Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
Novo poglavlje
Priča o Hārūtu i Mārūtu i njihovoj hrabrosti u odnosu na iskušenje Hakka Uzvišenog
Prije ovog o tom smo bili malo govorili.
Šta smo, zapravo, u stanju reći?
Jedan od hiljadu dijelova te priče.
Htio sam govoriti o činjenicama u toj priči.
Do sada, to je bilo odgađano.
Iznova će od tog mnogog malo biti kazano.
Pojašnjenje jednog organa od slonovih organa.
Slušaj kazivanje o Harutu i Marutu, o, ti,
čijem licu smo mi robovi i sluge.
Obraća se Husamuddinu: O, ti Lijepi (Husam) Zija-ul-Hakk (Svjetlo Hakkovo), slušaj ovo, o, ti čijem smo licu Mi robovi i sluge!
Kojem je licu hz. Mevlana rob i sluga? Pričao nam je rahmetli Hadži Hafiz, kad je on bio na hadžu, pa prilikom ulaska u Harem kaže: “Ja nisam gledao u Kjabu, nego u lice prijatelja. Ovakvi robovi su oni, kako ajet kaže: 'Ma gdje se vi okrenuli, tamo je Allahovo lice.' (El-Bekara, 115) Oni su robovi Tog lica. Na tom licu mi svjedočimo Hakka Uzvišenog.” Neuzubillah, nije rekao da je ta forma Hakk! Ovo je velika misao, da nam Allah pomogne da je shvatimo na pravi način. Evlije vide Hakka, a vjeruju da ima ovaj svijet, a mi, obični ljudi, mi vjerujemo u Hakka Uzvišenog, a vidimo ovaj svijet. A i samo ovo ime Lijepi... Sjetite se hadisa: Allah je Lijep i voli ljepotu. U svakoj ljepoti svjedòči Lijepog. Ako ljepotu odvojiš od Lijepog, onda ta ljepota postaje kip. U toj formi koju gledaš, treba Njega da prepoznaš, odraz Lijepog. I onda si Tom licu rob i sluga.
Bili su opijeni posmatranjem Boga
i čudesima postepene kušnje Careve.
U bejtu je spomenuta riječ istidradž, koja nas upućuje na ajeti-kerim: A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo (e to je istidradž: malo-pomalo), a da oni neće ni znati, u propast voditi i davat ću im vremena (da se poprave). A Moja zamka je čvrsta! (Kazna je neizbježna!) (El-A'raf, 182-183) Sličan ajet imamo i u suri Kalem: Oni (nevjernici) će biti (na Sudnjem danu) oborenih pogleda, poniženi i postiđeni. A bili su pozivani da na sedždu padnu (da se pokore Allahu) dok su još živi i zdravi bili! Zato ostavi ih i prepusti Meni, one koji ovaj Govor (Kur'an) poriču. Mi ćemo ih postepeno srozavati (kazni približavati) odakle se oni i ne nadaju, jer je obmana Moja, zaista, jaka! (El-Kalem, 43-45)
Ova (takva) opijenost je od postepene kušnje Hakkove.
A tek kakva li biva opijenost kroz uspinjanje Hakku?!
Ova postepena kušnja odnosi se na one opijene dunjalukom, ali oni ne osjećaju to niti cijene nimete koje im Gospodar daje, a kakva je tek opijenost onih koji se uspinju Hakku, kao što su meleki i odabrani Allahovi robovi, koji se uzdižu u duhovne visine i približavaju Allahu! O te dvije ljubavi govorit će u sljedećim bejtovima.
Kad zrno Njegove zamke takvu opijenost ispolji,
šta li sofra Njegovih nimeta zna otkriti?
Bili su opijeni i od omče oslobođeni.
Vapaj ašika su ispuštali.
Koji je to vapaj ašikā?
Kad su čuli da će Allah, dž. š., na Zemlji namjesnika (halifu) postaviti, oni su izrazili jednu vrstu čuđenja, pa i prigovora. Jer oni su bezgrešna Allahova stvorenja, a čovjek je neko ko će nered na zemlji činiti i krv prolijevati, pa se pitaju kako neko takav može biti halifa: A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”, oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekara, 30)
(Ali) Na putu njihovom bila je jedna zamka (jedan test).
