“(...) Ova neodlučnost prepreka je na putu Hakku. O, sretan li je onaj čije su noge slobodne. (...)” Sada će nam objasniti kako se noge oslobađaju. “(...) Bez kolebanja i sumnje, on ide pravim putem. Ti puta ne znaš. Traži gdje je njegova stopa. (...)” Allahovi robovi, muršidi-kamili oslobodili su se ovih stega, ispraznili su se od samih sebe i slobodno koračaju. Nama ostaje ovo: “Ti puta ne znaš. Traži gdje je njegova stopa.” U stopu ga prati. “(...) Gazeline stope se drži i slobodno idi, da bi, slijedeći njene korake, dospio do mošusne žlijezde gazeline. (...)” Slijedi Poslanika, s. a. v. s., a u našem vaktu njegova varisa. To je ta gazela koja ide poljima hakikata zbilje. Slijedeći nju, onda ti tako prilaziš hadretu Hakkovom. Posljedica će biti da ćeš biti uzdignut i namirisan. Doći ćeš do ovoga što nosi ta gazela, do njene mošusne žlijezde. “(...) Hodeći na ovaj način, prispijevaš najsvjetlijem vrhu, o, brate, ako po vatri ideš (...)” Ako si pristao krenuti ovom duhovnom stazom, to je hod po vatri. Zato će nam ona tamo vatra, ako Bog da, biti ugašena i nećemo je mi gledati. Ako si pristao na ovo, a to će biti težak put, hodeći na ovaj način prispijevaš najsvjetlijem vrhu. Sada, sjetimo se onoga kako Poslanik, s. a. v. s., opisuje Dedžala: “U jednoj ruci drži vatru, u drugoj vodu. Vi uzmite ono što je vatra, jer je to suštinska voda. A ono što nudi kao vodu, to je vatra, podvala.” Ovo što nam se čini teško upravo je u tome naš spas. Taj dert, on nas čini carevima tog nepreglednog Božijeg carstva.

“(...) Nemaš straha od mora, niti vala i pjene kad si čuo riječi: ‘Ne boj se!’ (...)” Ovim riječima nas hazreti Mevlana upućuje na onaj događaj koji se desio u pećini Sevr kada se Poslanik, s. a. v. s., sklonio s hazreti Ebu Bekrom Es-Siddikom, r. t. a. Kada su progonitelji došli na sama vrata pećine, hazreti Ebu Bekr kaže, bojeći se za Poslanika: “Ya Resulallah, ako samo spuste glavu, vidjet će nas.” On mu odgovara: “Ne boj se. Allah je s nama. Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?” Dakle, “nema straha od mora, niti vala i pjene kada si čuo riječi: ‘Ne boj se!’” Sada, ko je čuo tu riječ? Upravo onaj ko je uho otvorio za to. Ako smo ga napunili onim na što smo već kroz prijašnje bejtove upozoreni, onda ne možemo to čuti i zbog toga smo pravi gubitnici. Oni koji su na taj način otvorili vrata šejtanu koji nas plaši fukaralukom, strah je zadominirao njima, postaju primjer pohlepe i škrtosti. “(...) ‘La tehaf’ (ne boj se), znaj, to je kad ti Hakk strah da. Hljeb će poslati kad ti je zdjelu poslao. (...)” Ako je došao sahan, doći će i hljeb u njemu. U ovom slučaju, sahan je uho, a kada ti je već dao uho, dat će ti i da čuješ ovo “la tehaf”. Zato nemoj zapušiti to uho slijedeći svoje strasti. “(...) Strah pripada osobi koja nije strahovala. (...)”, osobi koja nije vodila brigu o svojoj vezi s Gospodarom Uzvišenim. Takva osoba će se zaista prestraviti, u pravom smislu. Bojati se za njegov kraj jer on ide direktno u susret svojoj propasti. “(...) Duboka žalost pripada osobi koja ovo mjesto nije tavafila. (...)” Tavafi, čovječe, upravo ovo što ti se govori, i to lillah, fillah, svjestan da je to put koji te vodi u Hakkovu blizinu. Poznat nam je hadisi-kudsi u kojem nam Gospodar Uzvišeni poručuje: “Ja neću sastaviti dva straha u srcu jednog moga roba, niti dvije sigurnosti. Ako se čovjek boji Mene na dunjaluku, neće imati straha preda Mnom na ahiretu. Ako se osjeća sigurnim ovdje na dunjaluku, onda za njega nema sigurnosti na ahiretu.” Da nas Allah Uzvišeni učini od ovih svojih robova koji su sigurni i na ovom i na onom svijetu.

