Meho Kapo je, kako kaže, dijete Sarajeva, odnosno dijete naselja Švrakino Selo, kraće Švrakina. Završio je Građevinsku-tehničku školu na Marijin Dvoru, a nakon toga Arhitektonski fakultet. Još dok je sa ocem, građevinski radnikom u Vranici, kao dijete hodao po gradilištima - znao je šta će biti kad odraste. Uz sve to, višedecenijsko iskustvo arhitekte i ovdje kod nas i u svijetu - čini njegovu ličnu kartu kojom se s razlogom ponosi.

A šta znači biti rođen i odrastao na Švrakinu? To nam objašnjava dok jednog decembarskog prijepodneva uz toplu čokoladu i čaj sjedimo u kafeu u C-fazi Alipašinog Polja. Veli da se i umorio nakon što se iz Dubrovnika - u koji je sletio avionom iz Švedske - vozio autobusom nekoliko sati do maglom i smogom poklopljenog Sarajeva, ali to nije umanjilo njegovu radost zbog susreta s rodnim gradom.

U rodnom gradu ni dana staža

- Ovdje sam kao dijete naučio dobre i loše stvari. A u svemu tome najbitnije je da me je Švrakino naučilo da ne budem ni lopov ni zijanćer, već da budem dobar čovek. Uputilo me je da kad odem na Čaršiju budem ambasador Švrakina u Čaršiji i da se ne vratim kao Martin iz Zagreba, nego da se vratim s nekom vrijednošću. Rastao sam zajedno sa ovim gradom, na ovom mjestu smo trčali po barama koje je pravila vojska jer je ovo što vidite ispred bilo vojničko vježbalište. A tamo niže bili su voćnjaci, pa smo tu ponekad brali doktorove kruške. Livade su se pružale sve dolje do Ilidže i gore uz Miljacku do Čengić-Vile.

Kapo se nakon diplomiranja na Arhitektonskom fakultetu, nećete vjerovati, nije zaposlio u Sarajevu (kaže da u svom rodnom gradu nema ni dana staža) već kao tehnički direktor u jednoj građevinskoj firmi u Bosanskom Šamcu. Ovdje treba napomenuti da od Vranice, firme svoga oca, nije tražio stipendiju. Nezavisnost i sloboda bile su mu na prvom mjestu. Bio je u Šamcu tri godine, dodijeljen mu stan u koji je čekao useljenje, ali njegov nemiran duh je shvatio da je tu postigao što se moglo i vrijeme je da ide dalje te se 1987. vratio u Sarajevo.  Nekoliko mjeseci bio je bez posla, a onda je dobio ponudu za mjesto direktora tvornice kuća Bosna u Ilijašu, koja je bila u sastavu firme Šipad-Jahorina. Tu je radio sve do februara 1992. Krajem tog mjeseca, u predvečerje agresije na Bosnu i Hercegovinu i u okolnostima pritiska i prijetnji srpskih kolega, nabrzinu se spakovao te nekoliko dana kasnije obreo s porodicom u Švedskoj.

Meho Kapo kao BHFanaticos

Tamo je počela nova faza njegovog života. Vrlo brzo je osnovao vlastitu firmu koju je nazvao Nefa, kako se zvala i njegova majka i zaplovio u biznis čiji je fokus gradnja i arhitektura. On to zove "od gradnje do supe na stolu". U tom poslu je i dan-danas. U drugoj firmi Treppe arhitektur posljednjih desetak godina je suvlasnik i kaže da će je on i partneri vjerovatno likvidirati zato što želi da se upotpunosti vrati Nefi koja je njegov korijen. Veli "Ne želim da radim ni za koga osim za Nefu". Živi u gradu Vȁsterǻsu.

Nema boljeg izvoza od turizma

U ove praznične dane, Kapo nije došao da odmara ni u Sarajevu ni bilo gdje u Bosni i Hercegovini. Biznis je taj koji mu ne da mira pa filozofski priznaje da napredak nije u sjedenju i čekanju da se nešto dogodi, već je napredak u pokretu. I slijedeći svoj životni moto, obišao je za nekoliko dana i Praču i Vogošću i Zavidoviće. Šta je radio u Zavidovićima?

