Mesijanski kompleks visokog predstavnika Christiana Schmidta

Mesijanski kompleks poznata je vrsta delirija koji je posljedica teške psihoze. Pojedinac koji razvije mesijanski kompleks karakteriše pripisivanje božanske sposobnosti i odgovornosti za borbu protiv zla i spašavanje svijeta. Mesijanski kompleks ekstremna je verzija kompleksa više vrijednosti (superiornost nad drugima u tolikoj mjeri da poistovjećujemo sebe s Bogom – samodeifikacija). Termin “kompleks više vrijednosti” skovao je austrijski psihoanalitičar Alfred Adler, a on ga je definirao na sljedeći način: “Kompleks više vrijednosti je psihološki samoodbrambeni mehanizam kod kojeg se osjećanje superiornosti neke osobe suprotstavlja osjećanju inferiornosti te osobe, ili ga prikriva.” (Adler, 2018, Poznavanje čovjeka)

Dakle, prema Adleru, iza svakog kompleksa više vrijednosti, pa i mesijanskog kompleksa, stoji neka vrsta inferiornosti.

U politici je uobičajeno prepoznati mesijanske karakteristike u “velikim vođama” poput Napoleona, Staljina, Hitlera i Kim Jong-una, koji su u ime navodnog spašavanja svijeta i borbe protiv zla činili brojna zlodjela. Potvrđeno je da su svi oni patili zbog fizičke inferiornosti koju su nastojali nadoknaditi na druge načine.

Mesijanski kompleks dokazano je najopasniji u slučaju kada osoba koja ga posjeduje ima političku moć (ovlasti), te u ime spašavanja građana učini obratno. Istup visokog predstavnika (OHR) za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta u Goraždu navodi nas na razmišljanje da on zaista misli da smo mi “barbari” kojima je došao da pomogne, jer “smeća” (inače smećem naziva legalno izabrane predstavnike građana) nisu u stanju da se dogovore. Pored toga što političare indirektno naziva smećem, on nastavlja dalje s dramatičnim govorom:

“Ja ne sjedim niti stojim ovdje, ja brinem o ovoj državi! Ovo je grad u kojem su ljudi izgubili živote i nismo ovdje da bismo igrali političke igre! A u ovoj državi ljudi igraju političke igre! Ne ljudi, nego političari! Dosta mi je ovoga! Postavljajte pitanja, ali molim vas, objavite to, ali imajte u vidu kako ja donosim odluke i postupam s ljudima. Oprostite što sam ovako glasan, ali mi je preko glave svih ovih uvreda koje su potpuno pogrešne!”, vikao je Christian Schmidt.

Pozivanje na platu od 25.000 eura u slučaju analize ovog istupa predstavlja neozbiljan populistički pristup ozbiljnog problema. Problem s njegovom izjavom nije u njegovoj plati, nego u njegovom odnosu prema građanima i političarima naše države Bosne i Hercegovine. Njegova gestikulacija još više otkriva “izigravanje superiornosti” u odnosu na građane i političare iz Bosne i Hercegovine, te dalje nastavlja “vaziti” iz superiorne pozicije kako se političari nisu u stanju dogovoriti, te da sve očekuju od njega. Slušajući njegov govor, neko ko ne poznaje političku situaciju u Bosni i Hercegovini, mogao bi reći da je čovjek “žrtva”, a ne osoba koja je perfidno nastojala nametnuti izborni zakon, te de facto treći entitet. On se kao tobože brine za ljude, jer šta mu onda znači to da imamo “u vidu kako donosi odluke i postupa s ljudima”? Toliko se brine da je nastojao zacementirati podjelu Bosne i Hercegovine. Kao što nas uči psihoanalitičar Alfred Adler, iza svake superiornosti postoji neka inferiornost, a u ovom slučaju konkretno, očigledno je da Schmidt nije u stanju da sprovede zadatak koji je dobio – a to je nametanje izbornog zakona. Tu svoju nesposobnost da se izbori sa “smećem” prikriva galamom i “glumom” velikog vođe koji nas je došao spasiti.

Prvi pokušaj nametanja izbornog zakona nije uspio i to ga jako povređuje i ljut je, posebno na političare koji to nisu dopustili. Schmidt je ljut prvenstveno na Bakira Izetbegovića i Željka Komšića (i građane koje slijede “političke igre”, kako on to naziva), na prvog što ne pristaje na izmjene izbornog zakona (bez obzira na pritiske i ucjene), a na drugog što je izrekao poznatu istinu (car je go!) o Evropi i islamofobiji i pokrenuo građane na protest (neposluh) protiv Schmidtove odluke ispred OHR-a, što ga je natjeralo (iako ne želi priznati da je to razlog, jer bi pokazao slabost) da trenutno odustane od nametanja izbornog zakona. Ne smijemo zaboraviti Konakovićeve riječi da su poslije protesta i odustajanja od odluke tzv. stranke ujedinjene opozicije bile pozvane u ured visokog predstavnika Christiana Schmidta u kojem je on “galamio i lupao šakom po stolu”, jer s ovim je istupom u Goraždu sada jasno o kojem je psihološkom profilu riječ.