ODLAZAK GOSPODINA NA SELO

Hazreti Mevlana se vraća onoj priči koju je davno započeo. “(...) Gospodin se unese u posao i pripreme izvrši. Ptica njegove odlučnosti je, k selu, hitro prhnula. (...)” Sjećate se kako je ta priča započela. Jedan seljak došao je u grad i tu je bio musafir kod ovog građanina koji je bio jedan uglađeni gospodin. Svaki put bi ga lijepo dočekao. Seljak je boravio u njegovoj kući koliko je god želio kao rado viđen gost, a onda se vraćao na selo. Nakon nekoliko takvih susreta, seljak je sada pozivao građanina da on dođe na selo. Građanin je to uz razne izgovore odbijao, ali, kada je njegova porodica počela insistirati da oni odu na selu, on naposljetku popušta. Kazali smo koji je išaret u ovome. Seljak je nefs koji građanina, odnosno pamet, pokušava pozvati u svoje stanište na selo. Ne uspijeva sve dok žena i djeca od ovog čovjeka nisu zapomagali: “Babo, povedi nas na ovo selo.” Rekli smo da su to vanjska osjetila koja gledaju tu ljepotu, selo, zelenilo. To ih sve privlači, ali oni ne vide šta se krije iza toga. Pamet to naslućuje, ali kada su je ove dvije dimenzije zajedno skoletale, ona popušta i sprema se krenuti na put.

“(...) Žena i djeca za put se spremiše. Potrepštine na vola riješenosti baciše. Veseli i k selu hiteći, govorili su: ‘Plod smo kušali koji nam je radosnu vijest o selu dao. (...)” To je plod iščekivanja. Oni su sada dočekali radosnu vijest da je babo pristao da se ide na selo. “(...) Naš je cilj prijatan pašnjak. Naš prijatelj, tamo, plemenit je i fascinantan. (...)” Ovako naša vanjska osjetila, naprvu, sud donose o tim vanjskim ljepotama. “(...) S hiljade čežnji nas je pozvao. Radi nas je mladicu plemenitosti posadio. (...)” Ovako oni doživljavaju ovog seljaka što ih je pozvao. “(...) Seosku zalihu za dugu zimu od njega u grad ćemo donijeti. Ne samo to, on će nam bašču darovati. Usred svoje duše mjesto će nam načiniti. Požurite, drugovi, da biste profitirali.’ Pamet im je iznutra govorila: ‘Ne likujte!’ (...)” Ovo “la tefrehu” (“ne likujte”) dio je ajeti-kerima, ali ćemo ga nakon narednog bejta proučiti. Naredni je bejt na arapskom: “(...) Putem Allahove dobiti budite dobitnici! Zaista, moj Gospodar ne voli one koji likuju. (...)” Dakle, s ova dva bejta upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: “Karun je potjecao iz Musaovog naroda, ali ih je tlačio, a dali smo mu toliko riznica da je skupina snažnih ljudi teško nosila njihove ključeve. Njegov narod mu je govorio: ‘Nemoj likovati, Allah zaista ne voli one koji likuju.” (El-Kasas, 76) Kada nam je rekao ovaj bejt: “Požurite, drugovi, da biste profitirali’, pamet im je iznutra govorila: ‘Ne likujte!’”, hazreti Mevlana nam je time htio kazati: “Ne hitite odmah i probajte čuti ovaj glas iz vaše nutrine koji vam ovo govori. Nemojte se previše radovati.” Zatim nam daje ovakav savjet kako da postupimo: “Putem Allahove dobiti budite dobitnici!” Ne zaboravljajte Gospodara svog i budite ga svjesni u svojim aktivnostima. Zaista Gospodar ne voli one koji likuju. Poslušajte ovaj govor, jer u protivnom, evo vam priča o Karunu, a znamo šta se s njim desilo. Progutala ga je zemlja, i njega i sve ono što je skupio, a vidimo koliko je blaga imao da su ključevi njegovih riznica bili poteški za nositi većoj skupini jakih ljudi.

