Po žestini borbenih dejstava te broju ranjenih i poginulih boraca, jedna od “najkrvavijih” ratnih kota u zoni odgovornosti 505. brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine bila je i Velića Glavica kod Velike Kladuše. Pored desetaka ranjenih u borbama za očuvanje ove strateški vrlo važne tačke na liniji odbrane od snaga Fikreta Abdića, 505. brigada ARBiH izgubila je dvanaest boraca. Jedan od njih bio je i komandir voda u Jurišnom bataljonu Meho Kljajić.
Meho Kljajić (sin Huseina i Hasede) rođen je u Bužimu 1966. godine. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je zaposlen u drvnoprerađivačkom kombinatu “Šipad” u Bužimu. Sa suprugom Elvirom imao je troje djece: Ajšu (1991), Bilala (1993) i Sulejmana (1995). U redove Teritorijalne odbrane uključio se odmah po izbijanju rata. Tokom rata je više puta ranjavan. Poginuo je 20. aprila 1995. godine u rejonu Velića Glavice, općina Velika Kladuša. Za brojne podvige nagrađivan je od komandanta Petog korpusa i komandanta 505. brigade. Posthumno je proizveden u čin natporučnika 12. januara 1996. godine.
DOPRINOS ODBIJANJU NAPADA NA KEDIĆA GLAVICI
Jedan od prvih Mehinih saboraca od samih početaka pa do kraja 1993. godine bio je Esad Dedić: “Meho i ja smo krenuli na liniju nekad poslije napada na Bosansku Krupu, u maju 1992. godine. Sjećam se da nas je iz našeg sela bilo jedno odjeljenje. Prvo smo držali stražu na Mahinoj Glavici, gdje je Meho jedne prilike i lakše ranjen. U istom vodu i odjeljenju ostali smo do kraja 1993, kada je on prešao u Jurišni bataljon, a ja u protivvazdušnu odbranu. Husnija Duranović nam je u početku bio komandir odjeljenja, Asim Bajrić komandir voda, a Hazo Suljić komandir čete. Kasnije, kad je Hazo poginuo, Asim je preuzeo četu, Husnija stao na čelo voda, a Meho je izabran za komandira odjeljenja. U tom našem zajedničkom ratnom putu najžešće borbe imali smo u 'Munji '93', prvo 11, pa onda 13, a na kraju i 24. januara, kad smo branili položaje i odbijali neprijateljske napade. Nakon toga sve do početka Abdićeve 'autonomije' držali smo stražu na Hercegovini i na Piskaru. Otpočinjanjem borbi na velikokladuškom ratištu išli smo na Todorovo, Urge, Bajramoviće, Čardak...”
Po Esinim riječima, on i Meho Kljajić živjeli su u istom naselju, poznavali se od najranije mladosti. “On je bio ekstra čovjek i o njemu će svako reći samo najljepše. Meho je bio čovjek i borac bez mahane. Bio je izuzetno hrabar i nije se povlačio pred neprijateljem. Gdje god smo u ratu 'zaprli', tu smo i probili. Zadnji put smo se sreli neposredno prije njegove pogibije. Našli smo se u Vrnograču i popili kafu. Kaže on meni: 'Hajde pređi kod mene i budi snajperista u mojoj jedinici.' Rekao sam mu da sam već raspoređen kao flakista i da bi to sad bilo teško izvesti. I to jutro je poginuo”, priča Esad Dedić.
Lijepo sjećanje na saborca i komšiju ima i Husnija Duranović, koji je više od godinu i po bio Mehin nadređeni starješina. “U proljeće 1992. godine komšija Amir Dedić i ja krenuli smo na stražu na Banjane, prenoćili i sutradan se vratili kući. Kad sam se vratio, sreo sam rođaka i komšiju Mehu, a on se naljutio što i njega nismo zvali. Nakon nekoliko dana ponovo smo otišli. Ovaj put nas je bilo sedam i među nama i Meho sa svojim lovačkim karabinom. Na njegov prijedlog izabran sam za komandira odjeljenja, a kasnije i voda. Od tog dana bili smo nerazdvojni sve do njegovog prelaska u Jurišni bataljon. Bili smo zajedno i na 'Mostobranu '94', kada je u napadu na četničku komandu lakše ranjen. Bio je hrabar i neustrašiv borac i u njega sam se uvijek mogao pouzdati. Sjećam se napada 13. 1. 1993. godine, kada su četnici kidisali na rov u kojem je Meho bio sa svojim badžom Haškom Ekićem te komandirom čete Hazimom Suljićem. Nakon pogibije Haške i teškog ranjavanja komandira Haze, Meho je sam preuzeo odbranu rova i s ostalim saborcima odbio neprijateljski napad. Tada sam se uvjerio kakvog borca imam u odjeljenju”, ističe Duranović.
