“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3884–3921/III (drugi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Sad nam dalje, savjetujući nas, ovako (na arapskom) kaže hz. Mevlana:

O, plemeniti ljudi! Zakoljite ovu kravu,
ako želite podignuti i odgojiti duše!

O, plemeniti ljudi! Govor je upućen onim savjetodavcima, koji daju nasihat ovom ašiku, pa kao da kaže: O, vi savjetodavci, koji drugima savjet dajete, a sa sobom niste tu stvar završili (sebe zaboravljate) – zakoljite tu kravu, ako želite podignuti i odgojiti duše! Nema drugog puta, osim da obuzdate tu neman! Kako je to rekao velikan Šibli, kuddise sirruh: Nema života, osim u smrti! Nema života duše, osim u umrtvljenju nefsa!

Evo sad onih dobro poznatih bejtova hz. Mevlaninih u kojima nam pokazuje taj naš put, put do insana:

Kao mineral sam umro i biljka postao.
I kao biljka sam umro, pa se u životinju preobrazio.

(Tako su se mijenjala moja stanja.)

Umro sam kao životinja i čovjek postao.
Dakle, zašto da strahujem?
Kad sam, putem smrti, manji postao?

Evo kako čovjek prolazi iz stanja u stanje, sa mekama na mekam – umire na jednoj postaji ili u jednom stanju pa se pojavljuje na većem. Pa hoće da kaže hz. Mevlana: uvidite ovo dobro, kad čovjek manjim postaje? Ne postaje on manji umiranjem... Upravo u umiranju, otkriva svoj život, tj. kaže hz. Mevlana: Prošao sam kroz sve ove faze, i nije me nestalo! Naprotiv, napredovao sam i usavršio se! Upotpunio se moj lik i postao sam razumno biće! I pretekao meleke, u savršenstvu pameti i odgoja!

Ponovnim preminućem, ja ću umrijeti kao čovjek
da bih dobio od meleka glavu i krila.

(Da bih ušao u svijet meleka, ili da kažemo – da bi dobio brzinu, brzinu svjetlosti, poput njihove brzine!)

Onda mi treba iskočiti iz rijeke meleka,
jer: „Svaka stvar će propasti, osim Njegova lica!“

Ovdje, u drugom polustihu, navodi dio ajeti-kerima (Kullu šej in halikun illa vedžheh) koji u cijelosti glasi, esteizubillah: I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega! Svaka stvar će propasti, osim Njegova lica! On će suditi, i Njemu ćete se povratiti! (El-Kasas, 88)

Dakle, napustit ću i svojstvo meleka i vratiti se svome Izvoru, i biti „fena-fillah“ – nestat ću u Allahovom biću!

Opet ću, iz svijeta meleka, kurban biti.
To što u vehm ne ulazi, to ću postati.

Sad ne mogu ni kazati (to se riječima ne može iskazati), niti se to može predočiti vehmom/predodžbom, šta čovjek postaje poslije ovoga. A hz. Mevlana hoće da kaže: Nakon „fena-fillah“, ide „beka-billah“ – vječno sa Allahom, tj. da iz svijeta meleka nestanem, da se utopim u biće Hakka Uzvišenog, te da postanem i ostanem vječan!

Evo vidite dva ajeti-kerima: Sve što je na njoj (Zemlji) je fena – sve nestaje, sve prolazi samo je vječno Lice Plemenitog i Veličanstvenog. (v. Er-Rahman, 26, 27) Na drugom mjestu se kaže: Ono što je kod vas prolazi, a što je kod Allaha – vječno je! (v. En-Nahl, 96) Dakle, nakon ovoga prolaza fenaluka, dolazi beka. To ne može ni u predodžbu doći, šta ćeš postati, čovječe, kad se vratiš svome Izvoru.

