Ako je Gorbačovljeva “Peredyshka” (u okviru Gorbačovljeve političke i ekonomske koncepcije “Perestrojke“”, “Peredyshka” je označavala predah s trkom u naoružanju) nepopravljivo derogirala snagu sovjetske armije, a posebno mogućnosti nuklearne trijade, onda je Putinova politička karijera dokazala da u politici nema nepopravljivih pogrešaka. Mornarica, kao nedvojbeno najskuplji vid vojske, ali ujedno i kao najsnažnija i najpromptnija “grana” diplomatije, iziskuje mnogo sredstava, ali i anticipacije arhaičnosti, odnosno inovativnosti boljih takmaca u svijetu i susjedstvu. U tom smislu, Putin je preuzeo mornaricu koja je u najmanju ruku izgledala kao bokser koji se nakon teške kanonade udaraca leluja po ringu, iščekujući svoj knockdown. “Jaka i suverena Rusija treba snažnu i dobro raspoređenu mornaricu”, izjavio je Putin krajem prošlog mjeseca.
Vladimir Vladimirovič je u svom govoru povodom porinuća dvije dizelske električne podmornice i dvije korvete preko videolinka samo obznanio ono što je stručnoj javnosti odavno jasno, a to je rapidna i galopirajuća modernizacija ruske mornarice. Pristrasnost prema mornarici koju Putin ne nastoji skriti baštini iz svog rodnog grada Lenjingrada (danas Sankt Petersburg), nekadašnjeg centra Baltičke flote SSSR-a, a u čijem je sastavu služio i Putinov otac Vladimir Spiridonovič Putin. Naravno, Putinove apetite za snažnom i moderniziranom ruskom armijom prate i masovna izdvajanja koja nisu uvijek ekskluzivno određena samo za mornaricu.
Posebno specifično za ruski odbrambeni budžet jeste i njegova stalna izraženost u rubljama, a što je mač s dvije oštrice, ali i svojevrsna kamuflaža za periodična podizanja budžeta uslijed inflacije rublje, ali i pada cijena nafte i gasa koji predstavljaju temelje ruske ekonomije. U tom pogledu, ruski vojni budžet za 2021, prema britanskoj enciklopediji naoružanja i odbrane The Military ballance 2021, iznosi 3.2 triliona rubalja. Okvirno, uz moguće oscilacije i padove rublje, ali i inflacije, to je oko 170 milijardi dolara. S tim da su planirana sukcesivna rezanja budžeta 2022. godine za 42 milijarde, a 2023. za 41 milijardu dolara.
S obzirom na ograničenja u opremanju mornarice sa savremenim balističkim i interkontinentalnim raketama, mornarica je u predvečerje raspada SSSR-a dovedena na rub egzistencije. Njena prisutnost u toplim morima bila je sve minornija, sve veći broj plovila postao je viđeniji u lukama negoli na pučini, pri čemu je i onaj dio koji je bio angažiran trpio potrebe racionalizacije potrošnje goriva, materijala i resursa. Sovjetska mornarica sastavljena iz pet flota: Baltičke, Pacifičke, Sjeverne, Kaspijske i Crnomorske, s malim eskadrama u Sredozemlju i Tihom okeanu, praktički je posustajala. Konačnim raspadom, ruska ratna mornarica teško je podnijela gubitak teritorijalnih voda (s posebnim akcentom na Krim) koje su sada pripale nacionalnim državama nastalim disolucijom SSSR-a, ali povrh svega, nastao je i problem s održavanjem, proizvodnjom dijelova, fluktuacijom kadrova te gubitkom luka i plovila koja su dodijeljena nacionalnim državama.
Mornarica je uglavnom obavljala zadatke s manjim plovilima, a njena je uloga svedena na zadatke obalne straže. Uslijedio je težak period za rusku mornaricu, koja je tek skinula oznake s crvenim zvijezdama, pri čemu je agonija kulminirala masovnim samourušavanjem preostalog flotnog sastava, dok je određeni dio podmornica i plovila površinske mornarice prodan ili isječen. Prodan je čak i nedovršen nosač aviona klase “Admiral Kuznjecov” te preko stotinu dizelskih električnih, ali i nuklearnih podmornica. Procentualno je izvršeno smanjenje sastava ruske ratne mornarice za oko 50 posto brodova te 66 posto mornaričke avijacije.
