Hoće li bošnjačka javnost konačno dočekati i taj trenutak da neki od politikusa koji napuste ili budu izbačeni iz SDA počnu nastupati i kritikovati svoju bivšu stranku s političkih i ideoloških pozicija koje su još više probošnjačke od onih na kojima stoji SDA? Kako razumjeti fenomen da preletači redovno dožive svojevrsno ideološko prosvjetljenje koje rezultira zaokretom od 180 stepeni u odnosu na stavove koje su koliko do jučer javno zagovarali te počnu zastupati politike koje su u oštrom srazu s nacionalnim interesima bošnjačkog naroda? Kojim riječima opisati struje unutar SDA koje žele da denacionaliziraju SDA?

Zašto se svaki od takvih likova pretvori u lošu kopiju ovdašnjih FGR ljevičarskih multikultivatora ili nekog budućeg nipovca? O čemu se tu zaista radi? Je li u pitanju tek mimikrija ideološki neprofiliranih oportunista koji imaju izuzetno skromne političke horizonte, jesu li to posljedice loše kadrovske politike SDA ili se suština problema nalazi u bošnjačkoj političkoj kulturi kao takvoj?


Nažalost, odgovor je sve od navedenog. Najgore od svega, ovi simptomi manifestiraju se u najtežem političkom trenutku po bošnjački narod u posljednjih 30 godina.

ABNORMALNA POLITIČKA KULTURA

Krenimo od općeg ka pojedinačnom. Postoje ozbiljne, i danas već višedecenijske, anomalije na našem „tržištu političkih ideja“. Decenije medijske okupacije, kidnapovanja političkog narativa i zarobljenog javnog mnijenja dovele su do toga da je danas politički neprofitabilno otvoreno zastupati partikularne bošnjačke nacionalne interese i nastupati s probošnjačkih pozicija. To rezultira abnormalnom političkom kulturom gdje se bježi od teme artikulacije bošnjačkih interesa u labirint floskula o građanstvu, bosanstvu i multikulturi, što porađa fundamentalnu neiskrenost u političkoj riječi i djelu.

Bošnjaci kao kolektiv, ali vajni bošnjački intelektualci prije svih, dozvolili su da im ostaci komunističke nomenklature monopoliziraju politički diskurs te da im nametnu narativ po kojem postoji tenzija između interesa države i interesa bošnjačkog naroda, gdje je borba za bošnjačke interese u raskoraku s vremenom i prostorom, akt političkog primitivizma usmjeren protiv društvenog progresa, ali i interesa države. Dozvolilo se da političko promišljanje bošnjačkih nacionalnih interesa postane nešto nepristojno, politički nekorektan čin, nešto o čemu pristojan i fini građanin ne razmišlja a pogotovo ne govori.

Dugotrajno prakticiranje takve „političke korektnosti“ dovelo je do toga da je bilo kakva priča o partikularnim bošnjačkim interesima i pravima iz domena „političkog prostakluka“ prešla u polje „političkog radikalizma“ koji više eto nije usmjeren samo protiv države i suživota već navodno i samog opstanka bošnjačkog naroda!

Pošto je, kako kažu, politika nizvodno od kulture, ova travestija i stravična zamjena teza morala je vremenom imati i svoje konkretne posljedice, a što se najbolje može vidjeti ovih dana po nastupima nekih bivših visokopozicioniranih članova SDA, pojedinaca koji su i dalje u stranci, ali i individua koji imaju ambicije da predvode stranku.

Da se neko nakon završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu čak i našalio da će bivši, ali i sadašnji članovi SDA, po pitanju razumijevanja nacionalnog, biti gori čak i od komunista, bio bi optužen za odsustvo smisla za humor. No nedavne izjave Šemsudina Mehmedovića u kojima on iznosi svoje političke vizije u kojima kritikuje politiku SDA, promoviše bosanstvo umjesto bošnjaštva te se čak otvoreno protivi i samom postojanju istinske bošnjačke nacionalne stranke pokazuju da život ponekad zaista imitira umjetnost, u našem slučaju neku kombinaciju tragedije i komedije.




