Na put smo krenuli prvog dana vikenda, uoči ramazana. Sve vrijeme putovanja od Džedde do Medine oživljavala sam u glavi slike prvih muslimana iz vremena Hidžre. Posmatrajući pustinju, koja nas je okruživala sa svih strana, vratila sam se četrnaest stoljeća unazad. Sve ono što sam čitala ili čula bilo je ništavno prema prizoru nepregledne pustinje s razbacanim pješčanim brdima, kamilama što su poput pustinjskih lađa usporenim korakom kretale po vrelom pijesku dok je na užarenom nebu sunce pržilo svaki njihov korak.

Kako su se ljudi prije toliko stoljeća snalazili u prostranstvima pustinje? Da li su koristili kompas ili su imali znanje koje se prenosilo s koljena na koljeno?, razmišljala sam pokušavajući se sjetiti onoga što sam znala o Hidžri. Nepomično sam gledala u cestu ispred sebe. Moderni autoput pružao se u nepreglednu daljini. Koliko je vremena i napora trebalo Muhammedu, a. s., i prvim muslimanima da pređu put dug četiri stotine kilometara.

MEDINA

Približavali smo se svetom medinskom gradu, mjestu utočišta i konačnog smiraja Muhammeda, a. s. U ušima mi je odzvanjala pjesma dobrodošlice kojom su Medinelije dočekale voljenog Poslanika:

Ti, koji si od Allaha cijelom svijetu poslan,
došao si da ruzmarinom namirišeš ovaj grad.
Došao si da ljubav bratska iz zlobe nas izvede,
ruke ti se pozlatile Ahmede, Muhammede.

Kao što nas je i na ulazu u Mekku dočekao natpis: “Samo muslimani”, nekoliko kilometara prije ulaska u Medinu postavljena je identična velika tabla: “Samo muslimani”. U blizini mjesta gdje se nemuslimani odvajaju od muslimana nalazi se punkt gdje se obavezno mora stati radi provjere dokumenata. “Za razliku od Mekke, u Medini nemuslimani mogu boraviti na dva mjesta, i to na aerodromu i u hotelu 'Sheraton'”, pročitala sam naglas zabilješke koje sam pripremila prije puta. “Doduše, Mekka nema aerodrom, s obzirom na blizinu Džedde i njezina tri velika aerodroma”, rekao je Amer. Nakon četiri sata provedena na putu, ušli smo u grad u kojem nas je dočekala tišina neobična za arapsko podneblje i temperament. Kao da smo zalutali u oazu mira, bez one trke s vremenom koja je jako svojstvena Mekki. Razlog tome jest u činjenici da se u Mekki tokom hadža i umre obavljaju vjerske dužnosti, a u Medini nema nikakvih obaveza osim posjete mezaru Božijeg Poslanika. Vjernik je u Mekki sve vrijeme u nekom molitvenom programu i obavezama koje pokušava da stigne, a i da što više vremena provede u molitvi, što bliže Bejtullahu. U Medini smo prolazili ulicama pored vozača koji su smireno vozili automobile s osmijehom na licu, bez nervoznog trubljenja na svakom koraku. Čak su i zgrade, niske i bijele, bile različite u odnosu na arhitekturu Mekke. U surovim uvjetima pustinjskog svijeta Medina je pitom grad, u kojem su ljudi i danas veoma srdačni, uvijek spremni pomoći i biti na usluzi, baš kao što su bili i njihovi preci koji su s oduševljenjem dočekali Muhammeda, a. s., i njegove ashabe.

Dok smo tražili hotel, na usluzi nam se našao čovjek kojeg smo sreli tada i nikada više, ali koji je, ostavivši svoj posao, prešao s nama gotovo pola Medine i doveo nas do našeg hotela “Dala Tajjiba”. Osmijeh na njegovu licu odavao je zadovoljstvo što može pomoći. Prvo nas je odveo do garaže da parkiramo automobil, a zatim i do recepcije hotela, nastojeći nam biti na usluzi što je moguće više. Jedino što je tražio od nas bilo je ono konvencionalno: “Odakle ste?”

(...) Dugo smo te noći šetali ulicama Medine. Uske uličice i male zbijene radnje mirisale su prošlošću. Medinelije, ensarije – ljudi dobrodošlice, i u našem vremenu nosili su emanet svojih predaka. Emanet dobrodošlice kojim, gdje god da se zaustaviš, šta bilo da kupiš, čak i onda kada pazariš samo vodu, uvijek te dočeka i isprati topli, prijateljski pogled, koji smekšava i najtvrđa srca. Uživali smo prolazeći starim ulicama, povremeno usporavajući korak pored malih radnji sa suvenirima. Šetajući smo stigli do mezaristana Džennetul-Bekia, na kojem su pokopani svi ashabi i brojne druge znamenite ličnosti iz povijesti islama.

POSJETA MEZARA MUHAMMEDA, A. S.

