Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

 

 ''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3669-3699/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Naslov:
PITANJE O TOME ŠTA ZNAČE POJMOVI „FENA“ (IŠČEZNUĆE, PROLAZNOST) I „BEKA“ (VJEČNOST) ZA JEDNOG DERVIŠA

Evo malo teže tematike, pa da nam Allah pomogne da na pravi način prođemo kroz ove bejtove i poruke hz. Mevlanine. Što se tiče „fenaluka“ (iščeznuća od samoga sebe) ono biva u djelovanju u svojstvima i u biti. Što se tiče djelovanja i svojstava to nam je lijepo pojašnjeno u hadisi-kudsiji gdje se kaže: Kad Allah zavoli svoga roba onda On postane njegov vid s kojim on gleda, njegov sluh s kojim on sluša, njegov jezik s kojim govori. Znači taj se Allahov rob zaogrće Božijim svojstvima i rastaje se od svojih svojstava. Dalje kaže postajem njegova ruka s kojom on prihvaća, njegova noga s kojom hodi. Tu vidimo ovaj djelatni faktor, nestajanje u djelovanju, gdje onda taj Allahov rob doživljava da u djelovanju ne postoji niko do Bog Uzvišeni. I onda treća stvar, nestajanje biti robove u biti/zatu Hakkovom. To bi bilo poput onog primjera u prošlom dersu gdje nam hz. Mevlana kaže: Kad kap uđe u more i izgubi svaki svoj trag... Tragova ima dok kopnom idemo do mora, kad se zađe u to more, gubi se svaki trag.

Sad hoće hz. Mevlana da nam pojasni ove teške stvari. Beka – vječno sa Allahom; rastat se od sebe da bi bio vječno sa Gospodarom Uzvišenim. Kaže se u ajeti-kerimu: Ono što je kod vas prolazi, (nestaje, iščezava) a ono što je kod Allaha vječno je (en-Nahl, 96). Pa potrudimo se da budemo od onih za koje Gospodar kaže u ajeti-kerimu: Oni koji su poginuli na Allahovom putu... (Evo, večeras nam je to brat učio u namazu.) Ne recite za one koji su šehidi da su mrtvi, oni su živi samo vi to ne osjećate (el-Bekare, 154). Na drugom mjestu sličan ajeti-kerim kaže: Oni su kod Allaha (takvi Allahovi robovi) oprskrbljeni (ali ovo „indekum“ – „kod Allaha“ to sad ovaj ajet prvi potvrđuje: neko ko je takav onda je on vječno sa Gospodarom, njegov put se onda nastavlja sa Gospodarom).

Kaže u prvom bejtu:

Neko je rekao: „Na ovom svijetu nema derviša!
A ako ga ima, taj nije derviš!“

Ovo će nam, ako Bog da, biti malo jasnije dok vidimo sljedeće ajete i sljedeće bejtove, a mogli bi ovako prići ovome bejtu: na ovom svijetu nema derviša, jer ako je neko zaista pravi derviš, on se rastao od sebe i više njega kao jedinke nema, a ako ga ima, taj nije derviš. Ako sad on sebe doživljava kao nekog koji suštinski egzistira, onda to nije derviš; ili ako je on sebe ustoličio u svome srcu, onda njega ima, a Boga nema, jer Gospodar neće ući u srce koje je zaposjednuto nečim od Njegovih stvorenja, e, onda tu derviša nema!

On jest, od strane bekaa njegova zata.
Ali su njegova svojstva fena u svojstvima HU-ta.

Jest derviš (vanjštinom) jer, kao čovjek, postoji, i tijelom i dušom. Ali pošto se nije okitio Njegovim svojstvima, on, kao pravi derviš ne postoji. On egzistira u pogledu daljeg optrajavanja njegove biti/esencije; njegovi atributi su u Njegovim/Božijim atributima poništeni.

Kao plamen svijeće pred suncem.
Nema ga, ali u računu egzistira.

Znači kad bi mi pred sobom imali plamen svijeće, mi vidimo da taj plamen ima svoju egzistenciju/postojanje, ali pošto je svjetlost sunca prisutna, onda svjetlost svijeće ne dolazi do izražaja. Sad bi neko mogao da postavi pitanje: ako ti sad govoriš da si po pitanju ovih stvari fena, mi ipak vidimo iza onoga koji to govori, da je i on sam, a i oni koji govore o tome, da su prisutni. Sve su ovo manjkavi primjeri, a to će nam hz. Mevlana i reći, jer nema drugog načina da nam se ove stvari približe.

