“(...) Gospodin i njegova čeljad opremu pripremiše. Na jahalicama prema selu pohitaše. Ushićeni, u daljinu su jahali. Pjevali su: ‘Putujte da biste zaimali!’ (...)” S ovim drugim polustihom hazreti Mevlana nam je ukazao na hadisi-šerif, prenosi se da je Poslanik, a. s., rekao: “Putujte pa ćete biti zdravi i imućni.” Vidimo kako je zanimljivo, ide priča i čovjek bi se zapitao odakle u ovoj skupini da se spominje ova stvar po pitanju puta. Mesnevija je poput jedne prekrasne zgrade i sad nas je hazreti Mevlana poveo, a mi krenuli za njim. Prešli smo preko praga i vidimo da glavni put vodi na krov zgrade i to mu i jeste cilj, da nas dovede gore odakle će nam pogled biti oštar i jasan. Dok nas vodi, otvore se neka druga vrata, tamo iza vidimo da ima soba, a iz te sobe još jedna vrata koja vode u novu odaju. To nas ne treba zbuniti. Mi pratimo jednu priču, znamo da ovi ljudi iz grada idu ka selu gdje će biti prevareni, to smo već i sami mogli zaključiti. Najedanput, preko njih, pošto je riječ o putu i odlasku na selo, Mevlana koristi ovu priliku da odmah jedan nasihat ubaci, da nas uvede u drugu sobu kako bi nam rekao šta je put i da vodimo računa koliki je to fadilet. Kako kažu mudraci, jedan dan putovanja zamjenjuje sedam godina učenja kod kuće. Ono što možemo naučiti za jedan dan na putu, da vidimo i da budemo toga svjedoci, premašuje sedam godina učenja kod kuće. Tu su susreti s raznim ljudima, učenjima, rasama, školama, pravcima. Ako zaista želimo zadobiti fadilet tog puta, moramo biti oprezni da tu ne bismo bili sudije. Budimo svjedoci i gledajmo kroz šta nas Allah provodi kako bismo sebi olakšali put.
Kada pogledamo ovaj hadis: “Putujte pa ćete biti zdravi i imućni”, odmah moramo biti svjesni da postoje dva puta: seferi-zahir (zahiren put) i seferi-batin (batinen – tarikatski, duhovni put). Kao što nam je potrebno zdravlje za ovo prvo putovanje kako bismo ga mogli izdržati, tako nam je isto za ovo duhovno putovanje potrebno zdravlje. Tu se traži zdravo srce kako bi se taj put mogao obaviti na pravi način, da bi se čovjek mogao vratiti duhovno zdrav, a i opskrbljen i ovom i onom lokmom. A najbolja nam je opskrba takvaluk, bogobojaznost, o tome nam i ajeti-kerim govori. Kako bi nam bilo jasno šta to znači biti takva-sahibija, uglavnom se to prevodi kao bogobojaznost ili svijest o Gospodaru, o Njegovom Sveprisustvu, kaže se da, ako je to zaista prisutno u čovjeku, razumljivo je da će onda dobro voditi računa koje poteze pravi. Ako se obistini kao takav, doći će pod hukum onog ajeti-kerima gdje se kaže: “Ako vi budete takva-sahibije, bogobojazni, Allah će vam dati izlaz iz svake situacije i opskrbit će vas odakle se i ne nadate. A ko se osloni na Allaha On mu je dovoljan.” Ovo nam rješava sve probleme i sve zagonetke koje imamo, ako se ovdje obistinimo kao muttekije, neće biti nikakvih problema i neće više biti prostora za bilo kakav strah. A to je ovo što šejtan želi ubaciti strah i po pitanju opskrbe, evo i trenutno smo u takvom halu i vidimo kako nas se plaši na razne načine. Budimo takva-sahibija, Allah sigurno istinu govori i, inšallahu te'ala, imat ćemo izlaz iz ma kako teške situacije. Pitao jedan od učenika Isaa, a. s., kako