Narednog jutra, nakon sabah-namaza, uputila sam se u zijaret mezara Muhammeda, a. s. Bila sam sama jer je vrijeme za posjete mjestu na kojem se nalazi tijelo posljednjega Božijeg Poslanika odvojeno za muškarce i žene. Većinom se zijareti obavljaju u grupama, što je puno bolje nego ići sam uslijed gužvi, budući da više od 250.000 ljudi dnevno posjećuje mezar posljednjeg Božijeg Poslanika. Muhammed, a. s., sahranjen je u kući gdje je živo i gdje je umro. Danas se to mjesto prepoznaje po zelenom kubetu. Prvi koji je podigao kube nad časnom sobom bio je sultan Kalavun 678. godine. Osmanski sultan Mahmud ibn Abdulhamid obnovio je kube 1233. hidžretske godine i ono je ostalo nepromijenjena izgleda do danas. Sultan je dao da se kube oboji u zelenu boju i od tada do danas poznato je kao Kubbetul-hadra.

Amer mi je prije nego što smo krenuli na sabah objasnio kako da prepoznam zid gdje se sve dove primaju, mjesto koje se smatra dijelom Dženneta na ovome svijetu. Precizno je opisao kako izgleda prostor ispred mezara Muhammeda, a. s., hazreti Omera i hazreti Ebu Bekra. Sve sam razumjela dok mi je objašnjavao, ali kada sam kasnije sama stigla do mjesta gdje je gužva bila najveća, teško sam se orijentirala ponajviše zbog ushićenja hodočasnika koje je toliko veliko da se pojedinac mora dobro čuvati da ne izgubi ravnotežu i ne završi pod nogama. Dvije su mi djevojke pokušale, na engleskom jeziku, objasniti gdje se, prema njihovu mišljenju, nalazi mezar Muhammeda, a. s., ali problem je u tome što je svaka od njih pokazala u različitom pravcu.

Na kraju sam se ipak oslonila na razum; tamo gdje se najviše guraju najveća je vjerovatnoća blizine sobe u kojoj se nalazi tijelo Božijeg Poslanika. Na izlasku iz džamije zaustavile su me policajke objašnjavajući mimikom da trebam pokriti lice. Prva koja mi se obratila očito se nije baš najbolje znala izraziti, pa me odvela do svoje kolegice. Mislila sam da će ova druga na engleskom objasniti u čemu je problem, ali ona je samo uzela mahramu i stavila mi je preko lica govoreći: “Haram, haram!” Gledala sam ih začuđeno ne shvatajući zašto su me zaustavile. Da sam bila našminkana ili da sam nosila nešto drugo umjesto crnog dugog mantila, posumnjala bih da imaju prigovor na moju odjeću ili eventualno šminku. Potpuno zbunjena, napustila sam džamiju.

ZANIMLJIVOSTI IZ MEDINE

Od medinskih priča što sam čula tih dana izdvajaju se tri koje su, po mome mišljenju, najzanimljivije. Kažu da će tijela šehida sa brda Uhuda, koje se nalazi u blizini Medine, gdje se vodila bitka koju su muslimani izgubili, i tijelo posljednjega Božijeg Poslanika ostati nepromijenjena do Sudnjeg dana. Petnaestak godina prije moga dolaska u Medinu na Uhud se spustila velika bujica koja je odnijela zemlju sa šehidskog mezaristana. Ukazala su se tijela ashaba, potpuno očuvana. Doktor iz jedne od medinskih bolnica ispričao je kako je hazreti Hamzi, kad su mu pomakli ruku sa prsa, potekla svježa krv, kao da nije prošlo petnaest stoljeća od njegove smrti. Na tijela šehida ponovo su nanijeli zemlju i ojačali zid oko mezaristana.

Slično se desilo i za vrijeme Muavijina hilafeta, kad je potekao izvor vode na Uhudu, zbog kojeg su izvađena tijela Abdullaha ibn Amra ibn Harama i Amra ibnul-Džumuha. Ljudi su našli njihova tijela u takvom stanju kao da su neposredno prije toga bili ukopani. Svakako, zanimljiva priča iz Medine jest ona što se desila 557. godine nakon Hidžre, kad su u taj grad došla dva čovjeka s Magriba. Nastanili su se blizu vječnog počivališta Muhammeda, a. s. Cijela njihova pojava odisala je dobročinstvom i bogobojaznošću. Često su se mogli vidjeti kako se mole i obilaze Džennetul-Bekiu i mezar posljednjega Božijeg Poslanika. Međutim, za to vrijeme oni su u tajnosti kopali prolaz do mjesta gdje je ukopan posljednji Božiji Poslanik. Iskopane zemlje rješavali su se na dva načina; tako što su je pomalo sipali u bunar i tako što su je u kozijim mjehovima nosili u Džennetul-Bekiu. Kad su došli blizu svoga cilja i bili uvjereni u uspjeh, desilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti. Sultan Nuruddin Mahmud ibn Zengi u snu je vidio Resulullaha kako mu pokazuje dvojicu ljudi i kaže: “O, Mahmude, spasi me od ove dvojice.” Sultan se probudio u čudu, uzeo abdest, klanjao, pa legao. Kada mu se isti san u toku noći još dva puta ponovio, pozvao je svoga vezira Džemaluddina el-Mevsullija, koji je bio izuzetno oštrouman i bogobojazan čovjek, pa mu ispričao san. Saslušavši ga, vezir mu reče: “Ta se stvar dešava u Medini-munevveri. Odmah idi u Poslanikov grad i ne govori šta si vidio!” U preostalom dijelu noći sultan se spremio, pa je, ponijevši mnogo novca, s vezirom i pratiocima krenuo na put. Za šesnaest dana došao je iz Damaska u Medinu.