Njen sarsar, kao slamku, otpuhuje planinu.
*sarsar: hladan vjetar, žestoka oluja, vihor
Iskušenje ih je prevrnulo. Gdje glava, tu noge.
Zar opijeni, u pogledu ovih stvari, bivaju obaviješteni?
Opijeni ljubavlju prema Hakku, revnosni u svemu, ali ovo iskušenje ih je izvrnulo. Po predaji, oni su na ovom svijetu, trpe tu kaznu, u Babilonu, u toj babilonskoj jami (bunaru) su obješeni za noge.
Hendek i mejdan pred njima su jedno.
Jama i hendek pred njima su prijatan prolaz.
Makar ga Allah stavljao na iskušenja, makar mu bio težak put prema Rabbu – ko voli Hakka, njemu je svejedno – išao on ȕzbrdo ili po rāvni. Šta hoće da nam kaže? Ovakav možeš da budeš, ali si, nekim svojim stavom, negdje otvorio vrata iskušenju pa te sad čeka to mjesto na koje ćeš doći i gdje ćeš se okliznuti.
Taj divojarac po toj visokoj planini
trči, radi hrane, neozlijeđen.
Dok je pasao, iznenada ugleda
drugu igru od hukma Neba.
*hukum Neba: odredba Sudbine.
Možeš biti ovako povučen na jedno sigurno mjesto, bezbjedan; možeš imati takvu perspektivu da ti lovac ni s koje strane ne može prići (šejtan i njegova vojska), ali zaboravljaš da ima još nešto što ti ne vidiš. Kao što je i divojarac, bezbjedan i razigran, uživao na toj visokoj planini, sve dok nije ugledao drugu igru koju mu je odredba Sudbine priredila. Koja je to igra?
Na drugu planinu pogled baci.
Divokozu ugleda na toj drugoj planini.
Tog časa pred njegovim očima svijet se smrači.
U zanosu, s ove planine skoči na tu drugu.
I Harut i Marut dobili su nefs kad su spušteni na Zemlju, jer im je Gospodar rekao: Da vi imate ono što ljudi imaju, i vi biste to tako radili. A oni, pošto nisu imali znanja o nefsu, šta je nefs, kažu: Subhanallah, daleko od toga da bismo ti bili nepokorni, Gospodaru! Gospodar im je dao izun, sišli su. Dok je dan, oni su u hizmetu: rade, pomažu svijet, upućuju na pravi put i s nefsom su. Navečer se opet vraćaju u svoje stanište na nebo. Ali, kao što je ovaj divojarac ugledao ženku, tako će i oni ugledati prelijepu ženu. I tu počinje to klizište.
Tako mu se ona učini blizu,
kao trk oko kućne jame za nečist.
Od te žudnje, njemu se divokoza učinila tako blizu. Tako se i mi ponašamo. Kad za nečim žudimo, učini nam se to tako blizu, nadohvat ruke, a zanemarujemo provaliju. Niko to ni od nas neće vidjeti ako bude ovako za nečim žudio, a zaboravi na Gospodara.
Tih hiljade aršina izgledaše mu kao dva aršina,
tako da mu, od opijenosti, dođe sklonost za skokom.
Kad skoči, u međuprostoru,
pade između dvije nezaštitničke planine.
On je od lovca u planinu utekao.
Vlastito mu je utočište krv njegovu prolilo.
Tako i ljudi, idući za svojim prohtjevima, žele da se sklone pred opasnošću, a padaju u provaliju; ne znaju da im je tamo propast!
Lovci sjede između te dvije planine,
iščekujući tu jezovitu kob.
On (šejtan) vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. (El-A'raf, 27) I on sad čeka, dok ti, pod dejstvom te tvoje požude da dođeš do tog željenog, ne padneš u provaliju i postaneš njihov plijen.
Lov ovog divojarca biva većinom na taj način.