Potom ću ȁdem postati, koji mi glasom, poput
orgulja govori: „Mi se Njemu vraćamo!“
(ȁdem – svijet nepostojanja)

Upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Mi pripadamo Allahu i mi se Njemu vraćamo! (Inna lillahi ve inna ilejhi radži'ūn!) (El-Bekara, 156)

Pogledajte ovo: Znači, bio sam mineral (sve se to sad može vidjeti, kako čovjek napreduje i fizički i duhovno). Bio je zametak, kasnije je bio poput biljke, vezan u utrobi svoje majke pupčanom vrpcom; kad je izašao napolje, sad je živo stvorenje, poput životinje, a onda odgojem otkriva u sebi ono što on i jeste u svojoj suštini – insan, a potom ide dalje, prevazilazi i taj mekam (vidite kako nam je to lijepo kazao), da bi bio ono što ni u predodžbu ne može doći.

Znaj – a u tome se sav ummet slaže –
da je smrt – voda života, skrivena u tmini.

Dakle, iz fenomena smrti – ti, čovječe, znaj i shvati, da je voda vječnog života skrivena u tami, u mraku. Eto zašto onaj pogođen vodenom bolešću žudi za vodom, i kad bi mu sva mora salili u njega, njemu je to malo. A šta se krije u smrti i iza smrti – to je tajna!

Poput lotosa izrasti s one strane rijeke.
Poput musteskije budi pohlepan za vodom, tražeći smrt!

(Tražeći ovu smrt umiranja.)

(musteskije = osobe pogođene vodenom bolešću)

U jednoj rubaiji hz. Mevlana je ovako rekao:

Ako se život završi, Allah je dao drugi.
Ako je prolazno nestalo, evo drugi vječni.
Ljubav je voda života, toj vodi se primakni!
Svaka kap tog mora jedan je život posebni!
Pogledajte kako je ovo lijepo rekao! Ova njegova rubaija najbolje komentariše ovo sve što govorimo.

Njemu je smrt – voda, a on vodu traži i stalno
je pije. A Allah najbolje zna šta je najispravnije!

Znači potpuno svjestan zna da je to smrt, ali jasno nam je o kojoj smrti se radi... Nadam se da nismo zbunjeni.

E, onda nam sad ovako hz. Mevlana kaže:

O, ašiku zaleđenog srca, koji si obukao ogrtač sramote,
i koji – bojeći se smrti – bježiš od Džānāna!

Vidite kako nas sad kori! Ako si pomislio da si ašik, a nema pri tebi ovakvih svojstava, onda nam hz. Mevlana kaže da smo zaleđenog srca. Obukao si ogrtač sramote, a ta sramota je to što bježiš od smrti, bojeći se smrti, a bojeći se smrti, ti suštinski bježiš od Dosta, od Voljenog. Interesantno, ovaj bejt sad bi tačno mogli staviti ispod ajeti-kerima koji dolazi nakon kazivanja o onoj osobi koja je proživljena udaranjem jednim komadom od zaklane krave. Odmah sljedeći ajet nam govori o ljudima čija su srca kamena, pa se u tom ajeti-kerimu kaže: ...njihova su srca poput kamena i tvrđa od kamena! (El-Bekara, 74) A onda nam se u istom ajeti-kerimu kaže kako i od tog kamena mogu da budu još više tvrđa srca, jer: A ima kamenja iz kojeg rijeke teku, ima kamenja iz kojeg voda teče, ima kamenja koje se iz strahopoštovanja pred Allahom u prah pretvara. (v. El-Bekara, 74) A eto, kod ljudi ima takvih sȓcā, koja ovo ne mogu da dohvate. Toliko im je trebalo da im Musa, a. s., pojasni (ili toliko nama treba govora)! Ali nije problem, samo da budemo na ovome putu, i da smo svjesni šta tražimo. Ja Rabbi, pomozi nam da se obistinimo kao Tvoji istinski robovi, koji Ti robuju čisto iz ljubavi! Ovo je sve upozorenje, kad kaže: O, ašiku zaleđenog srca, koji si obukao ogrtač sramote, i koji – bojeći se smrti – bježiš od Džānāna!

O ti, koga se i žene stide, baci pogled na stotine
hiljada duša, koje rukama pljeskajući,
k sablji Njegove ljubavi idu!

O ti, nezahvalni i bestidni robe! Ne rastavljaj se od sablje ljubavi Voljenoga! Stotine hiljada duša, žrtvuju se za Njega! Pogledaj ih, tu su oko tebe, koji pljeskajući, u takvoj radosti idu k sablji Njegove ljubavi.

