Prema dostupnim podacima Popisa stanovništva u Sjevernoj Makedoniji iz 2021. godine, u ovoj zemlji živi nešto više od 1.800.000 stanovnika, od čijeg broja Bošnjaci kao nacionalna manjina predstavljaju 0,87% stanovništva, što u brojevima iznosi nešto više od 17.000 pripadnika bošnjačkog naroda. U obrazovnom sistemu Sjeverne Makedonije registrirano je 2.112 učenika ove nacionalne grupacije, među kojima u osnovnom obrazovanju 259 uči nastavu na bosanskom jeziku, dok 859 ima nastavu na makedonskom te slušaju predmet Jezik i kultura Bošnjaka.
Odnos Bosne i Hercegovine prema ovoj grupaciji, mora se priznati, nije na zavidnom nivou, iako je riječ o pripadnicima naroda što je u Bosni najdominantnija i Ustavom priznata zajednica. Uglavnom su poznati razlozi zašto je odnos naše države prema ovome narodu u ovoj zemlji takav, ali to nikako ne može niti smije biti opravdanje za nečinjenja u sferi povezivanja i pružanja podrške, naročito u oblasti obrazovanja, nauke i kulture, a posebno zato što je 5. oktobra 2011. godine potpisan bilateralni sporazum između Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije, koji upravo podrazumijeva saradnju u navedenim sektorima. Na tome tragu, ne bi bilo zgoreg, za početak, da neke škole iz Bosne i Hercegovine sa školama u Sjevernoj Makedoniji u kojima bošnjačka djeca čine značajan udio učenika izvrše tzv. bratimljenje, u cilju međusobnog povezivanja i saradnje.
Boraveći tokom oktobra 2024. godine na terenskom istraživanju u vezi s proučavanjem govora Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji imao sam dobro pruženu priliku družiti se s pripadnicima bošnjačkog naroda u ovoj zemlji. O društvenom statusu Bošnjaka u Makedoniji znao sam ponešto, ali nedovoljno. Pored neke literature na koju sam se referirao u traženju podataka o Bošnjacima u Makedoniji, razlog mojega znanja bio je rodbinski uvjetovan, jer su članovi moje porodice, s očeve strane, napuštajući svoja viševjekovna ognjišta, pedesetih godina prošlog vijeka bili pošli na neizvjestan put traženja glavi selameta u Turskoj.
U međuvremenu sam saznao da se Bošnjaci u Makedoniji mogu razvrstati u tri grupe: jedna, koja je, dobivši tzv. vasiku, prešla s onu stranu turske granice; druga, koja se vratila u Bosnu ili rjeđe Sandžak; treća, koja je ostala živjeti u Makedoniji, gdje sada kontinuirano žive u novim generacijama već više od sedamdeset godina, s tim da je period kontinuiranog života bošnjačke zajednice duži od jednog stoljeća, kada se uzme u obzir starija migracija.
Bošnjaci u Makedoniji u kompaktnijim sredinama žive u nekoliko oblasti oko Skoplja, Velesa i Prilepa, a njihovo pojedinačno postojanje evidentirano je i u drugim krajevima. Prema onome kako je pripovijedao Ramo, inače profesor geografije, dobro upućen u migracije i demografiju, značajnije grupacije i kompaktnost Bošnjaka bilježe se u sljedećim mjestima odnosno oblastima – kompleks sela i naselja u okolici Prilepa: Žitoše, Borino, Saždevo, Jakrenovo, Desovo, Lažane, Lokveni, Kanatlarci; kompleks sela i naselja u okolici Velesa i u okolnim mjestima: Gornje Orizare, Crkvine, Vodovrat, Gradsko, Viničane, Milino, te napuštena mjesta: Kruša, potom Melnica, Otištino, Šljivnik – sad u okvirima općine Čaška; skopska oblast: Općina Studeničani: mjesto Batince; Općina Saraj: mjesto Saraj i Ljubin; Općina Gazi Baba: naselje Hasanbegovo; Općina Butel: Radišani; potom Općina Petrovec: naselje Petrovec, Srednje i Donje Konjare, Čifluk, Ražaničino, Čojlija; potom Kumanovo i okolina: Matejiće, Vojane, Gornje Orizare, koji su uglavnom raseljeni, a bilo ih je nekad i u naseljima Tetova, ali ih danas u znatnijoj mjeri nema. Može se na terenu također čuti da ih je bilo i po nekim drugim krajevima, naprimjer u Kruševu, a ima ih i drugdje.