Inače je on vješt, hitar i dušmana vidi.
(Tako i ljude, njihovi nefsovi dovode u zamku.)
Premda Rustem s glavom i brkovima biva,
zamka njegovoj nozi, sigurno, šehvet biva.
(Ta požuda mu je zamka, premda je on junak, u legendu ušao.)
Rustem i Zâl su otac i sin, perzijski junaci. Htjeli su osvojiti Kabul. Kabulski šah nije mogao silom odvratiti Rustema od toga, nego se je povezao sa sinom mu Zâlom. Rustemu je napravljena zamka, koja je bila prekrivena granjem, pa je upao u jamu s vodom i tako uhvaćen. Rustem je bio pohlepan osvajač. Pao je u dunjalučku zamku, koja je mnogo lakša od džehennemske. Po tome su Rustem i Zal postali poslovični.
Poput mene, prođi se od opijenosti šehvetom!
Opijenost šehvetom gledaj u deve!
Pogledaj kuda nas vodi strast. Pogledaj tu opijenost šehvetom kod deva. Uzmi pouku iz primjera deve, vidi šta se dešava u vrijeme njihovog parenja. Četrdeset dana, svakog proljeća, traje parenje deva, a devci, toliko su okrenuti devama da uopće ne jedu svih tih dana.
Pa da proučimo ovdje, uz ovaj bejt, dovu Alejhis-selamovu:
Neūzu billahi min šurúri en fùsina,
ve min sejjiáti e'a málina.
Utječemo Ti se, Allahu, od šerrova (zālā) naših nefsova
i od zlih posljedica naših loših djela.
Onda, ova opijenost šehvetom na ovom svijetu
pred opijenošću meleka, znaj, sitna je i niska.
(Jer zanesenost meleka je duhovna i božanska, a zanesenost čovjeka je tjelesna i životinjska.)
Opijenost tog (meleka) opijenost ovoga slama.
Zar on (melek) da šehvetu pažnju posvećuje?
(Pa on je bezgrešan, samo može biti zanesen aškom – ljubavlju prema Stvoritelju.
Tako postupaju i veliki ljudi, evlije, koji su se uzdigli do stepena meleka.)
Oni se ne protive onome što im Allah zapovijedi i izvršavaju ono što im se naređuje. (Et-Tahrim, 6)
I kao takvi, opet će upasti u zamku.
Slatku vodu dok ne pihneš, slana voda
prijatna ti biva, ugodna poput svjetla unutar oka.
(Dok se ne spoje suprotnosti, nemaš kompletnu sliku.)
Jedna kap nebeskog pića
oslobađa dušu od vina i od sakija.
(Od ovozemaljskog pića i od onih koji nas njime napajaju.)
Kakva li, onda, biva opijenost meleka i ruhova
koji su putem (Božijeg) dželala očišćeni,
koji su putem jednog mirisa srca za to vino vezali
i ćupove s vinom ovog svijeta razbili.
Osim, možda, onih koji su uskraćeni i udaljeni,
kao kafiri skriveni u grobovima.
Samo oni koji žive u beznađu i koji su daleko od Allahove milosti lišeni su užitka te slasti, tog Allahovog napitka. Takvi su kafiri koji leže u tijesnim kaburima. Ja Rabbi, sačuvaj nas beznađa! Mumin ne smije gubiti nadu u Allahovu milost, a trebamo znati, kako nam se i u hadisu poručuje, da se u Džennet ulazi samo Allahovom milošću, nikako našom zaslugom i našim dobrim djelima. Možeš biti melek u insanskom suretu, ali pazi! Nemoj da te prevari ta čistoća ili taj lijepi hal, ili ta uzvišena ljubav koja je u tebi, pa da pomisliš da ćeš na osnovu toga ući u stanište sreće, u Džennet. Ne! Ući ćeš tamo jedino s Allahovom milošću, ako ti se Allah smiluje.
Postali su beznadežni u pogledu oba svijeta.
Trnje bez kraja su posijali.
