Jedan naš pisac, kada je opisivao naš narod, napisao je “da smo zajedno samo u nevoljama, zato i ne volimo da budemo često zajedno”. Možda baš zbog toga, svi naši masovniji skupovi održavaju se u posebnim okolnostima. Dakle, zajedno smo samo kada treba. Naša je dijaspora, u procesu registracije, ovoga puta bila zajedno jer u emigraciji se osjeća ono što se ponekad u domovini i ne vidi od kakofonije defetizma, pesimizma i hiperprodukcije međubošnjačkih svađa i podjela.

Odziv emigracije za registraciju za opće izbore 2022. pokazuje da je ona svjesna momenta u kojem se država nalazi, a država nije trajna kategorija. Nama niko ne može garantirati da je Bosna vječna. Postojala su velika carstva u historiji pa su nestala. Opstanak države zavisi od spremnosti naroda da se bori za nju. Dakle, Bosna zavisi od nas. Država je nešto što te drži, ali i nešto što se drži, kad zatreba.

Dijaspora je veliki potencijal i nešto što je prednost u odnosu na politike destabilizacije i secesije. One ne mogu računati na ovu pomoć. A kad imate neku prednost, ako želite pobijediti, morate je iskoristiti. To je kao igrač više u fudbalskom timu.

Naša emigracija ima duboke korijene. U isto vrijeme kada u Bosni nastaju političke organizacije, i u dijaspori se formiraju emigrantska bošnjačka udruženja. Prva bošnjačka politička stranka nastaje 1906. godine, dok se 1904. u Austriji formira prvo bošnjačko društvo “Zvijezda”, pa 1906. glasovito bošnjačko udruženje “Džemijetul-hajrije” u Sjedinjenim Američkim Državama, u državi Illinois, i tako redom. Kada su naš narod i naši intelektualci skoro pa zaboravili naše narodno ime Bošnjak, ono se čuvalo u emigraciji. U časopisima koji su tada zaborava Bošnjaci u emigraciji pišu o imenu Bošnjak, potrebi da se to ime vrati i tako ga čuvaju od zaborava.

No, svaka emigracija osuđena jena nestanak, osim one koja očuva svoju vezu s domovinom, koja očuva svoj jezik i vjeru. Veza s domovinom se ogleda, između ostalog, i kroz političko prisustvo. U ovom slučaju kroz registraciju i glasanje. Nije veza s domovinom odmor u Bosni ili porcija ćevapa “Kod Muja” jer onda bi tu vezu imao i onaj Kinez kojeg srećemo na Baščaršiji.

Odgovor na često pitanje “koliko ima bošnjačke dijaspore” glasi: onoliko koliko se registrira za glasanje. Istina, postoje i ovi drugi, ali su pjena. Znate onaj hadis Poslanika, a. s., o pjeni?

Kaže: “Okupit će se narodi oko vas sa svih strana, kao kad se izjelice okupe oko sofre.”

Pa ga pitaju: “Je li zato što će nas biti malo?”

“Ne. Bit ćete mnogobrojni. Ali bit ćete kao pjena koju nosi potok.”

Kao u ovom hadisu, mnogobrojnost bošnjačke dijaspore ne znači ništa ako nije politički prisutna. Registracijom bošnjačka emigracija pokazuje da nije pjena.

Često smo čuli onu definiciju o Dejtonu kao luđačkoj košulji za BiH. Ipak, svaka luđačka košulja ima svoj čvor koji je odvezuje. Taj je čvor na leđima. Ne može ga dohvatiti onaj koji se nalazi u toj košulji. To mora uraditi neko sa strane. Bosansku luđačku košulju, u koju je zavezana naša država i naš narod, može odvezati naša dijaspora. Dosadašnjim aktivnostima na registraciji, jednim poluzamahom, pokazali su da je dijaspora živa, ali uspavana. A sve što spava može se probuditi. I zato se ne smije stati na ovome jer ova borba nije šprint. Ona je maraton.

Znamo da je mučno, da traje dugo, ali šta mislite kako je onim snagama koje se kontinuirano i predano bore da Bosne nema? Sjetimo se samo kakve su to najave bile, kakvi planovi, kakva sila i ekipa. I kakvi porazi! Pogledajte galeriju tih likova i kako su i gdje završili.

Rahmetli Alija je znao reći: “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda.” Karadžić je u predvečerje rata, usred Sarajeva, za skupštinskom govornicom rekao da se mi kao narod ne možemo odbraniti i da će muslimanski narod nestati.

Jesmo li nestali? Danas procentualno Bošnjaka ima više nego prije rata, a bili su konstatovali našu smrt i nestanak. Podijelili našu imovinu. Ali mrtvac je ustao. Kao u onoj Nušićevoj pripovijetci kad se “Pokojnik” vraća među pohlepne rođake koji su svu imovinu već podijelili. Pa mu kažu: Najbolje bi bilo da ti opet umreš, jer njegovo prisustvo, kao i Bošnjaka, remeti dogovor o podijeljenom plijenu.

Ali nema umiranja. Tu smo. Raspakovali smo naše kofere. Vrijeme je da se navikavaju na nas i da ništa više na Balkanu ne može bez nas. Ima nas.