Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

 

 ''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3669-3699/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

 

PRIČA O VEKILU, SADRI DŽIHANA (O CAREVOM ZAMJENIKU), KOJI JE BIO OSUMNJIČEN (PAO U NEMILOST), TE JE POBJEGAO IZ BUHARE, STRAHUJUĆI ZA SVOJ ŽIVOT. OPET, LJUBAV GA JE POVUKLA (LJUBAV PREMA CARU) I VRATILA, JER STVAR DUŠE LAHKA BIVA AŠICIMA

 (Ašicima je vrlo lahko, na tom putu da dođu do voljene, dati dušu. Inače, ova porodica u Buhari, nestala je, otprilike, u 13. stoljeću. Njeni članovi bili su pobornici znanja i umjetnosti.)

U Buhari, jedan podanik Sadri Džihana,
bi osumnjičen, te se sakri od svog Sadra.

(Buhara je grad koji se danas nalazi u Uzbekistanu.)

Tokom deset godina, smeten je lutao
đah Horosanom, đah Kuhistanom, đah pustarama.

Horosan je velika oblast na istoku Perzije. To je najveća pokrajina u Iranu koja obuhvata još dijelove Afganistana, Turkmenistana i Uzbekistana. I taj je podanik lutao tim mjestima i kroz planinske predjele deset godina.

Deset godina čeznuo je i trpio, ali na koncu,
nije više mogao podnijeti bol rastanka.

(Nije više mogao podnijeti bol rastanka od voljenog cara.)

Eto što je taj rastanak. Sjećate se kad smo govorili o spuštanju Adema, a. s., na Zemlju iz Dženneta, iz tog staništa blizine Hakkove: Odlazi, o, Ademe, na Zemlju, da bi Mi se vratio! Jer, bez gorčine rastanka, nema slasti sastanka. Ne možeš vrednovati šta znači ova blizina i užitak u njoj, dok ne budeš odvojen od nje. Ovaj je podanik deset godina trpio i nosio bol rastanka, a onda je došao kraj strpljenju i on se vraća voljenom caru. Na ovom primjeru vidimo kakva je uloga ljubavi. On gori u ljubavi, i kaže: Nek ide i glava, ali ja se moram caru vratiti!

Kad smo silazili „odozgo“ u kičmi našeg babe, Adema, a. s., brzo se čovjek spustio na ovaj svijet, ali ovaj povratak je mukotrpan... Na tom povratku valja trpiti razne vatre koje prže. Šta je to, kakve su to vate? Pa, upravo ove dimenzije koje hoće tebe da afirmišu, a ne Boga Uzvišenog! Kad se to otkloni i prevaspita (očisti), onda čovjek na pravi način svjedoči Jedinog Stvoritelja, onda je to taj „jezik“ kako kaže Gospodar: Ja postajem jezik s kojim on govori... I ta osoba biva svjedok toga.

Sam sebi reče: „Nemam više snage da izdržim ovaj
rastanak. Ovom raskomadanom srcu nemoguće je
više sabur činiti!

Vidjeli smo u onih prvih 18 bejtova, hz. Mevlana kaže: Tražim srce rastancima slomljeno / da njemu tajnu kažem odvojeno. Kao hz. Alija kad se dohvatio po prsima i rekao: Ovdje su tajne pohranjene! Tražim onoga kome ću ovo povjeriti. (Ima li ikoga da mu ovo prenesem!?)

Ovom raskomadanom srcu nemoguće je više sabur činiti! (Evo, ovo se traži – razbijeno srce!)

Od rastanka, ova zemlja neplodna biva,
a voda postaje žuta, zaudara i tamni.

Znamo da potok ili rijeka tekuća, ako duže vrijeme Allah ne pošalje oblake da puste svoj teret, tj. kiša da se spusti, šta će se desiti sa tim vodama? Polahko će presušiti, ostat će bare, požutit će ta voda i dobit će neugodan miris.

Zrak koji život znači, i dušu osvježava,
postaje nezdrav, zarazan. Vatra se pretvara u pepeo i prah.
Bašča, poput džennetskog perivoja, postaje leglo
bolesti. Njeno lišće žuti, opada i rastače se.

(Sve ovo se događa zbog rastanka sa onim što znači život.)