Dakle, od opijenosti su rekli: “O, kad bi se na
zemlju spustili, činili bi s njom ono što oblak čini.
Razastrli bi u tom mjestu zuluma
pravdu, iskrenost, ibadete i vjernost.”
Mi bismo ovim ljudima koji su duhovno zamrli bili poput kiše koja bi ih oživjela.
Harut i Marut su se zanijeli iz opijenosti i rekoše:
“O, žalosti!
Pusti nas na zemlju, ja Rabbi, da na njoj rahmet poteče!”
Ovo rekoše, a sudbina im odvrati: “Stanite!
Pred vašim nogama je dosta nevidljivih zamki.”
Dakle, o, ti koji si čist sada, polahko; nemoj ovako nastupati među nedozvanim, među gafilima, džahilima. Pazi dobro, sudbina ti onda počne govoriti ovim jezikom: Stanite! Pred vašim nogama je dosta nevidljivih zamki.
Pazi, odvažno ne trči u pustinju belaja!
Pazi! Ućoravo se ne usmjeravaj Kerbeli!
(Kerbela, ovdje kao simbol: poprište stradanja.)
Jer od kose i kostiju uništenih
put ne nalaze noge salika.
(Pametni ljudi su oprezni. Oni ne idu onim putevima gdje su nastradali mnogi, koji se nisu čuvali, već su se predali svojim prohtjevima, pa su glavu izgubili i njihove su kosti posijane po tim zlim putevima.)
Ima jedna prelijepa priča koju nam kazuje Nizami u svojoj knjizi Sedam princeza. Naslov joj je Priča o zagonetkama princeze Turandoht ili: Dama sa planinske tvrđave, kako je princezu narod prozvao. Njena izuzetna ljepota privukla je prosce sa svih strana i svi su oni htjeli kraljevu kćer za ženu. Međutim, ona nije htjela da čuje ni za jednog. Da bi oslobodila muke i sebe i svog oca od napornih muškaraca koji su tražili njenu ruku, zamoli ona oca da joj na planini, koja je svoju glavu gurnula u oblake, sagradi tvrđavu u koju se povukla pred žarom svojih prosaca. Na putu do tvrđave postavila je niz prepreka, zamki i zagonetki, a na glavnu gradsku kapiju dala je da se okači njena slika u prirodnoj veličini, koju je sama nacrtala, iznad koje je krasnopisom napisala tekst koji je sadržavao sve ono što treba da savlada svaki onaj koji misli zadobiti njenu ruku. Sad je bila sigurna da nijèdnom smrtniku neće biti moguće, bez njene volje, doći do nje. Da bi došao do princeze, svaki prosac morao je savladati te prepreke, a ukoliko ih ne savlada, neuspjeh se plaćao životom. Samo je jedan (kraljevski sin) uspio doći do cilja, svi ostali, a bilo ih je mnogo, stradali su u tom slijepom pohodu ka princezi. A kako je ovaj uspio? Kad je vidio koliko je mrtvih glava palo, potražio je savjet mudrog čovjeka, kojeg nije našao ni u jednom gradu, ni u palati, čak ni u kućici, već u samoći jedne od vremena oronule pećine u planini. Taj mladi princ prolazio je kroz klance, prelazio pustinje, penjao se na planine i, na kraju, pronašao je tog svjetskog mudraca. Ukazao mu je poštovanje i dugo, dugo vremena ostao kod njega kao njegov učenik i sluga. Konačno, kada se naučio strpljenju i kada je uvećao svoju mudrost, usudio se da prosvijetljenom starcu kaže svoj hal. Nakon što je starac sve to čuo i dobro razmislio, prenio je kraljeviću svoja najtajnija znanja i odao mu odgovore na najteže zagonetke, koje su, kao prepreka stajale između njega i princeze. Šta se hoće reći ovim dugo, dugo vremena? Pa ne može se ništa veliko i vrijedno preko noći dobiti.