Za vrijeme boravka na liniji saborci Mehe Kljajića svjedočili su različitim iskustvima. “Rahmetli Meho je bio veliki meraklija. Jedne noći dok smo boravili na Kedića Glavici odlučio je napraviti nam kafu. Kaže: 'Dečki, imam još jedno pecivo i ode ja nju nastaviti.' Naložio je vatru u limenu peć, nas sedam se poredalo okolo peći i čekamo da prokuha, kad se na Šerbuli začu minobacač. Pade jedna granata, ali podbaci naše položaje. Stojimo mi i dalje i smijemo se, kad će nama Meho: 'Hajmo se mi maknuti za svaki slučaj.' I sklonili smo se u zemunicu. U međuvremenu ponovo se začu minobacač i granata pade u našu blizinu. Kad smo izišli iz zemunice, peć i džezva su bile sve izrešetane od gelera, a mi se gledamo, onako pomiješanih osjećaja. Sretni što smo ostali živi, ali tužni zbog nepopijene kafe. Veli Meho: 'Sad ću ja nju ponovo pristaviti, pa nek sve ide u vraga'”, prisjetio se Duranović.
HEROJSKA SMRT NA VELIĆA GLAVICI
Jedan od saboraca rahmetli Mehe Kljajića bio je i Vahidin Čaušević. Pored boravka na ratištu, njihov ratni put obilježile su i porodične posjete i druženja. “Sve do 'Munje '93' držali smo stražu na Mahinoj Glavici i na Santraču. Nismo učestvovali u akciji 'Munja '93', ali smo u tri navrata sudjelovali u odbrani naših položaja. U jednom od najjačih četničkih kontranapada 13. januara Meho je odigrao zapaženu ulogu, kada je sam odbranio jedan rov. U to vrijeme je postao komandir odjeljenja. Sudjelovali smo i u nekoliko akcija na 'prvoj autonomiji', bili na Čardaku, u Todorovu. U istoj jedinici smo ostali do kraja 1993. godine. Sve smo dijelili baš k'o rođena braća, hranu, cigare i ostalo. Bio je pričljiv insan i volio je razgovor. Ne mogu nikad zaboraviti kad sam ranjen u 'Brezi '94' kako me često znao obići i obradovati ručkom. Zadnji put smo se sreli u blizini Velića Glavice, neposredno pred njegovu pogibiju. I tad smo se rastali kao i svaki put uz našu uzrečicu: 'Haj ako se ne vidimo, halali, halalit ću ti.' I baš se više nismo ni vidjeli”, kaže Čaušević.
Više od godinu Mehin nadređeni starješina bio je Asim Bajrić, komandir čete u Prvom odredu, koji će u augustu 1992. biti reorganiziran u Prvi bataljon. “Rahmetli Mehu Kljajića sam poznavao još od prije agresije na Republiku BiH, kada smo skupa radili u tvornici 'Šipad' u Bužimu. Pamtim ga kao izuzetnog borca koji je još nedugo nakon napada na Bosansku Krupu dobrovoljno stao u odbranu svoje domovine. Bio je veliki vjernik, osoba omiljena kod svojih saboraca, uvijek s osmijehom na licu. Za vrijeme dok smo bili u istoj jedinici Meho je bio redovan na liniji, potom sa svojim vodom boravio na Grabežu u decembru 1992. godine, odigrao vrlo važnu ulogu u vrijeme akcije 'Munja '93', kada je učestvovao u odbijanju najžešćih četničkih kontraudara 11, 13. i 24. januara. Tu je u toku neposrednih borbi s četnicima na Kedića Glavici lakše povrijeđen. Kasnije je učestvovao u mnogim bitkama prema domaćim izdajnicima Fikreta Abdića. Meho je bio pozitivna osoba koja je utjecala na moral saboraca. Ostao je prepoznatljiv po svojoj marami 'ladži' koju je često nosio oko vrata”, prisjeća se Bajrić.