Kontraadmiral Valerij Aleksin 1997. godine iznosi prijedlog o izmjeni flotnog sastava ruske ratne mornarice. Ukupno bi po njegovom prijedlogu ruska ratna mornarica trebala imati između 300 i 320 plovila, od čega 20 nuklearnih podmornica naoružanih balističkim raketama (SSBN), 40 konvencionalnih (dizelskih električnih) podmornica, 10-12 savremenih krstarica, 35-40 savremenih razarača, 40-50 savremenih fregata, 30-40 amfibijskih plovila, 60 raketnih čamaca, 70 minolovaca te najmanje jedan nosač aviona.
Uvažavajući zaključke Aleksinovog prijedloga, 1999. godine admiral Viktor Kravčenko predstavlja program “Svjetski okean”, koji bi trebao: (1) etablirati rusku mornaricu kao drugu najsnažniju u svijetu; (2) omogućiti prisustvo ruske mornarice u strateškim pomorskim koridorima. Međutim, provođenje svih reformi odbrane Rusije u tom periodu bilo je nemoguće s obzirom na sve rasprostranjenije siromaštvo uvjetovano inflacijom i nezaposlenošću, nedovoljno kvalitetnim tehničkim uvjetima, te sve većim nedostatkom obrazovanog kadra. Potonji od navedenih problema najbolje simplificira činjenica da je samo 20 posto personala Baltičke flote imalo završenu srednju školu! Naravno, loša ekonomska situacija predstavljala je snažnu pretpostavku za razne protupravne akcije pripadnika ruske ratne mornarice, od krađa do povećanog stepena kriminaliteta u ratnoj mornarici.
Od početka svoje, sada već možemo reći ere Putin je rado viđen gost na ruskim nuklearnim podmornicama. Početkom ovog stoljeća, preuzimajući poluge vlasti, ispoštovao je podmornički ritual ispivši čašu morske vode, zalivši time početak jedne nove historijske epohe savremene Rusije. Dolaskom na vlast Putin postavlja admirala Vladimira Kuroyedova za vrhovnog zapovjednika ruske ratne mornarice. U prvim godinama konsolidacije ruske ratne mornarice akcent je postavljen na izgradnju modularnih, višenamjenskih, manevrabilnih i savremenim raketnim naoružanjem opremljenih plovila površinske flote s manjim deplasmanom. Uporedo se pokreće i postupak profesionalizacije personala i ljudstva koje služi u ratnoj mornarici, a u pogledu tehnologije se inklinira kategorizacija plovila na neperspektivne i perspektivne platforme.
Prema tome, flotni sastav ruske mornarice početkom 2003. godine brojao je: 300 plovila, 500 aviona i helikoptera, 150.000 pripadnika i 120.000 uposlenika na službi u administrativnim, tehničkim i ostalim službama pri mornarici. Prema mapi puta modernizacije ruske mornarice, postoji šest kapitalnih ciljeva kojima se inklinira: (1) izgradnja nove strateške nuklearne podmornice; (2) izgradnja višenamjenske nuklearne podmornice (s poboljšanjima u pogledu hidrokustične zamjetljivosti motora, instalacijom krstarećih raketa); (3) izgradnja nove konvencionalne dizelske električne podmornice (poboljšanja dometa, izdržljivosti); (4) izgradnja višenamjenskog razarača (deplasmana oko 10.000 t, brzine oko 30 čvorova, s pogonom na gasne turbine, dva heliodroma, instalaciju širokog spektra borbenih sistema s akcentom na protuzračne i protubrodske rakete); (5) izgradnja višenamjenskog tipa fregate (deplasmana oko 5.000 t) i (6) izgradnja savremene korvete (deplasmana oko 2.000 t).
Prateći zahtjeve mape puta modernizacije, do kraja 2005. godine u izgradnji je bilo oko 30 brodova traženih gabarita i sposobnosti. Ruski su inžinjeri, kao proizvod slijeđenja uputa iz mape puta, stvorili klase korvete “Steregushchiy”, klasa desantnog broda “Ivan Gren”, klasa raketnog čamca “Scorpion”, klasa minolovca “Aleksandrit”, klasa obavještajnog broda “Yury Ivanov”, klasa fregate “Admiral Gorshkov”, klasa dizelske električne podmornice “Lada” i klasa desantnog broda “Zubr”.