Uzmimo primjer žena misirskih: kad su vidjele Jusufa, a. s., tu ljepotu, imale su takav ushit da kažu ovo nije čovjek, ovo je melek! Na njih je tako djelovala ta vanredna situacija da one režu svoje ruke, a ne osjećaju bol, ne znaju ni šta rade. Znači, odsustvo svijesti o tome da ovo (njihove ruke..., postupci) ima svoje postojanje. Pogledaj to s ove strane: kad jedan rob može dovesti drugog u takvo stanje da on uopće nije svjestan svojih postupaka, šta tek može da se desi ako se Gospodar tedželli pojavi.

Njegova bit egzistira, tako da, ako
na njega pamuk staviš, on sagara od tih varnica.

A onda kaže:

On ne egzistira. Svjetlost i ne daje.
Sunce ga je eliminisalo.

U ovoj situaciji vatra je prisutna; ako staviš pamuk, izgorjet će. A onda kaže: On ne egzistira (po pitanju svoje svjetlosti, koja ne dolazi do izražaja jer se Sunce pojavilo). Svjetlosti ne daje. Sunce ga eliminisalo.

Ako u dvije stotine menna meda bacite jednu
ukiju sirćeta, ona se u njemu rastvori.
Miris i ukus sirćeta nestaje, kad kušaš taj med,
premda je ta ukija sada višak, kad mjeriš na vagi.

*menna je mjera za težinu, otprilike 6 i po kg; ukij je mjera za težinu, otprilike tridesetak kg. Ta ukija sirćeta se rastvori u ovih stotinu menna meda, to bi bilo otprilike u 650 kg meda. Miris i ukus sirćeta nestaje kad kušaš taj med, premda je ta ukija sada višak, kad mjeriš na vagi.

Isto tako i čovjekova svojstva u Allahovim svojstvima nestaju, gube se, nema ih više, kad čovjek okusi slast i užitak Allahovih svojstava; ali na „vagi pameti“ ona još uvijek, pritajena u tijelu, postoje. Međutim, njihov prijašnji ukus, ona gorčina, promijenila se i pretvorila u duhovnu slast i duhovno uživanje.

Pred lavom, gazela je besvjesna.
Njegova egzistencija, njenoj egzistenciji, veo je postala.

Ostaje bez pameti iz straha od lava. U tom času, lav postoji, gazele nema. Ona je iza zastora, izvan života, jer tu pred njom je smrt – i nestaje u njegovoj čeljusti.

Ova manjkava poređenja, u odnosu na djelo Rabba,
dokaz su vrenja ljubavi, a ne odbacivanje edeba.

Namam drugog puta, kaže hz. Mevlana, nego da probam na ovakav način da vam pojasnim ove teške stvari; znam da su manjkave u odnosu na Rabba, ali – dokaz su vrenja ljubavi, a ne odbacivanje edeba. Jer bi neko mogao reći kako je neodgojeno ovako navoditi primjere za Gospodara svoga, pa zbog toga kaže da su ova manjkava poređenja dokaz vrenja ljubavi – on je kotao u kome vrije ljubav, ova istinska (ašk-illah) ljubav. A kako je rečeno u hadisi-kudsiji: Kad ga Allah zavoli... Jer, Allah voli njih i oni vole Njega. Prvo Allah zavoli Svoga roba, a onda se kod roba budi ta ljubav prema Njemu.

Vrenje ljubavi ne dolazi od nedostatka odgoja! One ludosti, koje zaljubljeni radi i provodi, rezultat su jedne prisile, jedne jače sile od pameti.