se može obistiniti po pitanju takvaluka, a on mu kaže: “Okreni se dubokom ljubavlju prema Allahu Uzvišenom. Koliko god si u stanju, trudi se da činiš djela s kojima je Allah Uzvišeni zadovoljan. Budi samilostan prema svakom sinu Ademovom, prema svakom čovjeku, kao što si samilostan prema sebi i nikome ne čini ono što ne bi želio da se tebi učini. Ovo čini i tako ćeš zadobiti takvaluk.” Nemojmo ovo zaboraviti. Ako istinski želimo zadobiti takvaluk, pogledajmo šta nam je rekao Isa, a. s.: Beskrajna ljubav prema Allahu Uzvišenom i djela s kojima je Allah zadovoljan. Vidite šta nam je rekao na trećem mjestu. Nije rekao da budemo samilosni prema vjernicima, već prema svim ljudima, kao što smo samilosni prema sebi, jer čovjek sebe najviše voli. Da bi to uspio staviti pod kontrolu, morat će ovo prvo, ako Bog da, ispuniti. Onda na četvrtom mjestu kaže da nikome ne činimo ono što ne volimo da neko drugi nama čini. Kada sve ovo pogledamo, samo zamislimo koliko smo zaista daleko od takvaluka. Mi ne možemo čak ni trpjeti u svom društvu ljude koji nam smetaju, a koji su muslimani, a kamoli da trpimo nekoga drugog. To je taj naš hal koji bismo morali registrirati kao takvog i boriti se protiv toga. Onda, inšallah, možemo se nadati ovome da ćemo biti s ovog našeg putovanja u pravom smislu okorišteni. Da nam u dva-tri bejta pojasni to putovanje, hazreti Mevlana ovako kaže:
“(...) Jer, kroz putovanje mjesec Kej Husrev postaje. Bez putovanja, kad bi mjesec car postao?! (...)” Kej Husrev je car u staroj Perziji. Kroz putovanje mjesec postaje Kej Husrev, postaje car. U početku je kao savijen palmin prut, a onda kasnije dobija svoju punoću i postaje car među zvijezdama. Svaki mjesec vidimo taj fenomen koliko je mjesečeva svjetlost jača od svjetlosti ostalih zvijezda. Ako mjesec ne bi krenuo na taj put, nikada ne bi ni došlo do ovog njegovog bedra, do njegove punoće. “(...) Putujući, pješak postaje blagodarna kraljica, a kroz put Jusuf je našao stotinu murada. (...)” Svi znamo šta se u šahu dešava s pješakom ako dođe do kraja ploče. Mi pješaci smo svi suštinske kraljice, samo treba krenuti na taj put koji pješak treba prevaliti i otkriti ovu svoju suštinsku zbilju: “Stvorili smo čovjeka u najsavršenijem skladu.” U drugom polustihu hazreti Mevlana nam govori o Jusufu, a. s., koji je izišao iz bunara i postao car. Bio je savjetnik faraona koji nije ništa radio bez konsultacija s Jusufom, tako da je on bio faktički vladar u Egiptu. Sjećate se, davno smo imali taj bejt gdje hazreti Mevlana kaže: “Ti si Jusuf”, kao da svakome od nas kaže da smo mi to u svojoj suštini. Stoga, izađi iz bunara i pokaži svoju ljepotu, napusti ovaj svijet tame, odnosno, napusti svoj nefsanski tabijat koji je tmina. Eh, to je ovaj pravi put koji čovjek mora poduzeti. S druge strane, ako mi mislimo da je to put, da to ovako slikovito pojasnimo, kada krenemo iz jednog grada i stalno se obaziremo i gledamo njegove konture da budemo sigurni da je on tu, varamo se. Daleko je to od puta. Dok god ne ostavimo iza leđa konture grada, uvijek smo izloženi pozivu mnoštva. Tu čovjek gubi svoj tevhid, gubi svoju čistoću i onda se davi u ovakvim stvarima. Moramo izići iz toga.