Zamjenik direktora vojno-industrijske komisije Vladimir Putin najavio je 2006. godine Državni program naoružavanja (2007–2015). Ubrzo nakon proglašenja programa, ratna mornarica dobija nova plovila, od kojih se izdvaja nova klasa nuklearne strateške podmornice klase “Borei” i fregate klase “Admiral Gorshkov”. Međutim, kao prekaljeni tvrdolinijaš i učenik sovjetske škole aparatčika, Putin nije trpio nedovoljno kompetentne kadrove koji odstupaju od njegovih rokova. U tom pogledu je 2006. godine i smijenjen admiral Kuroyedov, a na njegovo mjesto dolazi admiral Vladimir Masorin. Što se tiče finansiranja ovog ambicioznog programa konsolidacije ratne mornarice, ali i industrijskih kompleksa iz oblasti brodogradnje, finansiranje je bilo vrlo izdašno i konzistentno osigurano periodom dobre cijene ruskog gasa i nafte.
Program težak 5 triliona rubalja (oko 192 milijarde dolara po tadašnjem kursu), osigurao je 25 posto samo za izgradnju novog brodovlja i podmornica savremenog tipa iz mape puta modernizacije. Tako je za 2007. godinu, za potrebe izgradnje novih brodova, određeno 13 milijardi rubalja (520 miliona dolara), a od čega je 10 milijardi namijenjeno izgradnji novih strateških podmornica. U biti, za program (2007– 2015) jedan od primarnih zadataka, ako ne i najvažniji jeste osnaživanje podmorničke eskadre. Zašto?
S obzirom na to da novaca za izgradnju velikih površinskih brodova na nuklearni pogon nije bilo, kompromisno rješenje jeste graditi strateške nuklearne podmornice kao nosače balističkih projektila i nuklearnih bojevih glava. Kao proizvod tog tehničko-doktrinarnog određenja, konstruirana je nova klasa strateške podmornice, tj. klasa “Borei”. O ovoj je podmornici bitno reći da je u tom periodu predstavljala udarnu pesnicu ruske mornarice s instaliranim balističkim raketama RSM-56 “Bulava” dometa 8.200 km, a klasa “Borei” nosi po 16 raketa tog tipa. Admiral Masorin 2007. godine u svom javnom nastupu navodi da će podmorničku komponentu ruske ratne mornarice posebno naoružavati sa strateškim nuklearnim podmornicama, ali i dizelskim električnim, što je u skladu s orijentacijom modernizacije, ali Masorin navodi da će Rusija ići u pravcu izgradnje šest (!) nuklearnih nosača aviona, raspoređenih u dvije udarne grupe (“Pacifik” i “Atlantik”). Naravno, ovako megalomanski projekt Rusi nisu bili kadri izvesti ne samo zbog nedostatka novaca, kojeg, istini za volju, i nije bilo, već zbog sopstvenih nemogućnosti izgradnje tako velikih brodova.
Brodogradilišta koja su pripala Rusiji disolucijom SSSR-a nisu imala adekvatne suhe dokove za igradnju velikih brodova, a u cijelom Sovjetskom Savezu jedino takvo brodogradilište bilo je brodogradilište “Nikolayev”, koje je pripalo Ukrajini. Međutim, 2007. godine u brodogradilište “Zvjezdočka” u Severodvinsku uloženo je oko 500 miliona dolara za potrebe izgradnje velikog doka koji bi bio sposoban graditi velika plovila. Iste godine svijet su obišle snimke u najmanju ruku zapanjujućeg uspjeha ruske mornarice. Naime, podmornica klase “Delta” ispalila je novu balističku raketu RSM-45 “Sineva” u zaronjenom stanju ispod ledom okovanog Barencovog mora. Također, za Program naoružavanja izuzetno važna jeste i nova pomorska doktrina donesena 2015. godine.
Doktrina anticipira sve promjene u ruskom okruženju, a koje, s izuzetkom Ukrajine (u kojoj plamti rat) i Bjelorusije, participira u NATO-u. U tom kontekstu, bitan za strateško repozicioniranje jeste i ruski angažman u sirijskom građanskom ratu na strani regularne vojske i demokratski izabranog Bashara al-Assada, pri čemu je ruska mornarica djelovala punim spektrom mogućnosti Baltičke, a po nekim izvorima i Kaspijske flote.
