Sport | 02.02.2021.

MENSUR CAKIĆ: Od malog Konjica do dalekog Kuvajta

Te mubarek noći primijetih u drugom ili trećem safu mladića kojeg ranije nisam viđao u svojoj džamiji. Inače, u maloj se sredini sve novo odmah pozna i uoči. Tokom prve pauze uljudno sam prišao, pružio ruku i poselamio se s “novajlijom”. Reče da se zove Mensur, a moj kolega polutiho dobaci: “Ovo je viceprvak svijeta u karateu.”

SAFET POZDER

Ima tome već nekoliko godina, možda i čitavu deceniju. Bio je ramazan pa smo u posljednjih pet neparnih noći klanjali i poseban noćni namaz. Naravno, 27. noć privukla bi najviše svijeta. Te mubarek noći primijetih u drugom ili trećem safu mladića kojeg ranije nisam viđao u svojoj džamiji. Inače, u maloj se sredini sve novo odmah pozna i uoči. Tokom prve pauze uljudno sam prišao, pružio ruku i poselamio se s “novajlijom”. Reče da se zove Mensur, a moj kolega polutiho dobaci: “Ovo je viceprvak svijeta u karateu.” Nasmijasmo se jedni drugima, a ja već na idućoj pauzi iskoristih priliku da posebno poselamim Mensura. Kroz šalu sam kazao da je mubarek noć u kojoj se nalazimo noć spasa i sigurnosti, a kad je uz nas jedan takav sportist, dojam je još posebniji.

Po izlasku iz džamije još smo proćaskali. Djelovao je izuzetno skromno i povučeno, skoro da ga nisam mogao zamisliti u nekoj borbi. Upitah ga odakle je. Reče da je iz Konjica. Pa, naravno, odakle bi drugo bio!? Konjički je rukopis jasan. Da li je do Neretve, zraka ili nečeg trećeg – ne znam, ali znam da samo Konjic iznjedri pisce, alime, pjevače, sportiste i mnoge druge profile ljudi koji dobace daleko a ipak ostanu skromni u svojoj čaršiji – Neretvi, havi vjerni.

Od tada znam Mensura, a početkom ove kalendarske godine ko zna koji put učinio je sve svoje sugrađane, pa i mene iz druge sredine, sretnim i ponosnim.

Ipak, najbolje je krenuti redom.

“Moj prvi dodir s karateom desio se, naravno, u Konjicu. Bilo je to 1995. godine, kada sam se kao dječak upisao u Karate klub 'Bošnjak'. Trener mi je bio Velija Halilović i njemu ponajviše dugujem za sve što sam u karijeri postigao”, počinje svoju priču Mensur.

U početku je sve bilo spontano, pa skoro i beznadežno.“Nije bilo posebnog uspjeha i činilo se da od te priče nema ništa. Ipak, dobio sam podršku od trenera, a i roditelji i prijatelji bili su uz mene. S vremenom se osjetio napredak, trener me sve više hvalio, a i moje interesiranje je raslo. Možda ni samom sebi nisam vjerovao, ali se sjećam da sam sebi u jednom trenutku zacrtao jasan cilj: želim biti seniorski prvak Bosne i Hercegovine u karateu!”

Uslijedili su mukotrpan rad i odricanje. Bilo je i podozrivih pogleda, posebno od onih koji u ekspanziji fudbala nisu marili za karate.

“Karate ima svoju tradiciju u Konjicu, ali tih je godina ‘iskočilo’ nekoliko mladih fudbalera koji su premašili nivo ovdašnjeg 'Igmana' i potpisali za klubove iz Sarajeva. Pričalo se, uglavnom, o njima, ali ja se nisam dao omesti. Trenirao sam i sve više ljubavi unosio u ovaj sport. Sjećam se svojih prvih turnira i pobjeda. Neopisiv osjećaj”, kaže Mensur pa pojašnjava je li se trud u konačnici isplatio.

Da li je zacrtani cilj i ostvaren?

“Itekako. U više sam navrata bio seniorski prvak Bosne i Hercegovine u karateu i, naravno, stalni član naše reprezentacije. Osjećao sam da to nije moj maksimum i nastavio vrijedno raditi. A onda su se uspjesi samo nizali pa sam postao mediteranski prvak, balkanski prvak, a 2006. godine i prvak Evrope. Takmičenje se održalo u Norveškoj i taj se osjećaj ne može ni opisati ni zaboraviti.”