Ovdje moramo navesti još jednu stvar pošto je ovo itekako značajno da razumijemo. Evo nam kur'anski primjer da to sve dobrano pojedinačno razmotrimo. Znamo dobro kako Musa, a. s., svoj narod vadi iz egipatskog ropstva. Kada su došli do mora, govore mu: “Kud si nas ovuda poveo, kuda ćemo sada?!” Kada su vidjeli da se more rastavilo i kada su prešli na drugu stranu, onda se žale da tu nema vode. Onda je Musa, a. s., udario u stijenu i, biiznillah, dvanaest je vrela tu provrelo i to su gledali svojim očima da je za svako pleme provrelo po jedno vrelo kako se ne bi svađali. Evo, vidimo i tu na djelu, što bismo rekli, onaj ljudski baksuzluk. Premda su od jednog oca, ne mogu se dogovoriti i treba im dvanaest vrela kako bi bili mirni. Nastavili su dalje putovanje pa su se počeli žaliti da ne mogu osaburiti na jednoličnoj hrani, na nebeskoj hrani, pa traže ono što niče iz zemlje. Dobro analizirajmo ovo kazivanje, pogledajmo kakva se u čovjeku nostalgija javlja za ropstvom u kojem ima nekakvu prividnu sigurnost. Oni idu za Musaom, a. s., a sve se vrijeme žale i gledaju za mjestom odakle su pobjegli. Stoga im Musa, a. s., u ajeti-kerimu i kaže da siđu u Misir i da će tamo imati sve što traže. Premda poniženi, u ropstvu, rade teške poslove, ali svejedno to žele. Pogledajte šta je navika. Ovo nije samo priča o jednom narodu, da je to bilo i desilo se, ne. Ovo je priča o svakome od nas pojedinačno i o tome hoćemo li dozvoliti da nas naše navike ovako drže na uzici i da mislimo da smo putnici u ovom smislu. Jok! Mi ne izlazimo iz ovog bunara, ne izlazimo iz ove tmine. Šta je dokaz da je ovo ovako? Naš hal. Pogledajte poniženja u kojem se cijelo čovječanstvo nalazi, a pogotovo mi kao muslimani. Šta sve trpimo i vazda nam je neko drugi kriv?! Niko nam nije kriv do mi sami jer ne razumijemo ovu stvar na pravi način. Ne razumijemo kako započeti taj put, a znamo da put ne ide bez druga, jer nam je u hadisu rečeno: “Drug, pa put.” Isto kao što na fizičkom putovanju ne bi bilo lijepo da dvojica putuju a da među njima nema emira puta, kako onda na duhovnoj stazi proći taj put bez emira koji je to sve prošao prije nas. Sjećate se u prošlim dersovima kada hazreti Mevlana govori o ljepoti i posebnosti tog čije su noge slobodne, govori o tim muršidima. U njega nema kolebanja i nikakve šubhe. Onda se nama obraća govoreći: “Ti ne znaš puta, prati mu stopu!” Znači, prati njega u stopu, idi za njim i to će te dovesti do vrha. Hazreti Mevlana nas je uveo u ovu zgradu Mesnevije, sada nas vodi i sve ima svoj smisao i sve po nadahnuću radi. Ako ga budemo na pravi način slijedili u ovome što nam govori, izići ćemo, inšallah, na ovaj vrh gdje će nam pogled biti oštar i gdje ćemo vidjeti stvari onakvim kakve one jesu.