Kad je riječ o etapama naseljavanja, mogu se evidentirati dvije najvažnije – ne računajući pri tome stare pojedinačne migracije iz osmanskog doba: prva, koja je započeta sa završetkom osmanske uprave na tlu Bosanskog vilajeta, naročito iz Hercegovine, što je masovnije započeta nakon 1878, iako smo nalazili i potomke starih Bošnjaka koji su se počeli iseljavati i neposredno prije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu, pa su neki već ranije bili u Sandžaku, a kasnije se otisnuli na put preko Makedonije do Turske; i druga, koja je započeta u pedesetim godinama prošlog vijeka i trajala do kraja šezdesetih, obuhvatajući mahom Bošnjake iz Sandžaka – kako današnjeg srbijanskog tako i crnogorskog dijela. Ono što se može primijetiti za drugu, relativno mlađu migraciju, na osnovu kazivanja koja sam slušao, većina se selila iz dva ključna razloga – prvi i dominantni bila je nesigurnost za fizički opstanak, a koji je proizlazio iz mnogobrojnih nevolja i neprilika u kojima su se nalazili, što je nerijetko imalo potvrdu u nezaboravu pokolja i zločina koji su nad njima provođeni tokom Drugog svjetskog rata; te drugi, iz potrebe da sačuvaju svoj vjerski identitet i kulturnu tradiciju.
Sve to, ustvari, bilo je omogućeno negdašnjim dogovorom jugoslavenskih i turskih vlasti, prema kojem su se etnički Turci iz Makedonije mogli preseliti u svoju matičnu državu. Iz tog razloga turski živalj u ovoj najjužnijoj bivšoj jugoslavenskoj državnoj zajednici prodavao je svoje kuće i imanja, pa su Bošnjaci dolazili na njihove odžake i kupovali ih, da bi se, s namjerom, kasnije, kao stanovnici Makedonije, priključili nesretnim iseljenicima za Tursku. U takvom kolopletu odnosa mnogi su čekali tzv. vasiku, propusnicu ili vizu, koju su odobravale ondašnje vlasti. U to vrijeme, međutim, pojavile su se falsificirane vasike koje je pravio izvjesni Pero, po kojem su prozvane “perovačama”, a koje su, nakon što se ustanovilo da nisu valjane, bile nevažeće. Mnogima je tada, nakon što se dalje nije moglo ići, preostala jedna od dvije mogućnosti: ostati na novim ognjištima ili se vratiti na rodnu grudu. Današnji Bošnjaci u Makedoniji, najvećim svojim dijelom, jesu oni koji su ostali, ne vrativši se u rodni zavičaj i ne otišavši dalje za Tursku.
U kontekstu razumijevanja navedenih migracija, kao evidentirano svjedočanstvo kretanja u 19. stoljeću, vrijedi spomenuti tursko-bosanski rječnik, što se najvjerovatnije još čuva u različitim rukopisnim verzijama, a nalazi se u Nacionalnoj biblioteci Sv. Kyril i Metodij u Sofiji, MS 900, u kolekciji orijentalnih rukopisa, gdje se u nazivu dokumenta Lugat-i Bulgari, zapravo leksikografski tretiraju bosanski i turski jezik, a riječ je o uglavnom ijekavskom rječniku otkupljenom 1242. po H. (što odgovara 1826. godini), u Skoplju, a sastoji se od otprilike 33 lista odnosno 65 stranica, pri čemu je Mula Mehmed Osmanbegović vjerovatno njegov prepisivač.