Ipak, to nije bio vrhunac ove impozantne sportske karijere.

“Vrhunac se desio dvije godine ranije, dakle 2004. godine, na svjetskom prvenstvu u karateu. Bilo je to u dalekom Meksiku. Otišao sam pun samopouzdanja i želje da na najbolji način predstavim našu zemlju. Malo je falilo da zaista bude tako. Na moju žalost, zaustavljen sam u finalu i, eto, postao viceprvak svijeta u karateu. Taj uspjeh mi je donio i priznanje za najuspješnijeg sportistu naše zemlje te 2004. godine. Šta čovjek više može poželjeti?”, ponosno ističe Mensur.

Želio je još jednom da naglasi da, uz porodicu i najbliže prijatelje, najviše duguje treneru Haliloviću, ali i da je dužan, pored kluba “Bošnjak” iz Konjica, spomenuti i UKK “Bosna Sarajevo”, Sveučilišni karate klub “Neretva” iz Mostara te Karate klub “Ilidža”.

Mensur je sportsku karijeru okončao 2010. godine. Nije imao posebnih planova, ali je, kao i svako, razmišljao o svojoj budućnosti. A onda je stigla neočekivana ponuda koja ga je i zatekla i obradovala.

“Već 2011. godine stigla je neobična ponuda, i to iz Kuvajta. Tamošnji karate-klub ‘Al-Naser Sporting Club’ izrazio je želju da me angažira. U prvi je mah zaista djelovalo neobično, ali sam bez mnogo razmišljanja prihvatio i nisam se pokajao. Uslijedila je adaptacija na novu zemlju, ljude, običaje. U međuvremenu sam zasnovao porodicu, a zatim je sve bilo lakše. I, eto, kao dlanom o dlan, iza mene je devet divnih godina s divnim ljudima u ‘Al-Naseru’ i, općenito, u Kuvajtu. Zadovoljstvo je, očito, bilo obostrano. Vrijedno smo radili i vrlo brzo se ‘Al-Naser’ nametnuo kao najuspješniji karate-klub u kategoriji mlađih uzrasta u Kuvajtu.”

Mensur više nije u “Al-Naseru”, ali jeste u Kuvajtu.

“Neće ova minula 2020. godina kod ljudi ostati u dobrom sjećanju zbog korone i opće pometnje u svijetu. Meni je bila uspješna. I baš kad sam pomislio da je to sve, uslijedilo je novo iznenađenje. Dobio sam ponudu da preuzmem karate-reprezentaciju Kuvajta i, naravno, objeručke je prihvatio. Voditi neku državnu selekciju san je svakog stručnjaka. Očito je da su u meni prepoznali potencijal koji im je potreban, a i ja sam to prihvatio sa željom da se i na tom nivou dokažem u punom svjetlu. Presretan sam, zaista. Sada samo treba zasukati rukave i raditi. Koliko će u svemu tome biti uspjeha, pustit ćemo vremenu da pokaže”, oprezan je Mensur.

Bez sumnje, iza njega je lijepa priča okrunjena rezultatima. Nažalost, mnogo je mladih ljudi na raznim životnim poljima koji imaju potencijal, ali uspjeh izostaje. Šta poručiti takvima iz perspektive višestrukog šampiona i svjetskog viceprvaka?

“Kad sve saberem i oduzmem, tri su ključna faktora za uspjeh u mom slučaju, a, vjerujem, i u svakom drugom: jasan cilj, podrška porodice i rad. Dakle, mlad čovjek mora jasno znati šta želi, crpiti podršku od svojih najboljih i raditi koliko god može, pa i više nego što misli da može. Vjerujte, uz ovakav pristup, uspjeh ne može izostati.”

Budući da je do sada znao isključivo za pobjede i uspjehe, nema sumnje da će se i reprezentacija Kuvajta pomnije pratiti, kako u Konjicu, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ruku na srce, ako su tražili najbolju formulu za uspjeh, nema sumnje da su je našli.

A, opet, kako Mensur reče, “pustit ćemo da vrijeme pokaže”.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Natjecati se u vrijeme ramazana

Iniesta se vraća na teren zbog 75 miliona eura

Klub borilačkih vještina “Gazija” i njegovi šampioni

Mourinho je samo na otkazima zaradio 80 miliona eura