- Bio sam tamo kao neko ko se razumije u to čime se bavi Tvornica montažnih kuća Krivaja. Došao, vidio i razgovarao o mogućnostima koje oni imaju. Krivaja traži saradnika za izvoz montažnih kuća u Švedsku. Ja sam tu uime svoje firme. Krivaja upravo radi ono što zovem "od gradnje do supe na stolu" i to je nevjerovatna priča. S Harisom Mujanovićem sam proveo cijeli dan i nema čega se nismo dotakli.  Milina je bilo vidjeti: Burkina, Ruanda... kakav su projekat uradili u Ruandi, a kamoli po Bosni i Njemačkoj, Švedskoj, Španiji... širom svijeta. Već imam neke projekte sa investitorima koji žele ulagati ovdje u Bosni, a da koristimo taj proizvod. Ne moramo ga izvoziti, hajde da radimo u Bosni. Recimo, ako hoćemo da razvijamo turizam. Nema boljeg izvoza od turizma. Tu uzgajaš paradajz, krompir... i odmah ga tu na svom pragu prodaješ, a ne baviš se politikom dozvola i sličnih stvari. Tako da ću učiniti sve da animiram naše privrednike i ljude koji možda nisu o tome razmišljali, da možda u svojim selima, u svojim gradovima nešto pokrenu u tom smislu.

Patriotizam je "suhoparna" riječ za ljubav prema Bosni

Kaže i da su naši privrednici u Švedskoj jaki. Svojom ljubavlju prema Bosni ulažu u budućnost i traže način investiranja u nešto drugo. Ovu namjeru bi uobičajeno nazvali patriotizmom. No Kapo kaže da je "patriotizam" suhoparna riječ za ljubav prema Bosni.

- Ja nisam patriot. Bosnu volim toliko da mi je nikad niko neće moći ogaditi i ja osjećam samo obavezu prema toj mojoj majci. I kod svakoga ko sa mnom želi da priča o Bosni insistiram da kaže nešto kao "eto ja bih da tamo zasadim neku jelku". Eto, budi tako patriot.

Kapo je među prvima bio očevidac i učesnik raspada jugoslovenskih i formiranja prvih bosanskih udruženja u Švedskoj. Ona su bila embrio - nastao iz fantastične energije - koji je umnogome stvorio glavne preduvjete da se prihvate prognanici 1992. i sljedećih godina agresije na Bosnu i Hercegovinu.

- Mi smo već 7. juna 1992. imali registrovan Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, a sjedište je bilo u Štokholmu. Za veoma kratak period, 1993. imali smo više od 100 naših udruženja u cijeloj državi. Već tada švedski zavod za iseljenike raspoređuje prognanike tamo gdje ima mjesta i tako se širom Švedske naši ljudi okupljaju, organiziraju udruženja i priključuju se Savezu. Iz tog Saveza je sve ono što danas ima naše u Švedskoj. Iz tog Saveza nastali su i Islamska zajednica i Merhamet i još mnogo drugih saveza i udruženja koji su smatrali da se tako mogu bolje profilirati.

Savez bh. udruženja priznaje i švedska vlada

Švedska vlada i Ambasada Bosne i Hercegovine prihvatili su Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj kao relevantnu instituciju:

- Čim se nešto desi, oni od nas traže mišljenje. Kada imamo potrebu da komuniciramo sa švedskom vladom, onda mi iz Saveza bh. udruženja pravimo inicijativu, kontaktiramo naše druge saveze, jer na taj način želimo da ostanemo zajedno i na taj način radimo da budemo kompaktniji.

Savez najviše radi na očuvanju bh. tradicije, kulture i jezika. Bosanski jezik je prihvaćen i opciono uveden u švedski školski sistem za našu djecu. Isto tako mogu na gimnazijskom nivou birati bosanski jezik kao treći ili četvrti. Time im se na veoma jasan način pokazalo da će im omogućiti sve preduvjete za integraciju u švedsko društvo.