Vidio si rijeku! Pa onda, prolij u rijeku vodu iz
testije! Kako može voda od rijeke pobjeći?

Vidio si rijeku vječnog života i suočio se sa vječnim Ma'šukom, sa Voljenim, vječno Voljenim. Imali smo taj susret u Praiskonu, a i u svakom trenutku smo okrenuti tom Licu – Ma gdje se vi okrenuli, tamo je Njegovo Lice! (El-Bekara, 115) Ali ako spavamo snom gafleta, onda to ne možemo da registrujemo, pa tako opet sebe obmanjuješ. U ovoj testiji tvoga tijela nalazi se „ruhi-hajvani“ (životinjska duša) – žrtvuj tu dušu (tjelesni, prolazni život) i kreni prema rijeci vječnog života, lijepog, ugodnog. Zar može pobjeći voda iz rijeke? Prema tome, treba, da ovaj „ruhi-hajvani“ obuzdaš, naučiš i podvrgneš vječnom životu i da pribjegneš na stranu vječnog života, da se njemu prilagodiš. Jer, sutra ćeš živjeti tim životom. Ako to ne uradimo, onda možemo ostati – recimo – na stupnju ili biljke ili kamena... Evo vidite, kamen pa je bolji, fleksibilniji od insana! Znači, da ostaneš kao mineral, nisi umro na tom stepenu; nisi umro kao biljka; nisi umro kao hajvan... I sad vidimo čovjeka ima pri sebi hajvanska svojstva koja se ispoljavaju. Dakle, sve to treba „zaklati“ – evo ovdje konkretno – rekao je to za ovu hajvansku dimenziju, misleći na ovaj tjelesni, prolazni život.

Kad je bio Imam Zejnul Abidin, r. a., na hadžu (to je praunuk Poslanikov, s. a. v. s., ime mu Ali, pa samo ime mu govori kakav je bio, a bio je ukras pobožnjaka) i sad na brdu Arefat uz njega jedan od njegovih pratilaca, i gledajući tu masu svijeta dolje, kaže: – Koliko je ove godine ljudi (mnoštvo ljudi) prisutno na hadžu! A Zejnul Abidin mu kaže: – Nema mnogo ljudi. Ovaj začuđeno pita: – Kako to?! – Pogledaj bolje!, kaže mu Zejnul Abidin, pruživši svoju ruku prema tom mnoštvu. Ovaj je bacio pogled preko njegove ruke dolje i vidio je, kaže, mnoštvo raznih životinja, samo pokoji čovjek hoda između njih! I onda mu je Imam rekao: – Vidiš koliko je malo ljudi došlo na hadž! Fizički, sve su to ljudi bili, ali ko je sad u vlasti nečega od ovoga: ili minerala, ili biljke, ili hajvana, ili šejtana – suštinski, on je oličenje toga! Ne dao Bog!

Voda iz testije kad se u vodu rijeke ulije,
mahf (poništena) bude u njoj,
i ona rijeka postane.

(Izgubi se u toj rijeci ova voda iz naše testije.)

Eto zašto je rekao u onome bejtu: Gdje god vidim tekuću vodu, pozavidim joj, i kažem – kamo sreće da sam na njenom mjestu! Zašto zavidi vodi? Zato jer ona vodi moru, i u njoj, ako se na pravi način ulije ova voda iz testije, izgubiće se uobrazilja da si odvojen od cjeline. Ako živiš s tom uobraziljom, kao takav, nesvjesno ustoličavaš svoj nefs, svoje ja/svoj ego; a upravo to treba da bude poništeno, to moramo izgubiti.

Njegova svojstva su nestala, a njegova bit ostala.
Poslije toga on ne biva manji niti nesretan.