Odmah po dolasku zijaretio je Sveto mjesto. Neko od pratnje ga je pitao da li bi prepoznao te dvije osobe kad bi ih ugledao. Odgovorio je pozitivno. Tada se vezir obratio okupljenim Medinelijama u mesdžidu, rekavši: “Sultan je sa sobom donio mnogo novca za sadaku, pa popišite potrebne među vama, a i svi prisutni neka dođu.” Ljudi su dolazili i uzimali svoj udio prolazeći ispred sultana. Međutim, ni u jednom od njih nije prepoznao onu dvojicu. Sultan je upitao: “Da li je još neko ostao, a da nije uzeo?” “Jesu dvojica dobrih Magribljana, koji su inače stalno prisutni.” “Dovedite mi ih”, reče sultan. Čim su došli, on u njima prepozna dvojicu ljudi koje mu je Resulullah pokazao u snu. “Odakle ste vas dvojica”, upita ih. Oni odgovoriše: “Mi smo s Magriba. Došli smo obaviti hadž, s tim što smo ovu godinu odlučili provesti u Medini.” “Je li istina to što mi govorite”, upita ih sultan. Oni se zakleše, pa ih on pusti. Potom s nekoliko Medinelija ode do mjesta gdje su oni stanovali i tu su našli mnogo novca, dva mushafa i knjige na rafi. Dok je sultan pretraživao svaki kutak prostorije, sasvim slučajno opazio je ulegnuće u zemlji. Skinuvši zemlju s tog mjesta, naišao je na drvenu ploču ispod koje je bio prokopan tunel u smjeru časnog kabura. Medinelije su bile zaprepaštene. Nemajući kud, ona dvojica priznaše da su kršćani koje je poslao njihov vladar s hadžijama Magriba naredivši im da izvade Resulullahovo tijelo iz njegova kabura i prenesu ga u njegovu zemlju. Odmah su pogubljeni i krajem dana spaljeni. Potom je sultan Nuruddin naredio da se oko časne sobe iskopa hendek (rov) i ispuni rastopljenim olovom. Kad je to obavljeno, vratio se u Damask.

U drugoj verziji koju sam slušala nije se radilo o kršćanima, već o jevrejima. Ostavljajući Medinu, poželjela sam što prije ponovo posjetiti ovaj grad. Svaki vjernik želi bar jednom u životu obići sveta mjesta, ali nakon prvog susreta s Mekkom i Medinom, dok je živ, osjeća nepresušnu želju da još koji put bude počašćen dolaskom u odabrana mjesta. Približavajući se Džeddi u zalazak sunca, sve doživljeno u dva dana provedena u Medini izgledalo je kao lijep san. Dok smo se autom vozili u pravcu našeg naselja, sjetila sam se priče koju sam nekoć davno pročitala, ili pak čula. Priča ispričana 1938. olovkom i sjećanjem Bosanca hadži hafiza Muhameda Krpe. “Oko cijelog grada uzdižu se zidine, stare tvrđave s petera vrata. Kako cijela okolica grada tako je i sam grad vrlo lijep, romantičan, bujne vegetacije, zdrav i obiluje vodom. Kroz grad teku četiri male privremene rijeke: Kanat, Bahtan, Akik-ekber i Akiki-asgar. Grad se snabdijeva iz dva velika vodovoda. Prvi je gorak i služi uglavnom za natapanje usjeva, drugi je pitak i zove se Ajni zerka. Osim toga, u gradu ima devetnaest česama i mnogo čatrnja. Medina je hladnija od Mekke, iako u njoj katkad ljeti mogu biti velike žege. U julu, temperatura se diže do 40 stepeni, dok su drugi mjeseci u godini hladniji. Prosječna temperatura zimi je od 12 do 16 stepeni. U gradu ima više od 25.000 stanovnika. Stanovništvo se bavi trgovinom, zanatima i poljoprivredom. U gradu, osim džamija, turbeta, tekija i mekteba, ima tridesetak medresa, zatim devetnaest biblioteka sa više od 25.000 knjiga, jedna muvekithana i jedna velika bolnica.”