Postoji uvijek opasnost kad je primjer u pitanju, jer primjer je most i on bi trebao da nas dovede na drugu stranu, ili kako kažu mudraci – prst koji pokazuje prema Mjesecu. E sad, zbog blizine tog mosta ili ovoga prsta, znamo se zaustaviti na tom putokazu, a on treba samo da nam kaže smjer u kojem treba da se okrenemo i da krenemo dalje. To je opasnost primjera, to je slika jedna. I sad mi, noseći tu sliku, mislimo (a tu je šejtan i nefs) da je to to. Vidite, svi to imamo pri sebi: kad nam neko govori nešto, u nama se pojavljuje slika toga, to je tvoj lični doživljaj toga. Tako doživljavamo i Božijeg Poslanika i vjeru kao vjeru. I koga god bi mi pitali od Božijih stvorenja (ljudi) svak bi to rekao na svoj način. Sjetite se onoga hadisi-šerifa: Ja sam na zannu Moga roba o Meni. (Ja sam na mišljenju Moga roba o Meni.) Tako se jedino snalazimo ako nam se sad tedželli pojavi, onako kakvu mi sliku imamo... U sahi hadisu, u Muslimovoj zbirci, spominje se da će se jednoj kategoriji ljudi na Sudnjem danu Gospodar pojaviti, pa će ih pitati: – Ljudi, koga vi očekujete? Oni odgovaraju: – Našeg Gospodara. Pa će im se Gospodar pojaviti, tedželli učiniti, onako kako to dolikuje Gospodaru i reći će im: – Ja sam vaš Gospodar. A oni će na to: –Subhanallah! Nisi Ti Taj! Onda će im se Gospodar pojaviti onako kako ga oni mogu prepoznati, pa će oni reći: – Ti si naš Gospodar! Za ovo Muhjiddin ibn Arebi, k. s., kaže da je to najveća zbunjenost, a to mi sad doživljavamo, tu stvar. Šta je slika? Pogledajte, ona je potrebna u početku, nema problema, ali slika koja te vodi do Onoga Koji je sliku uveo u tvoj život da bi ti Njega našao, a ne da bi se zaustavio na toj slici. Ovo su ta teška pitanja na koja su nam velikani ukazali, na tu teškoću objašnjenja riječima. Hz. Ebu Hurejre, r. a., kaže: Meni je Poslanik, s. a. v. s., dao dvije posude znanja. Ja sam vam jednu rekao, a da sam vam drugu kazao, našli biste za halal da mi grkljan prerežete!

Slično je rekao i Imam Zejnul Abidin, slično je rekao Ibni Abbas, r. a., kad je navodio ajeti-kerim u kom se kaže da je Gospodar, da je Allah Stvoritelj sedam nebesa i sedam zemalja pa kaže: Kad bi vam ja rekao pravo značenje tog ajeti-kerima, vi biste me kamenovali i proglasili otpadnikom, nevjernikom!

Vidite, ima to znanje koje treba da ostane pokriveno; imamo neke naznake o tome, pa kome bude nasib da mu se ta vrata otvore, tj. ko bude ašik. Kasnije će hz. Mevlana, lagano, kroz ove bejtove, uvesti ašika/zaljubljenika. Ljubav je glavni faktor koji će ti otvoriti ta vrata. Za hz. Ebu Bekra es-Sidika, r. a., Poslanik, s. a. v. s., kaže: On nije prestigao druge sa mnogo namaza i posta, nego sa onim što je u njegovim prsima. Nije otkrio šta je to. Eto, vidite, nešto treba da ostane pokriveno, to tajanstveno znanje da budemo sačuvani... Šta iz ovoga da uzmemo kao pouku? Ako su ove stvari komplikovane, ne možemo da ih dokučimo – jezik za zube, po pitanju suda. Prepusti to onima koji znaju, pa šta nam bude nasib, slušajući te ljude, i uzet ćemo, a ono što nam ne bude nasib, što ne možemo da shvatimo, to ostavimo sa strane, samo ne govori o tome ništa – ostavi, pa ako bude nasib jednog dana da se otključaju te kapije, znat ćemo šta je to.

Puls ašika skače izvan odgoja.
Sebe stavlja na tas vage Cara.

Vidite kako on odmah uvodi ovu kategoriju ašika, onih koji gore u ljubavi za Allahom.