SINDROM POLITIČKOG BOSANSTVA

Nije problem imati političke ambicije i biti protiv politike Bakira Izetbegovića, problematično je zbog čega ste, kada ste i gdje ste protiv Bakira Izetbegovića. A kod Mehmedovića su pogrešni razlozi, pogrešno vrijeme, a naročito pogrešni mediji na kojima je počeo svoju kampanju za predsjednika SDA. Mehmedović je svojom odlukom da povede kampanju protiv Izetbegovića u pogromaškim medijima, u trenutku kada je Izetbegović ostao gotovo usamljen stojeći na braniku odbrane bošnjačkih političkih prava te ga napadajući zato što nije pokleknuo pred prijetnjama, pritiscima i ucjenama, ustvari demonstrirao vlastitu nedoraslost za poziciju lidera najjače, najveće i najstarije bošnjačke nacionalne stranke. Šemsudin Mehmedović u suštini je potvrdio da su mu vlastite ambicije ispred bošnjačkih nacionalnih interesa.

Štaviše, ono što je trebao biti Mehmedovićev „tour de force“ ustvari se pokazalo kao sramotni egzibicionizam jer je ogolilo vlastitu nepristojnu ambicioznost, skandaloznu ideološku neprofiliranost te frapantno odsustvo osjećaja za nacionalno. Pored pristajanja na imputiranje „radikalizma“ bošnjačkom narodu, Mehmedović se potvrdio i kao pristalica „spajanja društva“ kroz ideju bosanstva. Umjesto da njeguje istinsku multikulturu, gdje Bošnjaci, Srbi i Hrvati čuvaju svoje, a poštuju tuđe te oplemenjuju naše društvo vlastitim kulturološkim posebnostima, Mehmedović zagovara nekakvu asimilaciju, nekakvu „bosansku“ monokulturu u koju bi Bošnjaci trebali utopiti svoju političku i kulturnu zasebnost kako bi se dobio nekakav amalgam, neki sterilni bosanski mutant.

„Znam šta bih napravio kada bih postao predsjednik SDA. Bh. društvo se može ujediniti na jednoj bosanskoj ideji, a to je da je BiH bosanska stvar, ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska. Spajanje društva se može napraviti samo na ideji bosanstva i ubijeđen sam da se to može. Treba nam BiH bez etničkih podjela uz poštivanje etničkog kao kolektivnog. Mnogi se ne mogu identifikovati s ovakvom SDA. SDA treba biti stranka prihvatljiva i za nebošnjake!“, rekao je Mehmedović i ustvari poručio da bi ostavio bošnjački narod i bez njegove nacionalne stranke jer, prema njegovom mišljenju, SDA treba biti prihvatljiva i za nebošnjake. Šta pod tim tačno misli i zašto bi se nacionalna stranka jednog naroda trebala prilagođavati interesima drugog, Mehmedović nije objasnio.

Nastranu maloumnost ovakvih ideja koja su ionako anatema za Srbe i Hrvate i koje bi jedino poslužile dodatnoj debošnjakizaciji bošnjačkog naroda, sasvim je jasno da Mehmedović tek papagajski ponavlja stare budalaste ideje, koje su ispod dosegnutog praga ZAVNOBiH-a u kojem je Bosna i Hercegovina, za razliku od Mehmedovićeve vizije ni-ni-ni, i muslimanska i hrvatska i srpska. Mehmedović svoje ideje nije u stanju čak ni artikulirati na pravi način jer ih u suštini istinski i ne promišlja već lukavošću političkog oportuniste osjeti da su one prihvatljive onima koji bi da upravljaju političkim procesima u našoj državi i društvu, te da mu stoga mogu biti korisne kako bi se njima portretirao kao prihvatljiva politička ličnost u koju vrijedi uložiti resurse.