Zato i ti potraži pira i kako kaže hz. Mevlana: Stavi ruku u pirovu ruku (u ruku pravog učitelja). Šta će se tad desiti? Tada će Nuri-Muhammedija prostrujati kroz tebe, pa ćeš ti na taj način, u ovome trenutku, biti sudionik Hudejbijje (Bej'atur-ridvan – Prisega Allahovog, dž. š., zadovoljstva, ili: Bej'atu-šedžereh – Zakletva na vjernost pod drvetom) kakao se kaže u ajetu: Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! (El-Feth, 10)
A slijediti požudu kao jarac – ode glava uludo.
Cijeli put su kosti, kosa i tetive.
Mnogo je stvari koje su sabljom kahra uništene.
Hakk je rekao: “Robovi koje pomoć prati
po zemlji polagano i mirno hode.”
Upućuje nas na ajet: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (El-Furkan, 63)
Musliman treba da se ponaša ponizno, ali ne i poniženo, jer ima svoj ponos i dostojanstvo (izzeti-nefs).
Kako može bosonog zalaziti u šikaru,
bez zaustavljanja, promišljanja i izbjegavanja?
Takav je dunjaluk, a takav je i tarikatski (duhovni) put: trnovit je i treba paziti gdje će se stati i razmišljati, da se ne posrne.
Tarikatski prvaci (hādžegjāni-tarīkat) su kazali:
1) Pazi šta će ti iz usta izaći – pazi šta govoriš!
2) Misliti na svoje udisaje i izdisaje, jer duljina života se mjeri po tome, tj. po nefesima (dahovima).
3) Paziti na svoj hod, na svaki korak; gdje to nogu spustaš, gdje te noge nose.
4) Zašto si na ovom svijetu? Postavi sebi to pitanje i odgovori na njega, jer je ovo ahiretska njiva, iskoristi to; nemoj trnje sijati, jer ćeš sve to požnjeti, zato gledaj da to budu plemenite voćke. Ovdje si da bi se spremio da ideš u svoju domovinu – na trajni svijet, u vječni život. Zato nam je i rečeno Ljubav prema domovini (ovoj, iskonskoj domovini) je od imana.
5) Osama u društvu. Biti prisutan u nekom društvu, ali osamljen i pored njih, jer si zauzet razmišljanjem o Allahu, dželle šanuhu, ili si u stalnom zikru.
6) Uvijek u srcu imati Allaha, dželle šanuhu, a imat ćeš Ga ako ti je zikr na mjestu, ako su ti dahovi na mjestu; jer zikr čisti to stanište koje onda ispuni Gospodar.
7) Imati čiste misli.
8) Čuvati svoj pogled.
Tako im je govorila sudbina, ali njihove uši
su bile gluhe u hidžabu njihove uzavrelosti.
(A ta uzavrelost su njihove riječi da mi uspostavimo mir i pravdu na zemlji.)
Oči i uši su vezane,
osim onima, koji su se od sebe izbavili.
Osim inajeta, ko će oči otvoriti?