“(...) Danju lica su im od sunca opržena. Noću, od zvijezda, putu podučeni. (...)” Hazreti Mevlana ovdje želi kazati da svi putnici imaju ovakvu mogućnost. Po danu imaju sunce koje osvjetljava put da bismo vidjeli gdje idemo. Kada dođe noć, imaju zvijezde preko kojih se orijentiramo. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: “Ljudi se orijentiraju prema zvijezdama.” (Nahl, 16) Ovo je fizički put. Kada je riječ o duhovnom putu, imamo zvijezde koje sijaju i koje su nam orijentir. Upravo su to ovi muršidi-kamili, a Poslanik, s. a. v. s., nam je to rekao za svoje ashabe: “Moji su ashabi kao zvijezde, za kim god krenete, izići ćete na Pravi Put.” Te su zvijezde tako blizu, jedino ako mi to ne želimo, onda ćemo ostati prikraćeni za taj orijentir. Sada dolazimo do onoga što smo podvukli, da prema svakome trebamo biti samilosni. U prošlom dersu smo govorili o tome. Ako se i desi da čovjek dođe u kontakt s ljudima koji rade stvari koje ne valjaju, trebali bismo imati više razumijevanja. U hadisi-šerifu nam je rečeno: “Pomozi i dobrog i lošeg”, pa su se ashabi začudili tome, stoga su upitali: “Ya Resulallah, razumljivo nam je da pomognemo dobrog, ali kako da pomognemo lošeg?” “Odvratite ga od tog zla koji radi”, odgovorio je Poslanik, s. a. v. s.
Evo, najbolja generacija koja nam je orijentir, u kakvom su halu bili dok među njih nije došao Poslanik, a. s.? Znamo dobro kako Džaferi Tajjar, r. a., pred Negusom opisuje taj vakat. Klanjali su se kipovima, ukopavali su živu žensku djecu, jeli su lešinu, ubijali bi bigajrihak, pljačkali su, takvi su bili dok im Allah Uzvišeni nije poslao Poslanika. Onda vidite šta se dešava, najedanput je iz svih njih iskočio Jusuf da postanu upravo ono što jesu po svojoj prirodi. Svako to može biti i bilo bi lijepo da o ovome vodimo računa kako čovjek ne bi bio prestrog prema ljudima. Treba se nekada zamisliti u kakvim sve halovima ljudi rastu; kao što smo u prošlim dersovima govorili: ko zna koliko se djece u ovom trenutku rađa u strašnom ambijentu?! Šta će ono sutra znati kada iziđe iz toga, kada se opasa snagom, a želeći da se kutariše te bijede i te tegobe?! Za čim će posegnuti? Poslanik, s. a. v. s., strpljivo je s ashabima radio dok od njih nije napravio generaciju o kojoj se u ajeti-kerimu kaže: “Vi ste najbolji ummet koji se pojavio na licu zemlje.”
Jedne prilike Poslanik, s. a. v. s., pita jednog ashaba pred svima ostalima, a koji se razumljivo pokajao jer je svoje živo žensko dijete zakopao, da im objasni kako je to bilo i kako je to uradio. Čovjeku je o tome bilo teško govoriti, ali je ipak ispričao Poslaniku, s. a. v. s., i ashabima kako je to bilo. “Rekao sam ženi da spremi djevojčicu i da je uredi kako bih je odveo daidži. Poveo sam je, a ona je uz mene sve putem poskakivala i radovala se jer je vodim daidži, a zapravo, vodio sam je na jamu koju sam već ranije iskopao. Došao sam do jame i rekao joj: 'Pogledaj dolje.' Ona je pogledala, a ja sam je udario nogom u leđa. Dijete je palo, ali čudnovato, uhvatila se za rub jame i počela mi otresati prašinu s odjeće, govoreći: 'Babo, uprašio si se.' Onda je ja još jednom udarim i zatim je zakopam.” Svi prisutni su plakali dok su slušali, a ovom se ashabu koji je to pričao džigerica trgala. On je rođen u ambijentu u kojem je bilo sramota imati žensko dijete i nije znao za bolje. U kontaktu s Božijim Poslanikom, s. a. v. s., kakva je samo plemenitost izišla iz tih ljudi koji su bili u ovakvom halu?! Ovo sve govorim da bismo bolje razumjeli ovaj takvaluk o kojem nam Isa, a. s., govori: “Budi samilostan kao što si sam prema sebi.” Bog Dragi samo zna kakav nam je kraj i kako ćemo završiti. Allahu a'lem, zbog ovog žestokog nerazumijevanja i zbog stalnog osuđivanja koje je prisutno, mi imamo veliki problem.