Agan Elkasović, komandant Jurišnog bataljona, tvrdi da mu je Meho ostao u lijepom sjećanju kao odgovoran i odan borac i starješina: “Pri pomisli na njega, pred očima mi se pojavi lik vojnika nižeg rasta s 'ladžom' oko vrata koja je bila njegov prepoznatljivi znak. Iako je bio sitnijeg i nižeg rasta, svojim gardom odavao je pojavu nabildanog dvometraša. Odvažnost i samouvjerenost u razgovoru, odlučnost u namjeri, hrabrost i staloženost u teškim situacijama bile su prepoznatljive crte njegovog karaktera. Zato je bio omiljen među borcima i starješinama. Više puta je ranjavan, ali se prvom prilikom, često i prije isteka bolovanja, vraćao u jedinicu. Dok je Sead Pilić Slađo bio komandir voda, kao njegov zamjenik, Meho je bio njegova desna ruka. Nakon Slađine pogibije u decembru 1994. godine Meho je postavljen za komandira voda. Nekoliko mjeseci pred Mehinu pogibiju obilježeno je desecima teških i krvavih bitaka na velikokladuškom ratištu u kojima je bez izuzetka Meho sudjelovao. Svojim čvrstim opredjeljenjem za borbu u situacijama panike značajno je utjecao na smirivanje nervoze i doprinosio normaliziranju stanja u jedinici. A zima i proljeće 1994. godine bilo je vrijeme veoma teških dana i za brigadu i za korpus. Svakodnevno se ginulo i sve više boraca je bivalo ranjeno. Upravo u jednoj od takvih akcija Meho je poginuo. U mojim očima, kako i u očima mnogih saboraca i poznanika, ostao je kao primjer skromnog i poštenog borca i starješine koji je doprinio brojnim slavnim pobjedama bužimske brigade te dao veliki doprinos za očuvanje Bosne i Hercegovine.”
Sa saborcima iz voda kao i ostalih jedinica 505. brigade Meho Kljajić sudjelovao je u vraćanju izgubljenih položaja na Velića Glavici. Bila je to njegova posljednja akcija, u kojoj je smrtno ranjen od neprijateljskog rafala. U trenutku pogibije s njim je bio i Hasan Vukalić, saborac iz jedinice još od proljeća 1994. godine. Hasan i Meho skupa su prošli na desetine akcija, počev od proljetnih akcija na “prvoj autonomiji”, oslobađanja Pećigrada i Velike Kladuše, potom “Breze” i “Mostobrana”, do velikog broja teških i iscrpljujućih borbenih dejstava s autonomaškim snagama i Legijinim specijalcima za vrijeme “druge autonomije”. O samoj akciji vraćanja Velića Glavice, ali i Mehinoj pogibiji Vukalić kazuje: “Uoči akcije s ostalim jedinicama imali smo okupljanje u Dukićima blizu Vrnograča, gdje je prisustvovao i komandant Nanić. Tu smo zadužili municiju, dobili upute i još za noći krenuli u akciju. Imali smo zadatak da povratimo položaje na Velića Glavici koji su, uslijed strašnog granatiranja, izgubljeni dan ranije, 9. aprila. Zbog velikog broja ranjenih, naša četa, koju je vodio rahmetli Janjac, brojala je svega oko 60 ljudi. U ranu zoru krenuli smo u akciju, Meho je bio na čelu, ja sam išao iza i nosio RPG s jednim projektilom. Iza nas su išli ostali. U tom kretanju nedaleko od nas pao je jedan tromblon i zamalo nas sve poranjavao. Onda smo došli na rub neke šume i samo nas je jedna njiva dijelila od neprijateljskih rovova. Iako je još bila noć, neprijateljske jedinice su sve vrijeme nasumice pucale u našem pravcu, vjerovatno očekujući naš napad. Nakon nekog vremena, s ruba te šume ispalio sam RPG, zapucali smo i akcija je krenula. Išli smo frontalno prema njihovim položajima. Uslijedila je žestoka borba. Kad smo stigli na njihove rovove, pjevala je pjesma: 'Ne ruši se lahko gnijezdo dok je babo živ!' Tu smo našli jednog mrtvog neprijateljskog vojnika. Meho je pronašao jedan vojnički ranac u kojem je bilo nekoliko kutija cigareta 'Partner' i komad kukuruze. Većina naših boraca otišla je naprijed i mi smo krenuli za njima. Nakon pedesetak metara zamolio sam Mehu da ostavim RPG jer mi je bio težak za nositi. Nas trojica smo išli skupa, Meho u sredini, Kemo Šahinović lijevo, a ja desno. Još je bilo rano jutro i slabo se razdanilo. I samo što smo krenuli, neprijateljski rafal je osuo po nama. Nas dvojica smo uspjeli zaleći, a Mehu je pogodio metak, nakon čega se skotrljao za neki kesten i samo viknuo da je ranjen. Prvi mu je pritrčao Kemo, a ubrzo sam i ja došao. Izvukli smo ga u neki rov i dozivali, ali on nije više davao znakove života. Uzeo sam bajonet, isjekao mu rap i raskopčao košulju koja je bila sva od krvi. Previli smo ga i u nekom ćebetu s još dvojicom boraca odnijeli na IKM, odakle je konjskim kolima i sanitetskim vozilom prebačen u džamiju u Vrnograču. Prilikom previjanja vidio sam da ga je pogodio metak u grudni koš, od čega je na licu mjesta bio mrtav. Smrt mu je baš bila lahka, u nekoliko sekundi je preselio. Ta akcija je bila vrlo žestoka i poginulo je i ranjeno puno ljudi. Ranjen je komandir čete Janjac, potom dva komandira voda Hilmo Šahinović i neki Šakanović, a treći, naš komandir Meho, poginuo je. Kad smo navečer postrojili četu u Vrnograču, bilo je samo 6 boraca koji su prošli neokrznuti.”