“(...) Veselite se s mjerom onom što vam On daje. Sve što dođe i čime vi budete zaokupljeni odvodi vas. (...)” I ovaj bejt je na arapskom. Ovdje nas upućuje na hadisi-šerif, prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Ono što te zaokuplja od tvog Gospodara, pa to je tvoj dunjaluk.” Sve ima tendenciju da nas odvrati od Gospodara, zato dobro vodimo računa o ovome. Vidite kako je hazreti Mevlana rekao ovaj bejt: “Veselite se s mjerom.” Nije Gospodar zabranio da koristimo ni'mete koje nam On daje, ali je potrebno u tome naći mjeru. “Sve što dođe i čime vi budete zaokupljeni odvodi vas”, ne smijemo to dozvoliti. Trebamo Gospodaru zahvaljivati kada koristimo sve ono što nam je On dozvolio. O tome nam i ajeti-kerim govori: “Zašto sebi zabranjujete ono što vam je Allah dozvolio”, te lijepe ni'mete, samo treba naći mjeru u tome. Dalje, u ajeti-kerimu se kaže: “Jedite i pijte, ali ne pretjerujte.” Opet mjera. Čak i ako jedeš ono što je dozvoljeno, ali u tome pretjeruješ, opet si otišao u zabranjenu zonu. Kazali su Allahovi velikani da putnike na Allahovoj stazi možemo prepoznavati u tri kategorije: abidi, muridi i arifi. Abidi, pobožnjaci, trude se da što više dobrih djela urade i da se sačuvaju od onoga što je zabranjeno. Kada je riječ o muridima, učenicima na duhovnoj stazi, oni su se zabavili svojom nutrinom i gledaju da svoje srce odvrate od ovakvih stvari koje bi ih mogli zaokupiti, odvojiti i zabaviti od njihovog Gospodara. Što se tiče arifa, oni su potpuno predani čišćenju svog srca, i to čišćenju i od ovoga i od onoga svijeta, tražeći samo Allahovo zadovoljstvo.

“(...) Budi veseo od Njega, a ne budi veseo od drugog mimo Njega. On je proljeće, a drugo mjesec dej. (...)” Mjesec dej, to je u iranskom kalendaru mjesec koji počinje 20. decembra i traje do 21. januara; dakle, to je zimski mjesec. Vidite kako slikovito kaže “budi veseo od Njega”, od Gospodara, s Njim budi veseo, “a ne budi veseo od drugog mimo Njega”, jer biti veseo s Gospodarom znači biti u proljeću, u trajnom bujanju i cvjetanju. Sve drugo mimo Gospodara što bi nas moglo zaokupiti to je mjesec dej, to je zima. Uradit će s tobom ono što zima uradi s okolinom. “(...) Sve što je nešto drugo mimo Njega postepeno te zavodi. Makar se radilo o tvom prijestolju, tvojoj vlasti i tvom tadžu. (...)” Makar se radilo o tome da si ti car, sve te to zavodi. Mi suštinski i jesmo vladari iz pozicije da smo pastiri, a svi pastiri će biti odgovorni za svoje stado. Vladar je odgovoran za stado u svojoj državi, čovjek u svojoj porodici, vlasnik firme u svojoj firmi, učitelj u svom džematu. Svi su jedna vrsta vladara i sve to, ako se ne postavi na prave osnove, može čovjeka odvesti s pravog puta.