lezzet pri susretu s tim znakovima, ajetima. Zatim nam hazreti Mevlana kaže: “(...) Trudi se u nadi za Živim koji nakon dan-dva neće postati mrtva stvar. (...)” Trudi se u nadi za El-Hajjom, dželle dželaluhu, koji nikada ne umire i koji nakon dan ili dva neće postati mrtva stvar. Reci ono što je rekao Ibrahim, a. s.: “Ne volim one koji zalaze.” Ovdje nas šejtan prevari i mi se zalijepimo za ove stvari, a to nam onda postaje perda na putu spoznaje. Premda Allah Uzvišeni kaže: “Ja sam blizu!”, to nama izgleda predaleko kada slušamo o tome, pa se pitamo gdje je to da se postigne. Moramo razumjeti ovu stvar, ona nije teška. Ajeti-kerim koji nam ovo pojašnjava nalazi se u suri Et-Tevba: “Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grešnicima neće ukazati na pravi put.” (Et-Tevba, 24) Ne dao Bog, ako ovo bude milije od Allaha, Poslanika i borbe na Allahovom Putu, onda pričekajte dok Allah ne donese svoju presudu. Prijetnja je u ovim riječima. Ne dao Bog ako bi čovjek bio takav, onda mu se na kraju kaže da Allah grešnicima neće ukazati na pravi put. Pored svega i svog ibadeta, ako čovjek bude u ovome, on neće hoditi pravom stazom i bit će izgubljen.
Kada su jednog od velikana iz drugog stoljeća po Hidžri, Abdullaha ibni Mubareka, pitali šta je u njegovom životu bio ključni moment pa se vratio Gospodaru, on im je odgovorio: “Bio sam ludo zaljubljen u jednu djevojku. Jednu noć, premda je dobro zima bila”, a on je potjecao iz Merva iz Srednje Azije, iz današnjeg Turkmenistana, “cijelu sam noć proveo oko njene kuće hodeći i nadajući se susretu. A onda, u zoru, u sabah, sebi sam rekao: ‘Pa stid te i sram bilo, sine Mubarekov, cijelu si noć po ovakvoj zimi proveo napolju, a hoće ti nešto biti kada imam u džamiji uči dužu suru na namazu.’ Tu sam se pokajao i vratio Gospodaru, ovo je bio prijelomni trenutak.” Ovo je tako plastičan primjer, svi na svom primjeru možemo vidjeti koliko smo jaki ili slabi. A Allah nam nije zabranio da volimo svoju ženu i svoju djecu, neuzubillah. Imamo hadis u kojima se spominju “dvojica koji se vole u ime Allaha”, ali nemoj dozvoliti da znakovi koje je Allah Uzvišeni dao uđu u tvoj život i postanu perda. Šta će se desiti kada ih Gospodar sve redom uzme sebi? Kada se vratiš Gospodaru, ponovo ćeš ih naći, jer se u ajetu kaže da ćeš biti s onima koje si volio. Ali, sutra će to imati takav kvalitet da te to sve nijednom, ni za treptaj oka, neće odvraćati od Gospodara. Kada njih gledaš, svjedočiš Gospodara. To je ono što mi ovdje nemamo, a što je rečeno za evlije da oni imaju. Kaže se da evlija vjeruje da ima ovaj svijet, a vidi Hakka Uzvišenog. Mi obični ljudi vjerujemo u Allaha, ali vidimo ovaj svijet.
“(...) Iz neotesanosti za prisnog prijatelja ne uzimaj bijednika. Ta prisnost u njemu biva posuđena. (...)” Samo iz neotesanosti ćeš to učiniti i za prisnog prijatelja ćeš uzeti bijednika. Allah a'lemu, možda bismo ovdje mogli navesti ovaj ajeti-kerim: “O, ljudi, svi ste vi bijeda, fukare i ovisni o Allahu Uzvišenom.” Možemo sada samo misliti koliko smo zavedeni kada očekujemo da nam siromah da nešto, a i to što ima od Boga je dobio. Zaboraviti Boga, a pripisati to njemu, bijedniku, da on to daje, a Allah u Kur'anu kaže da smo mi svi fukare i ovisni o Allahu, to nas samo neotesanost u duhovnom smislu dovodi u takvu situaciju. A pogledajte ovaj drugi polustih: “Ta prisnost u njemu biva posuđena.” Sada će nam objasniti kako je to Gospodar dao da Njegova zraka padne na sve ove znakove, a mi nismo ni svjesni da to volimo samo zbog te zrake. Kada se ta zraka pomjeri, vrati se svom izvoru, vidjet ćemo šta će nam hazreti Mevlana reći, kakav hal ostaje čovjeku.