Nešto poslije, iz relativno kasnijeg vakta, tačnije 1912. godine, objavljen je jedan tursko-bosanski arebičko-latinički štampani rječnik, koji je sastavio Ahmed Kulender u Bitolju, negdašnjem Monastiru, na samome jugu Makedonije, nedaleko od današnje grčke granice, gdje je osmanska vlast osnovala štampariju te je u njoj i odštampan ovaj dvojezični rječnik. Ovakvi dokumenti, kao i spomenici koji su potvrđivali još stariju vezu Makedonije s Bosnom, vidljivi su i u turbetu za koje se vjeruje da pripada posljednjoj bosanskoj princezi Katarini Emini Tomašević u Skoplju, koja je, kako ispriča Džemil, doktor historije umjetnosti, mlada umrla u ovom gradu i u čiju je čast Mehmed Fatih naložio da se podigne ovaj nadgrobni spomenik. Ona je bila kćerka kod nas daleko poznatije i čuvenije bosanske kraljice Katarine, što je umrla i pokopana u Rimu, dok je, vele, vehnula u tadašnjoj zapadnoj prijestonici za svojom djecom – Sigismundom Ishakom Kraloğluom, i Katarinom Eminom, koji su dovedeni na sultanov dvor.
Nažalost, u našoj javnosti Emina Katarina manje je poznata te o njoj nemamo dovoljno pouzdanih podataka, premda je riječ o posljednjoj bosanskoj princezi, a koja bi morala i trebala imati neku duhovno-rodbinsku poveznicu sa svojom materom i ujedno najstarijom kćerkom hercega Stjepana Kosače, koji joj je bio dedo. Još se priča da je bila i u kontaktu sa svojim daidžom Ahmed-pašom Hercegovićem, sinom hercegovim, koji je čak u pet navrata bio imenovan velikim vezirom, odnosno premijerom Osmanskog carstva.
Također saznah da danas skopska bošnjačka elita planira projekt restauracije Eminina turbeta, s namjerom izrazitog isticanja historije bosanske države i njezinih naroda, s kojima su ostali trajno povezani i preko ove mlade žene i njezine titule, a od čega je ostalo samo sjećanje na Kraljevinu Bosnu. Tome, dakako, doprinosi i svijest o tome da su Sarajevo, Skoplje i Novi Pazar međusobno povezani djelom znamenitog osmanskobosanskog krajišnika Isa-bega Ishakovića, čija su dva sina, prema nekim podacima, pokopani u Skoplju, dok je on sam, po neprovjerenim pretpostavkama, ukopan u Sarajevu.
Veze Makedonije i Bosne, što je kod nas također manje poznata činjenica, posvjedočene su u rukopisnim predlošcima religijskih tekstova u srednjovjekovnoj Bosni i u njezinoj Crkvi bosanskoj, koji su dolazili upravo s teritorije Makedonije. Sve to odražava stare bosansko-makedonske veze koje su, unatoč svim mogućim nepovoljnostima i podužim vremenskim rasponom, ostale i danas korektne i izuzetno dobre, i što svakako treba održavati i osnaživati, uz puno međusobno razumijevanje i poštivanje.
Shodno kazanom, veze između dviju zemalja na neki neposredan način prelamaju se i preko sadašnjih Bošnjaka Makedonije, koji su im značajna poveznica. Nažalost, sve je to manje poznato našoj javnosti.