Nakon potrebne konsolidacije brodogradilišta, izgradnje novih plovila, programom za period od 2015. do 2027. određena je izgradnja kapitalnih brodova na nuklearni pogon. Uopće, izdvajanja za ovaj program reducirana su u korist vidova kopnene vojske i zračno-kosmičkih snaga, dok je ratnoj mornarici određen znatno manji udio u odbrambenom budžetiranju. S tim da je Vladimir Vladimirovič vrlo brzo anticipirao ukoliko želi uspostaviti rusku pomorsku prisutnost u svim morima i usvojiti koncept “Svjetskog okeana”, onda mu za to trebaju brodovi s mogućnošću snažne projekcije moći, ali i podrške za takve brodove. Ruska ratna mornarica kao druga najsnažnija u svijetu po broju plovila, ali i sveukupnom deplasmanu, imala je samo jedan nosač aviona klase “Admiral Kuznjecov”. Vremešnog Kuznjecova trebao bi zamijeniti nosač aviona klase “Štorm”.
Taj novi supernosač imao bi deplasman kao američki takmaci oko 100.000 tona, s moćnim spektrom naoružanja, te oko stotinu aviona na palubi. Međutim, cijena izgradnje broda ovog tipa i klase procijenjena je na 5.5 milijardi dolara. Povrh svega, Rusi nemaju dovoljno izrađenu brodogradilišnu infrastrukturu za izgradnju plovila kao što je “Štorm”. Dalje, eskortnu grupu nosača aviona “Štorm” trebao bi činiti razarač klase “Lider”, vjerovatno najnaoružanije plovilo ruske mornarice s integriranim PVO sistemom S-500 “Prometej”, ali i “Pancirom SM”, raketama “Kalibr” i “Cirkon” i još drugim borbenim sredstvima koji su posljednji glas tehnike u ruskoj armiji.
Zasad, obje klase samo su profuturo projekti koji će morati sačekati povoljnije prilike, dok će s ruskim oznakama još dugo jedini nosač aviona biti vremešni “Kuznjecov”. Ipak, kao najsnažniji proizvod ovog programa definitivno je podmornica klase “Belgorod”. Sama podmornica, po svojim poboljšanim hidrokustičnim svojstvima, gotovo je pa nevidljiva s obzirom na značajna prigušenja buke lopatica propelera, ali povrh svega, njeno glavno oružje jeste podvodni dron “Posejdon”, dometa 10.000, s mogućnošću poniranja i do 1.000 metara u dubinu.
Ovo besposadno podvodno sredstvo u stanju je krstariti brzinom i do 180 km/h, ali u čekati pod morem godinama do aktivacije. “Posejdon” je “prst u oko” SAD-u, a sposoban je privući se Zapadnoj ili Istočnoj obali i aktiviranjem bojeve glave stvoriti morske talase visine i preko 100 metara, bez da govorimo o udarnoj snazi eksplozije koja bi sa 100 megatona (“Debeljko” bačen na Hirošimu imao je snagu 1,2 megatona) počistila cijele gradove i njihovu okolinu do neprepoznatljivosti.
Višestoljetna ruska želja za prodorom na topla mora i više je nego svrsishodna i logična ukoliko uzmemo u obzir klimatske odlike te ogromne države koja je po svojstvima gotovo pa potkontinent. “Unutrašnja” mora Rusije (Baltičko, Crno i Kaspijsko) povoljna su za mornaricu i uopće plovidbu, ali su ta mora zatvorena ka okeanima nizom moreuza koji nisu pod kontrolom Rusije. Prema tome, eksterna mora, odnosno okeani pružaju veći manevarski prostor za rusku mornaricu, međutim, svaki od njih ima svoje specifičnosti. Sjeverna flota, većim dijelom godine okovana u ledu, osuđena je na nuklearne ledolomce koji krče put ka El Doradu 21. stoljeća – Arktiku. Tihookeanska flota, smještena na Dalekom istoku Rusije, u strateškom je smislu najusmjerenija ka SAD-u. Međutim, pomorski odnosi u Pacifiku uvijek su u stanju ni rata ni mira s obzirom na čitav niz neriješenih graničnih i državnih sporova koje često podgrijavaju raketne probe i preleti raketa te sučeljavanje raznih mornarica.