“(...) Tvoja prisnost s majkom i babom gdje je, ako, osim Hakka, tvoji bliski prijatelji imaju stalnost? (...)” Gdje su danas kada su davno otišli na ahiret? Ostala je samo uspomena na njih. “(...) Tvoja prisnost s dadiljom i odgajateljem šta je ako dolikuje podrška nekog drugog mimo Hakka? (...)”, prošao je taj vakat, prerastao si to. “(...) Tvoja prisnost s mlijekom i s grudima ne ostade. Tvoja antipatija prema srednjoj školi ne ostade. To (prisnost) je bila zraka na njihovom zidu. K suncu vratio se taj znak. Na ma koju stvar da padne ta zraka, prema njoj ti se ljubav pojavi, o, odvažni! (...)” Vidite kako nam otkriva ovu tajnu da saznamo odakle ta ljubav ide. Zraka od Gospodara je pala na to i ti to voliš, ali ne poimaš. Eh, zato ti treba susret s onim koji će te izvesti na tu svjetlost sunca kako bi to posvjedočio. Onda to dobija svoju punoću. Kada kaže “o, odvažni”, misli na one koji su spremni krenuti na ovaj put, koji su hrabri kako bi sve ovo prošli i istikamet pokazali. Inšallah, na kraju će doći do Željenog.
“(...) Prema čemu god postojećem je tvoja ljubav bila naglašena, to je odatle što je ta stvar Hakkovim svojstvom pozlaćena. (...)” Pogledajte ovih stihova. Ajet, znak od Njega, neodvojiv je od Onoga Koji je uveo taj znak u tvoj život da bi Sebe obznanio. Ovo je ono što često govorimo, ya Rabbi, pomozi nam da ovi znakovi budu vrata ka Tebi, a nikako zid. Šejtan hoće da to bude zid, da se zaustaviš na tome, recimo, da se zaustaviš na velikom Allahovom robu, a to ne smiješ, jer to je kapija. Ako se zaustaviš, tu si onda napravio i boga, baš kao što se to desilo brojnim generacijama prije nas. To je i danas prisutno, samo možda nismo svjesni toga. “(...) Kad se pozlata osnovi vrati i bakar ostane, priroda se zasiti i od njeg’ se rastavlja. (...)” Kada to što je vezano za predmet, a od Hakka je došlo i osvijetlilo ga, kada se ta pozlata osnovi svojoj vrati i bakar ostane, tada se više ne vidi to zlato što se vidjelo, a zatim se priroda njega zasiti i od njeg’ se rastavlja. Vidite kako nam hazreti Mevlana objašnjava naše veze, i bračne, i poslovne, i prijateljske, i dinske itd. Ako je ona na ovom nivou uspostavljena da nismo shvatili stvari onakvim kakve one zaista jesu, zasitit ćemo se kad-tad. Supružnici se zasite jedni drugih, prijatelji također, u džematu, braća, u halki, zasite se jedni drugih jer nije nikako došlo do susreta duša. Bila je samo fizika u pitanju, a kada smo se dovoljno upoznali, vidjeli smo da u tome nema više takvog lezzeta i onda se priroda zasiti i od njeg’ se rastavlja. I onda talak dolazi, a kada dođe talak, sada dolazi druga opasnost, a ovo si prije zvao ljubavlju jer je ona u svemu pokretač, kako nam hazreti Mevlana govori, onda se ta ljubav pretvara u mržnju. Onda ne možemo podnijeti ni da vidimo tog drugog. Možda će nam ovdje biti jasnije kada Poslanik, s. a. v. s., kaže da mu'min ima četiri neprijatelja, a za prvog kaže da je to mu'min koji mu zavidi. Mržnja. Hazreti Enes, r. t. a., prenosi da je upitao Poslanika, s. a. v. s.: “Ya Resulallah, šta je srž sunneta, šta je srčika toga?” Vidite šta mu Poslanik, s. a. v. s., odgovara: “O, Enese, ako ikako možeš, kad omrkneš i osvaneš da u tebi nema mržnje ni zlobe ni prema kome. To je moj sunnet. A ko oživi moj sunnet, mene je zavolio, a ko mene zavoli bit će sa mnom.” Vidite šta je srž sunneta, ako možeš da osvaneš i omrkneš a da u tvom srcu nema mržnje ni prema kome, ne prema muslimanu, ili ovome i onome, ni prema kome ni mržnje ni zlobe. A nakon ovoga, kada se raziđemo, postajemo najljući neprijatelji, svi znamo kako to izgleda.