Tako mogu izgledati njegove riječi neshvatljive, da oni drugi, koji ne mogu da dokuče njegov hal, zaključe: pa ovo je totalno neodgojeno! Šta ovaj govori?! Znate za onaj primjer kad Sulejman, a. s., čuje (Gospodar mu je dao da zna govor životinja) kako u kubbetu Bejtul-Makdisa ptica vrabac govori svojoj ženki o svojoj ljubavi prema njoj, pa kaže: ako hoćeš dokaz te ljubavi, samo reci – ja ću ovo kubbe srušiti na Sulejmana! Pita ga Sulejman, a. s., šta to govoriš, a on kaže: – Allahov poslaniče, ne uzimaj za ozbiljno govor ašika. Eto, to je zaljubljenik, pa izgleda da iskače izvan odgoja, međutim, to nije tako. Vidjeli smo kako se onaj pastir, dok ga Musa, a. s., sluša, obraća Gospodaru: – Gospodaru moj, gdje si Ti, pa da ti ja pripremim ležaj, da Ti češljam kosu, da Ti cipele obuvam, da Ti mlijeko donosim, hranu da jedeš... Musa, a.s., mu kaže: – Čovječe, kome se to tako obraćaš?! Pastir odgovara: – Allahu, Gospodaru svih svjetova! – Pa kako na takav način?! Kakvu sličnost Gospodar ima sa tim! Onda mu Musa, a. s., pojasni kako to treba da radi, da bi potom dobio (da kažemo, jednu vrstu ukora od Gospodara): – O, Musa! Jesam li te pozvao da ti Meni zoveš robove ili da ih tjeraš od Mene! Evo, otjera ovog Mog roba! Pa je Musa, a. s., za njim došao i rekao mu: – Nastavi ti onako, kako si i radio.

Nećemo mi sad uzeti za primjer da mi tako radimo. Kroz ovaj primjer želi se nama približiti kolike su beskrajne razlike u pristupu i putevima koji vode našem Gospodaru. Pa – bježi od te uloge sudije! Ne bi bilo lijepo sad ostati na ovoj slici. Ovo je jedna slika kako ta osoba (čoban) doživljava Gospodara, ali mu srce čisto, nego bi trebalo (i to ide u beskraj) da se sjetimo riječi: Što mi se više otkrivaš, sve Te manje znam!

Nema neodgojenije osobe od njega, spolja gledajući.
Nema odgojenije osobe od njega, dublje gledajući.

Sve paradoks do paradoksa, ali vidite kako je u bejtu rekao: takve ašike kad vidiš i ove njihove, da kažemo „izlete“ rekao bi – Nema neodgojenije osobe od njega, spolja gledajući. Onaj čiji se pogled zaustavlja na vanjštini, za njega je takav zaista neodgojen. A onda u drugom polustihu kaže: Nema odgojenije osobe od njega, dublje gledajući. Ko mogne dublje ući u to, vidjet će, da ono što govori taj zaljubljenik, da je to potpuno utemeljeno, da to ima svoje opravdanje.

Jedan skup učenjaka (zahiren učenjaka, dakle velikih učenjaka, koji su skoncentrisani na ono što se može dokučiti čulima i pameću) razgovaraju o Božijoj mudrosti, o hikmetu Gospodara Uzvišenog. Među njima je bio prisutan jedan koji je bio od ovih Božijih ljudi (ehlullaha), slušao ih i kaže: – Nije Bog mudar, ja sam mudar! Pogledajte kako ovo izgleda naopako! Svi su odmah skočili i rekli da je to bogohuljenje. Tako negirati mudrost Gospodaru, a sebi pripisati mudrost, zaista zvuči šokantno. Jedan između njih kaže: – Pitajte ga, nek on pojasni šta govori. Kaže on njima: – Pa kako ne razumijete da ste vi ti! Zato ste tako i reagovali. Ko je od vas zadovoljan sa Allahovom odredbom? Ja vas danima slušam, u mnogim stvarima, kako bi to trebalo da bude. Vi, kad god tako priđete, vi svojim halom govorite Gospodaru: ma nije ovo baš mudro postavljeno, trebalo bi to ovako da bude!

Pogledajte ovo! Mi svi imamo to i sve možemo vidjeti kod sebe. Mi svaki put Gospodaru govorimo: – Gospodaru, mi smo mudriji od Tebe! Nisi baš ovo dobro postavio, trebalo je to nekako drukčije da bude... Napadne se ovakav čovjek, a on istinu rekao! Pošto čovjek vidi ružnoću na drugom, a ne vidi na sebi, oni su svi skočili da ga osude! A samim tim, oni su na Pravom sudu sebe osudili, i ako to ne budu navakat znali prepoznati, ko zna kako će izgledati kraj...

Znaj da su kroz odnos – o, odabrani!,
ove dvije suprotnosti: edeb i needeb, u saglasnosti.