No, vratimo se ovim sadašnjim Bošnjacima u Makedoniji. Tokom boravka, sa svojim kolegom i prijateljem Harisom imao sam priliku obići mnoge koji danas žive u tri spomenute veće oblasti: skopske, veleske i prilepske, iako u tom slučaju treba imati u vidu da je riječ o relativnoj lokalizaciji u spomenutim područjima. U gradskim i prigradskim naseljima spomenutih oblasti danas ima dovoljno Bošnjaka čije je prisustvo evidentno i koji svojim životom, radom i djelovanjem govore o tome da je riječ o otpornom, vrijednom i žilavom narodu koji dobro čuva svoj jezik, tradiciju i kulturu kojima pripada. Međutim, čini se da je najtipičnija i najizrazitija osobina ovog naroda u njegovom nesebičnom i iskrenom gostoprimstvu koje iskazuje prema musafirama, a naročito ako je riječ o njihovim sunarodnjacima iz Bosne.
U prilepskoj oblasti, s Davudom, inače dugogodišnjim nastavnikom historije u ovdašnjoj osnovnoj školi u Lažanima, u kojoj bošnjačka djeca slušaju nastavu na makedonskom jeziku, domaćinom što je ugostio drage goste iz daleke Bosne, a koji sa svojom porodicom živi u Žitošu, obišao sam brojna sela sjevera Pelagonije, koja se, prema njegovim riječima, proteže od nekih sela prilepskoga kraja do obala grada Soluna, gdje se pružaju nepregledne ravnice na kojima sada rastu beskrajna polja duhana i druge biljne kulture.
S njime smo, pored Žitoša, obišli i Borino, Jakrenovo, Saždevo, Debrište, Desovo i Lažane. U Desovu smo posjetili nekoliko porodica s kojima smo obavili intervjue, koji su mahom porijeklom iz sandžačkih krajeva: Kukuljac, Spahić, Đurđević, kao i neke druge s kojima smo se sreli i s kojima smo rado i neposredno promuhabetili.
Narednog dana vratili smo se u Lažane, gdje smo uspjeli naći nekoliko hazur informatora, koji su zborili o brojnim temama koje su se pred nama jednostavno same otvarale. U Lažanima smo pojeli tzv. uvijač, neku vrstu pljeskavice u koju je zamotan sir koji oni redovno zovu kačkavalj, koji je u bosanski jezik, izgleda, ušao preko turskog, iako mu je porijeklo italijansko.
Povratkom u Davudov dom, naš domaćin potrudio se da nam na intervju dovede još nekoliko informatora, pa su nam se tu pridružili Hajriz i Ešef, a stigao je i Iljaz, s kojim smo već bili obavili razgovor. Tokom boravka u Žitošu mnogo smo se hranili “belančevinama”, kako bi to kazali naši domaćini, tj. mrsom, odnosno proizvodima od mlijeka – od kȉseline, tj. kiselog mlijeka, slatkog mlijeka, tj. vrnike, pavlake pripremljene za ovčavinu, ovčavine, tj. smjese od mrsa s paprikama, mladog masla, kajmaka, rastopljenih mliječnih proizvoda s paprikama u zemljanim posudama, te ostalih prigodnih domaćih jela kojih je bilo u izobilju i koje su naši domaćini odnosno domaćice lijepo pripremale. A onda je valjalo napustiti rahatluk sohbeta i sofre i otisnuti se ka veleskom kraju.
Jedno od najvećih i najkompaktnijih bošnjačkih naselja u Makedoniji jeste Gornje Orizare, naselje smješteno svega nekoliko kilometara od centra Velesa. I u ovome mjestu radi osnovna škola, u kojoj nastavu na bosanskom jeziku pohađa oko 180 učenika bošnjačke nacionalnosti. Naši domaćini u Orizaru i ovog puta vezani su za prosvjetnu profesiju, pa su se Ramo i njegova hanuma Zilha istinski trudili da pomognu svojim musafirima i da im boravak učine što lagodnijim. I ovi domaćini, baš kao što je to slučaj i s Davudom i njegovom porodicom, potpuno razumiju važnost ove kulturalno-jezičko-etnološke misije. Zato se nismo začudili kad smo nešto kasnije, sjedeći s nekim dragim ljudima iz Skoplja, čuli da nas doživljavaju bosanskim Ćirilom i Metodijem u Makedoniji. Kvalifikacija, iako hiperbolizirana, makar je izazvala grohotan smijeh.