“(...) Od pozlaćenog Njegovim svojstvima nogu povuci! Iz svog neznanja falsifikat ne drži za lijepo! Jer je ta ljepota u patvorini posuđena. Ispod ukrasa osnova je bez ukrasa. (...)” Kada se kao takva razotkrije, nećeš više imati želje da budeš s njom. “(...) Zlato od lica falsifikata u rudnik ide (...)”, vraća se zlato svome majdanu. “(...) K tom rudniku i ti idi, kamo zlato ide. (...)” Tamo se okreni i prati gdje ta zraka odlazi, a vraća se suncu. Tamo se usmjeri. “(...) Svjetlost od zida k suncu ide. I ti pođi prema suncu koje je u odgovarajućem kretanju. (...)” Pristani uz duhovno sunce koje je sigurno tu, samo ga treba željeti i inšallah na pravi način dočekati i slijediti. “(...) Od sada se okreni vodi s Neba, kad ne vidje odanosti u oluku. (...)” Do sada si mislio da oluk vodu daje. Eh, hajmo se, Bog nam dao svako dobro, od sada okrenuti vodi s Neba. Shvatimo konačno da to s Neba dolazi, a ne od oluka.
“(...) Majdan kujruka (...)”, ovo je rep azijske ovce, mesnati dio, “(...) nije zamka vuka. Kako će taj majdan znati siloviti vuk? (...)” Ovdje hazreti Mevlana hoće da nam ovo kaže. Vuk negdje u šumi naiđe na kujruk. On će pomisliti, ako je ova kategorija ljudi jer ovdje kada se govori o vuku, misli se na nas, da mu je izvor šuma. A on ni pojma nema da je izvor kujruka iz kasapnice, mesare. Tamo je zaklana ovca i kujruk je uzet i donesen ovamo kao mamac da bi te uhvatio. Pošto je rekao ovo “siloviti vuk”, gdje misli na siledžijski pristup životu i onima koji su oko tebe, pošto je vuka uzeo za primjer, Allahu a'lem, podvlači nam ovdje bolest zavisti jer je vuk simbol zavisti. Ako te to nosi, kako misliš da ti majdan toga otkriješ? Bit ćeš uhvaćen u zamku kao što bismo, recimo, bili uhvaćeni ako bismo mislili da je zid izvor sunčevoj zraci. Čuvajmo se zavisti i ove sile koju ovako sprovodimo, jer ćemo sigurno biti prevareni. Znamo koliko je ta bolest žestoka i kako nam je opisana da ona uništava dobra djela kao što vatra drva uništava. Ima ona jedna priča gdje je jednom zavidniku rečeno da, šta god pomisli, to će dobiti, stim da će njegov komšija dobiti duplo. On je poželio nešto, istom u komšije duplo. Poželi opet, a ono opet u komšije duplo toga. Pošto je bio zatočenik ove bolesti, nije mogao ovo više podnijeti pa je zaželio da mu se izbije jedno oko, kako bi komšiji bila izbijena oba. Ako ovo ne registriramo i ne uhvatimo se u koštac s ovim stvarima, kako možemo znati gdje je izvor? Bit ćemo uhvaćeni u zamku ovog patvorenog falsifikata i ne dao Bog, otići s ovog svijeta, a skroz put promašili.
“(...) Predočivši sebi zlato u svežnjevima, pohitali su zaneseni prema selu. (...)” Sada se ponovo vraća na ovu priču. Oni su hodali prema selu i zamišljali kakvo se sve bogatstvo i ljepota tamo kriju. Oni su pohitali u zanosu prema selu. Zamislimo gdje nas sve ove naše predodžbe o tom brzom dobitku guraju, a čovjek je od žurbe, želi da mu je što prije doći do cilja. Najedanput, ovi se okolo pojavljuju s kraticama, povoljno nude to i to, uzmi kredit pa ćeš brzo doći do toga što želiš, ovdje uloži dinar, dobit ćeš milion, i tako sve. “(...) Tako su, smijući se i plešući k tom vodeničkom točku, napredovali. (...)” Išli su u takvom jednom raspoloženju prema selu, ne znajući da idu prema vodeničkom točku koji će ih samljeti. “(...) Kad bi vidjeli pticu koja leti u pravcu sela, sabur bi im odjeću derao. Ko god bi iz sela dolazio, od njegove (seljakove) strane radosno su ga grlili i ljubili govoreći: ‘Ti si lice našeg prijatelja vidio. Dakle, ti si duša duši, a nama oko. (...)”
Priredio: EDIB KADIĆ
(Nastavit će se)