Prodiruća pamet – uslijed rastanka s prijateljima,
je poput strijelca slomljenoga luka.

Koliko je samo značajan ovaj bejt! Prodiruća pamet, ona ima takav kuvvet, tako je pripremljena, da prodire duboko, ali uslijed rastanka s prijateljima (sa Božijim ljudima) to znači izlazak iz Hakkove blizine. Takva, ta prodiruća pamet, biva poput strijelca slomljenoga luka – ne može pogoditi svoj cilj; slomljen luk ne može odapeti strijelu prema meti! A dizat će se puno buke, koja ima za posljedicu – ne dao Bog – da nas odvrati od ovog društva, da nas rastavi od prijatelja. A to su oni koji te vole zbog tebe, a ne zbog sebe – to su Božiji ljudi. Zato, nemojmo pasti kao žrtve te buke.

Hz. Mevlana na drugom mjestu navodi primjer kako je majka sa ždrijebetom došla do vode. I tek što su počeli piti vodu, kad se začu nekakva piska, zviždaljke neke... To sad drugi ljudi, koji se bave konjima, hoće da sakupe ostale konje pa da i njih dovedu na pojilo. Ždrijebe podiglo glavu, gleda okolo, prepalo se, uzvrtilo se tamo-vamo. Pita ga majka, šta to radiš sine? Kaže, čuješ li ovo majko, ovu pisku? Prepadoše me ovi zvukovi okolo. Ona mu kaže, prođi se toga, i nastavi svoje zanimanje (nastavi piti tu vodu).

Šta hoće hz. Mevlana da nam kaže? Iz bejtova koji slijede u ovome dijelu – vidjet ćemo to ako Bog da – saznat ćemo kako se ponašati kad nam dođe ovo što je navedeno u ovom primjeru. Ti, kao početnik na Putu, ličiš na ždrijebe, ali si krenuo ovim duhovnim putem, došao si u blizinu ovih Božijih prijatelja; oni su te doveli na „Rijeku života“ i rekli – pij! Najedanput, čuješ nekakvu halabuku, buku neku tamo, a sve je s ciljem da odvrati tvoju pažnju, i da ti skrene pažnju sa te čiste rijeke, koja je „Voda života“. Šta ćeš uraditi kad se to desi? Nastavi piti, i ne odvajaj se od ovih ljudi, a onda ovi pozivi i buka sa strane, neće djelovati na tebe. Jer, prodiruća pamet neće ti pomoći u tome ništa. Odvojena od ove „Vode života“, ona je poput strijelca slomljenoga luka, koji gađa bez tetive – ne može pogoditi ništa!

Džehennem se, od rastanka, toliko raspalio.
Starac je, od rastanka, toliko uzdrhtao.

Šta ovo: Džehennem se, od rastanka, toliko raspalio, znači? Raspalio se od rastanka sa Božijom milošću i dobrotom, jer to stanište nema tih svojstava Božijih da se u njemu pojavljuju. Starac je, od rastanka, toliko uzdrhtao – godine i povijenost tijela, kazuju mu da valja ići sa ovoga svijeta, gubi tjelesnu snagu i drhti, a sve mu govori: firak – rastanak!

Sad ovako kaže hz. Mevlana:

Kada bih do Kijameta govorio o rastanku
koji je kao varnica, bilo bi to – jedan od stotinu hiljada.