U tom kontekstu mu je istovremeno i bitno prikazati Izetbegovića kao nositelja neke loše partikularno bošnjačke nacionalne politike. Indikativno, prije svega za Mehmedovićeve intelektualne kapacitete, jeste što ne razumije da time ustvari komplimentira Izetbegoviću.

Slične simptome manifestirala je i donedavna članica SDA Alma Čolo, koja je također izlaskom iz stranke pokazala svoje FGR akreditive ustvrdivši kako je bilo kakva priča o stradanjima bošnjačkog naroda tokom predizborne kampanje ustvari nekakav „govor mržnje“. Kada bi to trebalo govoriti o bošnjačkim kolektivnim traumama za koje su odgovorne velikosrpska i velikohrvatska politika ako ne za vrijeme političke kampanje? Od kuda Almi Čolo ideja da treba sakrivati vezu između bezbjednosti i sigurnosti bošnjačkog naroda i politika koje ga predstavljaju? Zar je moguće da donedavni visokopozicionirani član SDA misli da je za sudbinu bošnjačkog naroda nebitno da li ga predstavljaju autentični politički predstavnici ili nametnute marionete te da ne postoji uzročno-posljedična veza između bošnjačkog stradanja te posjedovanja adekvatnih političkih kapaciteta za samoodbranu, u prvom redu legitimnih predstavnika?

LJUTU TRAVU NA LJUTU RANU

Zbog ovakvih ideoloških lapsusa i prokliznuća, sve su češći komentari kako s kadrovima ovako degenerične političke kulture i ograničenih ideoloških horizonata, SDA neće adekvatno odgovoriti današnjem historijskom trenutku kada mora povesti i predvoditi političku borbu protiv stranog imperijalizma i njihovih domaćih sljedbenika. Jer to je borba koju Bošnjaci nisu vodili još od 1878. godine, a tom prilikom su je izgubili. To je opasna, nezahvalna, dugotrajna i naporna politička borba za koju su potrebni istrajni kadrovi lojalni ne vlastitim karijerama već ideji nacionalnog oslobođenja i principima političkog suverenizma.

Pravi problem i stvarni razlog današnje teške situacije gdje u ime Bošnjaka vladaju strane marionete nisu ni HDZ, ali ni koalicija stranaka trojke. HDZ sam po sebi ne bi mogao narušiti bošnjačke pozicije bez saradnje izdaji sklone koalicije, a ona ne bi postojala, kamoli prenoćila, da nije stranih centara moći koji ih drže na okupu, obilato sponzorišu, osmišljavaju im medijsku strategiju te ih koordiniraju i usmjeravaju. Bošnjačka borba antikolonijalna je borba te zato zahtijeva i takve političare, koji pritom imaju i osjećaj za mjeru i znaju gdje su granice političke borbe, jer one uvijek postoje.

Stoga bošnjačka politička kultura generalno, a politička kultura unutar SDA naročito, moraju ozdraviti. Nosioce takvih političkih oboljenja najbrže se dijagnosticira i otkriva putem postavljanja odgovarajućih kriterija i standarda te ih se promptno stavlja u karantin ili odstranjuje iz stranke. Ne pušta ih se da napreduju i šire zarazu. Danas je već jasno da stranački mutanti poput Konakovićevog NiP-a nisu uzročnici već tek najnoviji simptomi jedne podmuklije bolesti.

NiP i sve ono što ta stranka simbolizira (politički primitivizam, ideološki promiskuitet, idejna neartikulisanost, servilnost stranim centrima moći, neautentičnost, trgovanje bošnjačkim pozicijama, spremnost na truhle kompromise i rad protiv bošnjačkih interesa itd.) jesu ustvari tek manifestacije podivljalog virusa koji već hara bošnjačkim političkim tijelom. SDA zato, kao i uvijek do sada, mora biti lijek. A to neće moći dok se i sama konačno ne pročisti od političkih bakcila koji je slabe.