Ovo je ključni bejt. Ove riječi: Mi ćemo da uspostavimo pravdu, mi Tebe veličamo. Čovjek ima dva ja: ovo prividno ja, onaj momenat u tebi koji te navraća na zlo, a imaš i ono istinsko ja – i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite! (El-Hidžr, 29) To je to tvoje istinsko ja, koje će uvijek biti pokriveno ako si dao fursata ovom prividnom ja. Onda vidimo kako nam je Gospodar postavio naš život, kako se on odvija, ako ga na pravi način budemo razumijevali da bismo ovu stvar otključali. Kako se dijete ponaša? Uzima sve što mu se daje, vidi da je to sve tu zbog njega i kao da govori – sve je ovo moje. Prva stvar koja će mu se desiti na tom životnom putu, nešto što će mu razbistriti svijest o sebi, jeste brak. Sad će prvi put biti u situaciji da se žrtvuje za drugog. Sve vrijeme si crpio od drugog, jer je nefs takav, ono nisko ja – meni, moje... Kad dođe žena, potom djeca, ti si prvi put u situaciji da se žrtvuješ za drugog. Najedanput, osjećaji se bude i spreman si na tu žrtvu. Jeste žrtva, ali je opet to radi sebe. Sad to može rasti: žrtva za cijelu familiju, pa za narod, za školu kojoj pripadaš, pravnu ili tarikatsku školu. Sad je kolektivni ja u pitanju, ali Ensarije nisu bile takvi. Oni su voljeli više drugom nego sebi i tu nije bilo mjesta za ovaj niski nefs, već se afirmirao onaj drugi po čemu ti i jesi čovjek, ono što je Allah udahnuo u čovjeka. I ljubav prema takvoj kategoriji je od imana – to je čisti iman. Pogledajte u ajeti-kerimu kako se ponašaju Benu Israil; oni kažu: Nama nije grijeh što učinimo neukima... (Ali-Imran, 75) Mi ćemo biti pošteni među Benu Israilićanima, donosit ćemo sve na mjesto, a tamo, neki muslimani – prevari ga slobodno, nije nama grijeh što to radimo neukima. E sad da budemo pošteni, koliko kod nas ima ovakvih stvari? Zar i mi tako ne govorimo nekome drugom: prevari ga slobodno, on je anamoon, komunjara – slobodno ga izradi! Zar ti ovo iman može dozvoliti da uradiš?! Ne zaboravi da je preko puta tebe ajet Božiji (Božije stvorenje), i to što ti radiš Gospodaru radiš! A ovamo te prevario izgled. Putujemo po Evropi, bili bismo nepošteni kad ne bismo rekli kako su samo postavili stvari na mjesto, kako štite čovjeka, radnika itd. A pogledajte van Evrope kakav nered se radi, kakva je tiranija van toga kad dođu u kontakt s drugim ljudima. On je kultivirao svoj ego do ovoga nivoa, van toga – prevari gdje god možeš. Više se čovjek i ne stidi toga. Na kojem god se nivou budemo zadržali, mi ćemo biti duhovno slijepi ljudi, ne kažem propali, ali hakikat dokučit – nemoguće je. Ne može se u Nebo s ovakvim halom. Nego, valja to sve dati da bi sve dobio. Šta daješ? Samo sebe, rastavljaš se od ovog privida, od ovog niskog ja.
Osim inajeta, ko će oči otvoriti?
Osim mehabbeta, ko će srdžbu stišati?
(inājet: čuvanje, pažnja, blagonaklonost Božija, Njegova dobrota)
Osim Allaha, niko ti ne može otvoriti oči! Zato su veliki šejhovi kazali: “Pomoć od Allaha ruši grijehe, a umjesto skretanja s pravog puta, daje ti mogućnost da pravilno razmisliš. Osim ljubavi prema Allahu, ništa ti ne može trnje s puta odstraniti. Čovjek ne može učiniti nijedan grijeh a da ga Allah ne može oprostiti, – osim kufra.”
Upitan je Zun-Nuni Misri: “Šta je to što čovjeka zavodi na najgori način?” Odgovorio je: “Allahova dobrota prema njemu i počasti koje mu udjeljuje. Uzvišeni Allah veli: A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.” (El-A'raf, 182)
Na ovom svijetu ničiji trud ne biva bez potpore,
a Allah najbolje zna šta je za nas najispravnije.
Trudi se, čovječe, u ime Allaha Uzvišenog, kako je u ajetu rečeno: I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Et-Tevba, 105) Taj naš trud, pa makar koliko pedalj, jedan je iskorak, a Gospodar će se višestruko više odazivati na taj naš pedalj. Ali taj iskorak treba biti prema Njemu, a ne prema našim željama, ne prema pohoti koja nas vodi u ponor; to nas vodi između ove dvije planine pa ćemo vidjeti taj predmet naše žudnje tako blizu i skočiti da ga dohvatimo, a bit ćemo žrtve provalije, te zle kobi i onih lovaca koji nas dolje čekaju.
Da nas Allah, dželle šanuhu, sačuva od toga!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
Drugi dio 22. dersa, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 7. oktobra 2020. godine u Mevlevijskom kulturnom centru Jekovac.
(Nastavit će se)