Znači, kad bih vam ja sada nastavio do Jevmul-kijama govoriti šta je rastanak od Voljenog, to bi bio jedan od stotinu hiljada, jedan dio od stotinu hiljada! Sad nam biva jasan prvi bejt Mesnevije, u kome hz. Mevlana kaže: Slušaj ovaj naj koji plače, tuguje / na rastanak se on žali. U tom prvom bejtu je kompletna Mesnevija, 25 618 bejtova, i ona sva govori o ovome rastanku. A hoće da nas probudi po pitanju: odakle smo došli, koja je naša domovina i gdje nam se treba vratiti. Ali da bi čovjek na pravi način prihvatio ovo što nam on govori, morat će biti prazan od sebe, što nam je u prvom bejtu rekao. Morat ćeš biti prazan od sebe, jer ako nisi, nema tu derviša! Kad isprazniš sebe od sebe, tek će onda Hakk Uzvišeni zaposjesti tu prazninu. Ili da kažemo ovako: da bi sad ta praznina postala prostor za eho Hakkovih riječi. Zato nam hz. Alija, r. a., kaže: Meni i sada, u svakom trenutku, struji – Elestu bi Rabbikum? To je ono što je bilo u Praiskonu, kad je Gospodar upitao sve duše: Nisam li Ja vaš Gospodar? On (hz. Alija, r. a.) dok je bio hajaten na ovome svijetu, govori je da mu ništa, nijednog trenutka, ne zamagljuje riječi: Nisam li Ja vaš Gospodar? Stalno ih čuje. Dakle, očisti svoje srce potpuno, pa da ono bude eho za Hakkovu riječ. Ako to postigneš, kad te ta riječ obuzme, onda se ne brini.

Jedan mladić prošao puno učitelja, puno je prikupio znanja, i na duhovnom, a i na fizičkom polju, ali je još uvijek neispunjen bio. Neko ga je uputio: Hajde, otiđi tom i tom čovjeku, jednom od Božijih ljudi. On dolazi kod njega i kaže mu: Prošao sam mnoge kapije raznih učitelja, puno mi je to pomoglo, ali ja sam još uvijek neispunjen. Uputili su me na tebe, pa molim te pomozi mi da postignem svoju punoću. Kaže mu ovaj Božiji čovjek: – Pomoći ću ti, inšallah. On ustane, uzme čajnik i čašu i napuni tu čašu. Dadne mu tu napunjenu čašu, a onda počne sipati dalje u tu čašu. Poče se sadržaj preljevati i mladić pita: – Učitelju, šta to radite? Ode to sve po ćilimu! Učitelj mu kaže: – Vidiš, da bi nešto dobio, to što tražiš da budeš potpun, moraš prvo biti prazan, moraš se isprazniti. Jer, ako se čovjek ne nauči prazniti, to je dokaz da taj ne zna ni da daje. Zato u davanju dobivaš. A vidite, šejtan nas plaši, i onda mi čuvamo, ne damo... A kad smo puni, i kad dođemo na ovakva mjesta da čujemo ovakve poruke, izgleda nam komplikovano za razumiti. Nije, nego smo puni, pa to ne može da dođe do nas.

Onda, u pogledu njegova sagaranja, govor skrati.
Reci: „Gospodaru, spasi! Gospodaru, spasi!“ I dosta!

Tako kaže sebi hz. Mevlana. U pogledu ašikovog sagaranja – skrati govor, jer se to ne može opisati. Umjesto toga, zavapimo Gospodaru: „Spasi nas! Pomozi nam!“

I onda u tri bejta ovako završava ovo poglavlje:

Kad god te na ovom svijetu neka stvar obraduje,
tog trena imaj na umu rastanak od nje.

Dakle ne veži se nizašta na ovom svijetu, jer ti ajet kaže: Sve što je na ovoj zemlji prolazi, a samo je vječno Lice Veličanstvenog i Plemenitog! (er-Rahman, 26-27) Pogledajte ove opomene, kad god te na ovom svijetu neka stvar obraduje! Tog trena imaj na umu rastanak od nje.

Kako je u hadisu Džibrili-Emin rekao Poslaniku one tri stvari, među kojima je i ova: Voli koga hoćeš, jednog dana ćeš ga ostaviti (jednog dana ćeš se rastat sa njim).

Zato što su mnogi bili obradovani onim čime i ti,
a na koncu, to im je iz ruku iskliznulo, i kao vjetar postalo.

I onda završava:

I tebi će to iskliznuti. Srce na to ne polaži!
Uteci Mu, prije nego ti utekne!

Dakle i tebi će se isto desiti, iskliznut će to nešto lijepo, ta ugodnost neka za koju si se vezao. I onda kaže: Srce na to ne polaži! Bit će izuzetno lijepih stvari, lijepih slika koje će ti ući u život... Uteci Mu!, tj. traži utočište kod Gospodara Uzvišenog, prije nego ti utekne taj lijepi prizor ili osoba, ta slika za koju si se vezao.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
El-Fatiha!

Drugi dio 86. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.