“AKO JA POGINEM, HOĆEŠ LI MI ČUVATI I PAZITI DJECU”
Mehin rođak, amidžić Hasan, imao je 14 godina kada je Meho poginuo. “Iako je Meho bio dosta stariji od mene, dobro se sjećam njegovih odlazaka i dolazaka s ratišta. On je imao svog konja s kojim su on i saborci išli na liniju. Kad treba krenuti, Meho dođe do naše kuće i onda otac ili ja idemo s njima da vratimo konjska kola kući. Svi njegovi saborci iz sela posjedaju u kola i pravo pred komandu. Tu je bio rahmetli Haško Ekić, zatim komšija Hasan, koji je isto poginuo, pa onda Husnija Duran, Feđa, Eso, Amir i još neki. I oni su uz pjesmu kretali na liniju. Meho je nosio bosansku 'ladžu' oko vrata, a zimi šubaru na glavi. Po tome je bio posebno prepoznatljiv. Njegovi najbolji drugovi su rahmetli Kanta Mustafić i Kemo Šahinović”, prisjeća se Hasan.
Iako se rijetko može kazati da je bilo ko volio i voli ići u rat, Hasan tvrdi da kod Mehe nije bilo tako i da je on i u rat išao s velikom željom, onako srčano. “Vidjevši s koliko žara Meho odlazi na liniju, moj babo Sulejman ga je očinski savjetovao: 'Meho sine, nemoj nikad letjeti prvi. Polahko, platit ćeš glavom.' Ali to kod njega nije 'pilo vode'. On je bio jedan od onih istinskih boraca na Božijem putu koji je čvrsto vjerovao u Božiju sudbinu. Često je ponavljao: 'Ako bude sudbina, ja ću poginuti, ako ne bude, neću.' Nije se bojao i nije kalkulirao niti izbjegavao bilo koju akciju. Često se prisjetim našeg razgovora dok je on kosio njivu u blizini naše kuće. To je bilo godinu prije njegove pogibije. Kaže on meni: 'Hasane, ako ja poginem, hoćeš li mi čuvati i paziti djecu, da ih ne bi ko dirao?!' To mi se posebno urezalo u memoriju. Evo i sad me jeza prođe od tih njegovih riječi. I dan kad je poginuo dobro sam zapamtio. Stric Husein je bio došao iz Austrije. Bio je četvrtak, sajmeni dan. Naišao Ismet Veladžić i pokupio strica i babu Sulejmana i oni su zajedno otišli na pijacu. Sat ili dva kasnije komšija Elvis i ja smo krenuli u Bužim. I tamam kad smo bili na ulazu u čaršiju, stade bijeli golf, babo iziđe i kaže nam: 'Hajte kući, Meho je poginuo.' Meni je tad sve stalo. Kao da se neka nevidljiva zavjesa spustila, kao da je neko stisnuo pauzu pa je uobičajeni život stao. Međutim, život je nastavio, a kako je vrijeme prolazilo, Meho je u mojim mislima bivao sve veći i veći. Za mene je bio i ostao pravi primjer tipičnog narodnog čovjeka, Bošnjaka, muslimana. Volio je učiti ezan, mujeziniti, pomagati imamima kad se nekog gasulilo u selu. Držao je do vjere, do namaza, postio ramazan. Bio je čovjek za zajednicu, za komšiluk, za pomoći drugima”, svoje kazivanje završava Hasan Kljajić.