Dakle, u Velesu i njegovoj okolici za tri-četiri dana, pored Orizara, u kojem smo anketirali više ljudi, i koji su dali izvanredne informacije o jeziku, tradiciji, kulturi, običajima, ličnim i porodičnim predajama, obišli smo još i naselja Gradsko, Crkvino, Vodovrat, Viničani i Milino. Susret s nevjerovatno dragim i gostoprimljivim ljudima predstavlja poseban fenomen koji bi tražio mnogo duže pripovijedanje. Pa ipak, za mene je lično najemotivniji bio susret sa Suhbijom, dobrostojećim dedom od 91 godinu, koji se i danas sjeća mog đeda Sejdage i njegove čeljadi dok su živjeli nakraj sela, i koji su se nešto kasnije vratili u Pljevlja.
U Skoplju i njegovoj okolici više je naselja u kojima žive Bošnjaci. Treba sve to obići i evidentirati. Dobro istraživanje obavljeno je u Batincima, gdje smo inače smješteni, i u čijem je naselju Ljuboš nedavno sagrađena škola za bošnjačke učenike, kojih ima oko 350, i u kojoj se nastava održava na makedonskom jeziku. Svojevremeno je naslijedila ime “Alija Avdović”, po narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata rođenom u jednom od najstarijih bošnjačkih skopskih naselja – Hasanbegovu, i gdje se i danas nalazi njegova rodna kuća – ali je u međuvremenu pokrenuta inicijativa za promjenu imena pa je škola dobila ime “Alija Izetbegović”, i čiji nas je kolektiv tako dobrohotno dočekao da smo se osjećali kao da smo u nekoj bosanskoj školi.
Tokom boravka u ovoj školi, gledajući panoe s motivima Bosne, podacima o bosanskom jeziku i bošnjačkoj književnosti, s istaknutim nacionalnim zastavama, primijetio sam Dženana, nastavnika biologije, oko kojega su se učenici okupljali i neposredno s njime komunicirali da se na trenutak moglo pomisliti kako se povjeravaju svome najboljem i najprisnijem prijatelju. Upravo nam je Dženan, po molbi moga dragog prijatelja Jusufa, bio na raspolaganju i podrška u obilasku batinačkih Bošnjaka. A u skopskoj općini Saraj, u naselju Ljubin, radi još jedna škola u kojoj su đaci potomci Bošnjaka, s tim da ovi ovdje nastavu slušaju na bosanskom jeziku. Čini se gotovo nevjerovatnom i zaprepašćujućom činjenica da u ovim naseljima, u obrazovno-odgojnim ustanovama, ima Bosne i identiteta Bosne, i bosanskog jezika.
U međuvremenu je dogovoren i sastanak s Bošnjacima u Hasanbegovu, potomcima najstarijih poznatih iseljenika iz Hercegovine, koji još kroz svega nekoliko porodica žive u ovom naselju. U Hasanbegovu smo kod Asima imali priliku vidjeti zanimljivo porodično svjedočanstvo o procesima dolaska i naseljavanja prvih Bošnjaka u ovaj kraj, otkucano na pisaćoj mašini. I ova vrsta posjete odškrinula je neka nova vrata sjećanja na Bosnu, od kojeg je Adnan na kraju pustio i suzu.
Tokom boravka među ovim od nas uglavnom zaboravljenim Bošnjacima u egzilu i migraciji, mnogo smo naučili. Prije svega, ostaje duboka urezana spoznaja da je Bosna ipak više od obične zemlje ili države, i da je svi oni što je osjećaju svojom, bez obzira na to odakle su porijeklom i gdje god da žive, nose duboko u sebi, u dubokim zakucima uma i emocije, psihologije i mentaliteta, jezika i kulture, pjesme i identiteta. Bosna je odraz senzibilnog pogleda na svijet koji iz njezina žitelja nikad ne ide, makar on i otišao iz nje. U prodornim svijetloplavim očima Asima i Nihata i danas plamte hercegovački krš, sunce i žubor nekih minulih vremena, koji kao da rigorozno svjedoče misao kako će Bosne uvijek biti...