Premda izgledaju suprotne ove dvije osobine, ova dva pojma, one su kao predmet i njegova slika u ogledalu. Koju mudrost možemo uzeti iz ovoga? Edeb je prefinjenost, ali ta prefinjenost pokriva istinu. Gdje ste vidjeli da osoba prefinjenih manira direktno reagira?! Takva osoba i kad vidi da je nešto naopako, neće to reći otvoreno, već na lijep način, uvijeno, u rumuzatima i išaretom. A kad je u pitanju neodgojena osoba, ona otkriva istinu – direktno govori. Vidite kolika je sreća da čovjek ima pored sebe jednu takvu osobu; ona će mu direktno ukazati na mahanu koju vidi. Sad je samo pitanje koliko je čovjek kao osoba, jak da to shvati: da to direktno ukazivanje na naše mahane, treba da shvatimo kao podršku na putu svog ličnog čišćenja, ili će nefs, onaj faraon u nama (za koji nam – sjećate se – hz. Mevlana kaže: Možda je tvoj faraon gori od Musaovog, jer nije imao priliku koju je imao Musaov da se iskaže; onaj je imao poziciju i moć pa je rekao – ja sam vaš gospodar najveći) preuzeti riječ. Naš faraon šuteći djeluje; mi ga ne čujemo, a on stalno govori: ja sam vaš gospodar najveći, i hoće da nam komanduje! Tvoj vanjski neprijatelj, on traži tvoju mahanu i direktno je u glavu pogađa, ali nefsu to teško pada, pa onda i mi počnemo uzvraćati i napadamo tu osobu, umjesto da nam to bude pouka kako se treba prestrojiti i na koju stranu okrenuti...

Bez edeba biva kad vanjštinu gledaš,
jer mu je ljubavna tvrdnja pamet zanijela.

Mi ne vidimo hal ašika, a u njegovom srcu – vrenje (vulkan). On svojim halom potvrđuje ljubav prema Gospodaru i ta mu je ljubav pamet zanijela. Za onoga koji vanjštinu gleda, to su postupci luđaka! (I Medžnunu su govorili: zašto je toliko spominješ?! Lejla, Lejla, Lejla – pa nije ništa specijalno lijepa, ima ljepših žena od nje... A onda je on njima lijepo pojasnio o čemu se radi: Ovo naše tijelo je poput jedne posude, vi vidite posudu ali ne vidite sadržaj posude. Mene Gospodar napaja od tog sadržaja u Lejlinoj posudi, tj. u tome liku koji vi vidite samo s vanjske strane, krije se savršena ljepota, a to je napitak Božanske ljubavi!)

Kad skriveno gledaš, gdje je tvrdnja?
On i tvrdnja, pred Tim Sultanom su fena.

Znači poništeni, nema ih, nema pri njemu, kod tog ašika, nikakva prestupa; problem je u našem pogledu; treba stvari pogledati drugim očima, drugim vidom... Zato, molimo Gospodara: Ja, Rabbi, pokaži nam istinu onakvom kakva jeste. Allahumme, erinel hakka hakka – Allahu, pokaži nam istinu istinom. (Pokaži nam je u njenoj pravoj svjetlosti.)

Sad navodi ovaj primjer:

Umro Zejd: ako je Zejd fail,
ipak, fail nije jer je on nepokretan, umro je.

U ovoj konstrukciji rečenice arapskog jezika, riječ Zejd je subjekat (faktor koji vrši radnju, djeluje/fail). Ali, ustvari, on nije taj faktor, on ne djeluje, on je nepokretan, pasivan. Neko drugi vrši tu radnju nad njim. Taj izvršilac, za naše oči, je sakriven! Ali on je prisutan. Melek koji donosi smrt, po Allahovom emru.

On je, u odnosu na gramatički izraz, fail,
inače, on je mef'ul, a smrt njegov katil.

(fail = onaj koji vrši radnju; mef'ul = onaj na kom se radnja sprovodi)

Završava poglavlje ovim bejtom:

Kakav je on fail, kad je tako savladan?
Sva svojstva jednog faila od njega su udaljena.

(Od jednog djelatnika, od njega su udaljena.)

Ovdje nam može pomoći primjer mrtvog čovjeka koji pluta u vodi. Mi vidimo kako se on pokreće, vidimo kako mu se ruke pomjeraju, ali ti pokreti nisu od njega, to dolazi od vode, a on je mrtav, mada s vana gledajući, on je taj koji vrši radnju, koji djeluje.

E sad, pošto je uveo ašika u priču, odmah je nastavio sa jednim drugim kazivanjem, koje će se na više mjesta protezati kroz Mesneviju; biće prekidano drugim kazivanjem, da bi se pojasnilo ponešto što je hz. Mevlani bilo važno u tom trenutku, pa uvodi naredno kazivanje.

Prvi dio 86. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.