Veliko pitanje jeste zašto je Schmidt bio ljut na tzv. “ujedinjenu opoziciju”, iako su pobjegli s protesta prvom prilikom? Naravno, bio je ljut na tzv. ujedinjenu opoziciju zato što “nije pripremljen teren” za donošenje odluke, jer se mnogo sredstava od “stranog faktora” ulaže u petokolonaše, a ipak, ne uspijevaju i pored sve političke i medijske podrške u svojim namjerama.

Schmidt mesijanski kompleks “nije stekao preko noći”, te razlog za njegovo ponašanja treba tražiti u političkoj karijeri u Njemačkoj. Schmidtu nakon dugovječne političke karijere i nastojanja da preuzme liderstvo nad strankom CSU to ne uspijeva, te se može reći da on pati da bude “lider” (veliki vođa). Priliku za to je dobio u vidu visokog predstavnika (OHR) za Bosnu i Hercegovinu, te sada živi “svoj san” u kojem u svakom trenutku može “potegnuti” bonske ovlasti. Međutim, i pored toga, on se u stvarnosti susreće s nipodaštavanjem, prvo je to uradio Dodik, koji je očigledno dao do “znanja” Schmidtu da za njega on nije visoki predstavnik (de jure jeste, ali stanje na terenu je drukčije), a sada nakon neuspjelog pokušaja “uvođenja trećeg entiteta” na mala vrata suočava se s osudom i nipodaštavanjem kako političara, tako i građana u Bosni i Hercegovini. Zato i galami, jer tako nastoji da prikrije svoju inferiornost, što i pored pozicije koju je dobio ne uspijeva da postane “veliki vođa”. Heidegger u Bitku i vremenu (1985) kaže da je osnovna osobina lidera njegova autentičnost (pravost), a za to je potrebno da čovjek bude slobodan (u krajnjem slučaju slobodan za smrt), a ne da svoj nedostatak hrabrosti prikriva galamom i vrijeđanjem “barbara” kojima je došao da “po/od/mogne”.

Valentin Inzko prije nego je ustupio svoje mjesto Schmidtu objasnio je javnosti da je nametnuo Zakon o negiranju genocida, jer se boji šta će se dogoditi s novim visokim predstavnikom, a prema svemu sudeći, bio je potpuno u pravu.

Christian Schmidt svojim istupom u Goraždu (a i prije – nametanjem izbornog zakon) je definitivno pokazao da nije dovoljno “stabilan” da obnaša funkciju visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, jer njega ljute tekstovi, medijski natpisi, svaka moguća kritika, zato što pati od samodeifikacije (mesijanskog kompleksa), koji ne manjka ni tzv. ujedinjenoj opoziciji (prehrabri, prepošteni...).

Schmidt bi s ovolikom količinom bijesa mogao i da nesmotrenim potezom izazove potpuni raspad i uništenje Bosne i Hercegovine. Na to i upozoravaju političari stranke Zelenih i SDP-a u Bundestagu, te da je jako opasno “držati” “emotivno nestabilnu osobu” na tako odgovornoj poziciji.

Rimski filozof  L. A. Seneka u svom djelu O gnjevu govori o štetnosti bijesa/gnjeva na sljedeći način: “Ako hoćeš da posmatraš njegove (gnjev) posljedice i štete od njega, znaj da nijedna kuga nije više koštala rod ljudski. Vidjećeš ubistva i trovanja i gadosti uzajamno nanesene, uništenja gradova, propasti čitavih naroda, poglavare prodate na licitaciji, buktinje podmetnute pod domove, neprijateljske požare koji se nisu mogli zaustaviti među zidinama, već su obuhvatali ogromne prostore i oblasti.” (Seneka, 1995 – Ideal i kult stoicizma)

Zbog toga je veoma važno da neko ko je na poziciji visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu bude “hladne glave”, jer nemjerljiva je važnost odluka koje donese, a čini se da se Schmidt  nastoji osvetiti političarima koji su ga spriječili u nametanju izbornog zakona. Konaković i ekipa su prošli s jednom vaspitnom, jer su se zbog populizma pojavili na protestima (iako su svoje istinske namjere pokazali napuštanjem protesta), te Schmidt se vjerovatno nada da će izbori u oktobru i poraz Izetbegovića i Komšića dovesti do “dogovora” političara, tj. izdaje i usvajanja odluke o izmjenama izbornog zakona, što predstavlja stepenicu do izgradnje trećeg entiteta. Ukoliko se to ne dogodi, moguće je da će Schmidt i dio međunarodne zajednice na sve moguće načine, uz korištenje bonskih ovlasti, pa sve do ulice (kako je to Konaković najavio – ukoliko izgube izbore, ne isključuju ulicu) u krajnjem slučaju nastojati nametnuti izmjene izbornog zakona i na taj načina zacementirati podjelu Bosne i Hercegovine.

Schmidt očito nije u “emocionalno stabilnom”, ali svoj mesijanski kompleks, kojim prikriva nesposobnost, ne treba da liječi na izmučenom stanovništvu Bosne i Hercegovine.