U skladu s gore navedenim specifikacijama ruskog pomorskog prostora, Sovjetski Savez je, tragajući za toplim morima, u toku hladnog rata ostvario prisutnost u svim okeanim svijeta, a sve uz potporu sopstvenih logističkih baza u lukama zemalja trećeg svijeta. Kada se raspao SSSR, sjenu njegovog kišobrana nad pojedinim državama Južne Afrike, Zapadne Afrike, Indokine, Sjeverne Afrike, istočnog Sredozemlja, pa čak i Južne Amerike preuzela je Rusija, u znatno manjem obimu. Od 2014. godine aktivni su pregovori Rusije sa zemljama Latinske Amerike (Kuba, Venezuela i Nikaragva) o uspostavljanju, kako Rusi kažu, “objekata za snabdijevanje i popravku” njihovog brodovlja.
Naravno, manipulira se dvjema stvarima: (1) projiciranje pomorske, ali i diplomatske moći u dalekim morima borbom protiv pirata; (2) vojno-pomorska čvorišta i luke nazivaju se objektima koji služe za kratkoročne boravke efektiva ruske mornarice, a ne nikako za njihov monopol nad određenim prostorom, oličenim u diplomatiji koja se vozi na krstaricama i razaračima. Također, temeljem sporazuma između Rusije i Vijetnama iz 2012. godine, bivšu sovjetsku bazu u Indijskom okeanu “Cam Ranh” koristit će ruska ratna mornarica. Opravdanost ove baze tražila se u protupiratskoj borbi u Adenskom zalivu, ali je nedvojbeno ova baza logistička potpora za sve češće manevre ruske i indijske mornarice.
U Crvenom moru nastoji se rusku pomorsku prisutnost isposlovati u siromašnoj Eritreji i Sudanu, ali je trenutno ova inicijativa u povoju, što nije slučaj s ruskim pomorskim prisustvom u Sjevernoj Africi, a posljednjih godina posebno u Libiji, pa i Maroku. U Libiji privatna ruska plaćenička vojska okrunjena u ime grupe “Wagner” pruža potporu Haftaru, dok su skorašnje satelitske snimke primijetile i rusko brodovlje u teritorijalnim vodama Libije, ali nedvojbeno najsnažnije pomorsko uporište u toplim morima ruska mornarica ima u sirijskoj pokrajini Latakija, odnosno u pomorskoj bazi Tartus, koju pokriva vojni aerodrom ruske vojske u zračnoj luci “Hmejmim”. Latakija je nepotopljivi nosač aviona ruskoj mornarici uz snažnu potporu mornarice koja je grupirana u luci.
Rusko etabliranje u Siriji značajno je derogiralo američku moć čiji vektori (kako je Brzezinski i predvidio) počinju poprimati lagani odraz pada i slabljenja. Razdaljina između ruske zračne luke “Hmejmim” i američke zračne luke “Incirlik” u Turskoj jeste svega stotinjak kilometara. Rusi su u ovaj prostor instalirali najsofisticiranije PVO sisteme, od čega sistem S-400 pokriva čak i američku zračnu luku u Turskoj, koja je dakle u operativnom dometu ruske PVO. Dalje, na jednom snimku iz “Hmejmima” kamerman je, da li namjerno ili slučajno, prikazao da su Rusi u Latakiju dopremili i sistem elektronskog ometanja, popularnu “Krasukhu”, što dovoljno govori o punom spektru elektronske i opće zaštite ruskih instalacija u tom dijelu svijeta.
I sad, u širem, geopolitičkom kontekstu, sraz između marionetskih režima i Sjedinjenih Američkih Država dovodi do američke dileme i pitanja svih pitanja s kojim su se Amerikanci već susreli u Vijetnamu: Kako se dostojanstveno povući? U tom smislu, teledirigirane igre oko Bliskog istoka treba shvatiti kao mediteransku igru boćanja, pri čemu već pozicionirane kugle suparnički tim nastoji izbiti i istisnuti od centralne figure u igri. Sljedeće bacanje kugle na balote, ma kome pripadalo, odlučit će pobjednika u igri koja je mijenjala pravila, aktere, vrijeme i prostor, ali dnevnopolitičku zbilju u kojoj se nalazi civilizacija 21. stoljeća.
