Neizmjerno sam vam zahvalan što ste me uvrstili među “mimare mira” u našem Mostaru.

Žao mi je jedino što u ovom času ne mogu biti u svom rodnom gradu. Zdravlje mi ne dopušta da putujem.

Ali, usprkos svemu, ja sam s vama, s “našom rajom”, kao što sam to bio u vrijeme kad bijaste najizloženiji ludosti i zlu. Tri sam puta bio u Mostaru dok se ubijalo i ratovalo, u njemu, i njegovoj okolici. Krov je pao s kuće u kojoj sam proveo godine djetinjstva i rane mladosti, zidovi su popustili na mome domu, vrt se sasušio i izgorio, susjedi se raselili...

Pisao sam o tome u raznim glasilima, našim i stranim. Dovodio sam domaće i inozemne svjedoke da na licu mjesta vide našu nesreću. Pokušavao sam zainteresirati one koji su imali mogućnosti da pomognu obnovu Staroga mosta. To sam razdoblje provodio u svijetu, daleko od svoga roda: “između azila i egzila”, ni u jednom, ni u drugom, nego upravo “između” razapet od želje do njezina ostvarenja. Vraćao sam se kad god sam mogao, kući, k vama, svojima, bez obzira koje su vjere bili i ostali. Pratio sam sve što sam uspijevao vidjeti, opisivao to i širio svoj opis koliko sam dospijevao; ništa nisam krio ni zataškavao – tražio sam istinu i razlog.

A i sad jednako promatram i slušam što se zbiva u nas i među nama: ne činim to više iz tuđine, nego s raznih strana naše zemlje koja je u svijestima mnogih ljudi, možda najboljih, ostala naša. Ponavljam, još jednom, da je smisao onog što nazivamo zemlja mnogo viši nego sama država, značenje zemlje je šire, dublje, dulje. Želio bih da se na cijelom ovom prostoru nađu prikladne forme i sadržaji suživota i uzajamne povezanosti koji obogaćuju zajednice i ljude, a ne samo države i politike, da se tako sačuvaju težnje koje sadrže ono najbolje što smo mukotrpno stekli, a pritom spriječi povratak onoga najgoreg. Naš Stari most nije samo kameni spomenik povijesti, on nosi u sebi, uza sve ostalo, simbolično duhovno blago. Usprkos razlikama u vjeri i nacionalnosti, mi smo svi potekli iz zajedničkih ili bliskih izvora, spajali se i razdvajali u raznim dobima i diobama.

Naše se Materinstvo davno očitovalo i potvrdilo: “Od svoje majke ko će naći bolju a majka naša (vaša) zemlja nam je ova”, zemlja u kojoj su na svim stranama rasijane “kosti naših pradjedova”.

Navodim slobodno, po sjećanju, najvećega mostarskog pjesnika, Šantića, rodom Srbina koji je volio Hrvaticu i opjevao lijepu muslimanku kako zalijeva cvijeće “s ibrikom u ruci” “zumbule plave”. Koliko je takvih primjera! Hoće li oni prevagnuti u obnovi našega grada i pokrajine, u ustrojstvu Bosne i Hercegovine, u kojoj je Mostar značajna sastavnica, kopnena luka na putu za jug, putokaz prema širokome moru, prozor otvoren svijetu? Učinimo sve što možemo da tako doista bude i ostane. To za mene ne znači praviti po svaku cijenu novu, treću Jugoslaviju, nego ustanoviti ono što je najbolje i najstamenije, što nikoga od nas ne umanjuje niti prikraćuje. To je moguće. Bolje je u svakom slučaju od ovog što ne znamo što je. O tome sam, dragi moji srodnici Mostarci, pisao i govorio kad nisam mogao biti s vama.

Nastavit ću to sve dok mi snage i dob dopuste. Barem do sljedećeg viđenja u Mostaru.

Vaš Mostarac,

Predrag Matvejević

(Upućeno 23. jula 2014, nakon što ga je Centar za mir i multietničku saradnju Mostar nagradio poveljom “Mimar mira”)

Nažalost, Predrag Matvejević nije stigao da se još jednom vidi sa svojim rodnim gradom.

Nakon duge i teške bolesti, 2. februara 2017. godine preminuo je u 85. godini života. Sahranjen je u Zagrebu, a svi Mostarci dobro znaju da je njegova velika duša ostala u mahalama slobodarskog Mostara.