KUD Zlatni Behar - Švedska

- Ta priča da smo od svih imigranata najbolje integrirani u švedsko društvo ničim nas ne diže u nebo, već spušta na zemlju. To nam priznaju švedski političari na visokim instancama, na skupovima, konferencijama... A kako smo to postigli? Postigli smo uvezivanjem kroz sve naše organizacije. Neke se bave folklorom, neke humanitarnim radom, ima i toga, međutim, radili smo sve što je BiH trebalo... nekad je trebalo i metak kupiti. Pomagali smo koliko smo mogli. I to je ta svijest... pokušavam da ih usmjerim na to da ne bude, kako se obično kaže patriotizam, već da bude ljubav i obaveza. Znači, sve te godine, od '92. jedna ekipa fantastičnih ljudi, doktora u Štokholmu, prije nego što ćemo registrirati Savez, ti kvalitetni ljudi, intelektualci, stabilni u tom društvu, prihvaćeni - napravili su nevjerovatan pokret, čime su podigli status nas Bosanaca. Jer mi smo bili te '92. i '93. tretirani kao "privremeni", jer je vlada interno bila donijela odluku da primi 50.000 Albanaca s Kosova. Hoću samo da kažem da smo mi ušli u sve moguće pore, mi smo tačno znali za tu globalnu kretnju i morali smo biti što aktivniji. Ima nas od privrede do politike, a imamo i asocijaciju bh. privrednika u Švedskoj.

Gradimo Bosnu za čovjeka

Jedna od konkretnih stvari koje rade u udruženju privrednika je i Kapin dolazak u Zavidoviće, Praču i Vogošću. Kaže da je u izgledu mnogo interesantnih projekata. Namjera je, jer nisu baš svi u takvoj prilici da imaju kontakte, na kvalitetan način prenijeti jedni drugima informacije.

- Mi tu ideju nosimo 25 godina i više, od samog dolaska u Švedsku, da se formira takva jedna asocijacija i to smo uspjeli uraditi prije nekoliko godina zahvaljujući Elviri Ćemalović-Dilberović koja je tada bila bh. ambasadorica u Švedskoj. Imamo izuzetnu saradnju s našom Ambasadom i ne gledamo odakle ko dolazi, iz bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog korpusa. To nas ne interesuje, nas interesuje samo njihov odnos prema Bosni te cilj, vizija i misija. Treba se organizirati, esnafski se postaviti. Kroz to esnafsko postavljanje je uvezivanje unutar Švedske pa onda širenje na Skandinaviju da bi najkonkretnijim mogućim načinom mogli praviti konekciju s Bosnom.

Poslom u Zavidovićima

Bosanci u dijaspori imaju humanitarnu organizaciju koju su prvobitno nazvali "@20krunazačovjeka" sa sjedištem u Švedskoj, koja je sada prerasla u BiHelp putem koje pomaže socijalno ugrožene kategorije stanovništva u Bosni i Hercegovini i djeluje s ciljem razvoja i afirmacije naše zemlje.

- I najviše sarađujemo s Pomozi.ba. Svaki mjesec biramo po jednu ili dvije akcije i uključujemo se u pomoć. Sad smo počeli akciju, između ostalih, za gospođu Mariju Marić. Ona živi u sarajevskom naselju Otes, stan joj izgorio. Bezvlašće je dovodi u poziciju maltene da se smrzne. A ona - ponosna starica koja ne dozvoljava da bude iskorištavana i manipulirana od ovih. Ne znam je li to relevantno, ali za mene je čudno da je vlasnik zgrade neko iz Austrije i da je izdao tu zgradu na ne znam koliko godina Kantonu Sarajevo. Ali vlasnik nema nikakve obaveze prema toj zgradi. Niti Kanton ima obaveze. Ta zgrada je potpuno zapuštena. U njoj ima i starih i ovakvih i onakvih socijalnih slučajeva, lift ne radi, a sedam spratova. A gospođa Marija živi na sedmom spratu. To su sve stvari u kojima mi želimo nešto dobro da učinimo.

Bosansko-švedski arhitekta Meho Kapo, sarajevske gore list, ima poruku za kraj ovog razgovora:

- Dajte, ljudi, da gradimo Bosnu za čovjeka. Na koji način? Da gradimo kvalitet generacijskom energijom. Mi moramo znati i to šta hoćemo, a ne samo šta nećemo. Insistirajte na tome kod ljudi u svakom razgovoru i u svakom poslu.