A onda se bližio vakat povratka. U presabirajućim trenucima sinteze boravka prisjećam se potresne priče koju nam je prenio Mirsad iz Batinaca.
“Nekad odmah poslije Drugog svjetskog rata veliki broj Bošnjakinja iz Bosanske krajine udao se u Tetovo, i to mahom za Albance. Nije potpuno jasno kako se to desilo, ali je po svjedočenjima tadašnjih na svoj način zatočenih žena kazano da je bila neka žena provodadžijka koja je imala veze s bazom u Bosni i na terenu u Tetovu. Međutim, ona je za taj svoj posao zgrnula dobre pare jer je od Albanaca uzimala lijepu proviziju, a njima je opet bilo isplativo jer su oni u taj vakat davali ogromna materijalna sredstva kako bi se oženili – kažu takav vakat i adet bio. Zato nije teška kvalifikacija koja se ovdje može čuti – da je žena u to doba faktički bila prodavana i kupovana.
Posebno su se okoristili oni koji su imali kakve fizičke mahane, jer je brak bio na neviđeno, a žene koje bi došle de facto su bile zarobljene. Kažu da je bilo pokušaja da neke pobjegnu i vrate se u Bosnu, ali su njihovi planovi bili osujećeni. I tako bi te nesretnice bile pod ključem sve dok ne bi zatrudnile i rodile djecu, nakon čega su dobijale neku vrstu slobode, jer bi bile vezane za čeljad, a istovremeno, takva bi žena bila i dobar radnik koji je bio potreban u svim vrstama poslova koje su obavljale.
Takve ropkinje danas uglavnom nisu žive, a neke podatke Mirsad ili neki njegov poznanik dobio je od nekih ženskih potomaka tih žena. Kažu da su neke pričale same sa sobom, uzevši ogledalo preda se i ispovijedajući se pred sobom, na svome otužnom maternjem jeziku kojem je prijetilo propadanje, baš kao što su i one propadale u tom nimalo veselom i u suštini vrlo jadnom i žalosnom stanju.
Ono što je naročito teško padalo tim jadnicama bila je činjenica da se niko od njihovih bližih uglavnom nije za njih raspitivao niti bi ih tražio, kao da su mrtve, a što očito u svijesti njihove rodbine i jeste bilo takvo stanje. Nije detaljnije znano na koji su način napuštale svoje domove i odlazile u nepoznato i zašto je njihova najbliža svojta i porodica imala takav odnos prema njima. Zabilježen je čak jedan slučaj u kojem se ta neka žena, jadnica, nakon nekoliko decenija vratila u svoj zavičaj, i da je njezin brat, nakon što je vidio neku žensku osobu da se previja po avliji i da ljubi kućni prag, samo zavikao da tu siroticu neko otjera s vrata i da od njezine glume u svrhu traženja kakvih materijalnih sitnica nema ništa... Danas to izgleda kao nešto nevjerovatno i nerealno, a eto, izgleda da je to bila teška životna istina.”
U međuvremenu sam, nakon Mirsadova svjedočenja, moglo bi se kazati sasvim slučajno, u razgovoru, od jedne gospođe iz Velesa, koja je svojevremeno radila u Matičnom uredu Tetova, saznao da je primijetila veliki broj naših žena koje su bile udate za Albance u slučajevima kada su tražile neke svoje potvrde za lične dokumente, iz kojih se moglo vidjeti njihovo porijeklo. I sve nešto mislim, nije ni to slučajno. Mora se istina kad tad obejaniti.
A istina o Bošnjacima Sjeverne Makedonije jednog dana bit će mnogo bliža Bosni.