Pošto je ovo vrlo škakljiva stvar, vidite kako nas sad hz. Mevlana spašava da ne bi pomislili kako je sad ta osoba Bog postala. Nestao je u Gospodaru, pa da se ne pomisli da je on time Bog postao – ne! Njegova svojstva su nestala, jer su ta svojstva sad zaogrnuta Božijim svojstvima, a Bit Božija je iznad svega toga! Ne postoji ništa usporedivo, kad je govor o Biti Božijoj, jer je to Riznica Skrivena. A bit te osobe, tj. ona robovska dimenzija, ostala je, jer Allah je rekao: Nisam stvorio ni ljude ni džinne osim da Mi robuju.(Ez-Zarijat, 56) To je najveći mekam koji čovjek može da postigne – da se obistini kao rob Božiji, i koliko god se visoko podigao, on uvijek ostaje rob a nikada ovo drugo. Poslije toga, on ne biva manji niti nesretan, on je tad beka-billah – vječno sa Allahom. A vidjet ćete, da su mnoge religije skončale u konceptu bogočovjeka!

Sebe sam na Njegovu palmu objesio.
To je isprika za bjekstvo od Njega!

Sebe sam objesio (poput Mensuri Halladža) na Njegovu palmu... Sjećate se kako je rekao Mensuri Halladž: Ubijte me, ubijte me, o vjerni prijatelji! U mojoj smrti je život u životu! (Vječni život.) Dakle: Sebe sam na Njegovu palmu objesio. To je isprika za bjekstvo od Njega! Ovako čovjek, vraćajući se svom Gospodaru, iz hala u hal, iz mekama u mekam, stalno umire i biva proživljen na drugoj postaji.

TAJ AŠIK JE STIGAO DO SVOGA MA'ŠUKA, KAD JE RUKE OD SVOJE DUŠE OPRAO

Poput lopte, na sedždu je padao, licem i glavom,
idući prema tom Sadru suznih očiju.

Opisuje sad kako izgleda taj njegov put, odnosno kako bi trebao da se ponašaš i ti i ja. Znači, drži se sedžde, jer tu je rečeno: Učini sedždu i približi se! (El-Alek, 19)

Svi prisutni isčekuju, glava uzdignutih, pitajući se:
„Šta će biti s ovog čovjeka, ili će ga spaliti ili će ga objesiti?“

Opet nam pojašnjava kako ova druga strana ne može da razumije ove koji su istinski zaljubljenici; rezonski gledaju: vraća se, nakon što je pobjegao, sad ga čeka sigurno neka strašna smrt, strašna kazna.

„Sad će ovom ahmaku pokazati dio toga,
što vrijeme pokazuje nesretnome.

Svi okolo vide da je on ahmakane budala – sad će vidjeti posljedicu svog poteza! Uspio je da pobjegne, a on, budala, vraća se! Vidite koliko je daleko ovaj pristup da bi se shvatilo šta znači istinski ašik, da taj, faktički, nikad suštinski ne umire, a moraće proći kroz vrata koja se zovu smrt, kao i svi drugi.

Poput leptirice, iskre je nurom smatrao,
pa se u vatru bacio i od duše se rastavio.“

Ovaj stepen zanosa u ljubavi, pametni – koji su ostali lišeni ljubavi – pogrešno procjenjuju. Svjetlo ljubavi, nije takvo – kada ga pokušamo prikazati zahiren, tj. riječima i logikom pameti. Ali, batinen, gledajući iznutra, uživajući u tom osjećaju – to je jedno svjetlo, koje nam daje vječnost. Ne može se to odmah, i s mjesta objasniti i primjerom pokazati.

Ali svijeća aška nije kao ova svijeća.
Ona je svjetlo svjetla u svjetlu!

Dakle, to je jedan sjaj iz drugog sjaja, a ovaj iz trećeg sjaja. To je među svim svjetlima ono najljepše i najjače svjetlo. Zato se ono, oslikavajući se na licu takvih osoba, pokazuje u posebnoj ljepoti.

Za nas obične, s ove strane, izgleda da se ova leptirica baca na vatrenu svijeću, a Mevlana kaže – jok, nije ta svijeća kao ova svijeća, nego je to svjetlo svjetla u svjetlu!

I posljednji bejt:

Ona je nasuprot vatrenim svijećama.
Doima se vatrom, a sva je prijatnost.
(Ona je sva ljepota i uživanje.)

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
El-Fatiha!

Drugi dio 91. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 25. 05. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.