Jednom je hazreti Ebu Hurejre, r. a., govorio prisutnima: “Nije se jednom desilo da neko blizak nekome kaže, ili roditelji svojoj djeci: ‘Ti nećeš u džennet ući’, ili ‘Neće ti Bog nikad oprostiti’. Nemojte to raditi, jer sam čuo Poslanika, s. a. v. s., kada je govorio da su dvojica Benu Izraelićana bili bliski i kako je jedan bio privržen u vjeri, a drugi ne. Kada god bi ovaj uradio neki prestup, ovaj bi ga vjernik upozoravao govoreći mu da to više ne radi i da se toga prođe. Ovaj drugi bi mu stalno govorio: ‘Pusti ti mene i mog Gospodara.’ To se nekoliko puta ponavljalo, a ovaj je isto odgovarao, sve dok mu ovaj pobožnjak nije rekao: ‘Tebi Gospodar neće oprostiti.’ Kada su umrli i kada su stali pred Allaha Uzvišenog, Gospodar je rekao ovom grešniku: ‘Ti po Mojoj milosti idi u džennet i tebi je oprošteno.’ Zatim je upitao ovog vjernika: ‘Možeš li ti utjecati na Moj oprost i možeš li ga spriječiti?’ ‘Ne mogu, Gospodaru’, odgovorio je. ‘Eh, ti idi u vatru’, rekao mu je Gospodar. Onda Poslanik, s. a. v. s., završava: ‘Tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša, samo jedna rečenica može biti uzrok gubitka i ovoga i onoga svijeta.’” Ovo sve trebamo znati kako bismo se obistinili kao takva-sahibije. Ako to tako bude, sve smo završili i za nas više nema labirinata i pat-pozicija iz kojih ne možemo izići. Vidjeli smo kolika je to slabost. Musa, a. s., ih je izveo i, kada ih je kroz pustinju doveo do obećane zemlje, rekao im je da uđu u svetu zemlju, a oni su mu odgovorili: “Hajte ti i tvoj Bog pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati.” Eto odakle ta slabost crpi tu svoju nemoć, iz ovakvog pristupa. Zar svakom od nas nije došao poziv da uđemo u svetu zemlju, ovdje ne mislim na kolakilet Palestine, već na te Allahove robove koje smo imali priliku zijaretiti? To je, recimo, naš Hadži Hafiz kod kojeg smo svaki put imali priliku doći, da uđemo na to sveto tlo, a pitanje je s čim smo dolazili. Mi tu jesmo sjedili, a Bog Dragi samo zna koliko smo puta zaista bili na tom svetom tlu. Daj Bože da je to tako, jer nećemo gubiti nadu u Allahovu milost. Moramo se ovo stalno pitati jer još smo živi i još možemo popraviti stvari. A to niko za nas ne može uraditi, jer moramo poslušati ovakvog učitelja i moramo svojom nogom preći taj prag. Najbolja generacija je tako uradila. Kada Poslanik, s. a. v. s., pita hazreti Mikdada šta ashabi ensarije i muhadžiri kažu pred Bitku na Bedru, on odgovara: “Ya Resulallah, mi tebi nećemo reći ono što su Izraelićani rekli Musau da on i njegov Bog idu da se bore, nego mi tebi kažemo: ‘Idi ti gdje ti Allah naređuje, a mi ćemo za tobom. Ako bi ti zagazio u more, i mi ćemo za tobom.’” Tako to rade ashabi. Ya Rabbi, pomozi nam da ovo otkrijemo u sebi, jer svi to imamo.