U literaturi koja govori o doprinosu uleme razvoju nauke i obrazovanja u Bosni i Hercegovini alim Mustafa Ejubović – Šejh Jujo općenito zauzima visoko mjesto. Mnogi autori u opisima, analizama i konstatacijama smatraju ga simbolom obrazovanosti i učenosti među bošnjačkom ulemom općenito, a posebno među onom koja je djelovala u drugoj polovini 17. i na samom početku 18. stoljeća.
Gotovo svi autori koji su proučavali kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ističu njegovu važnost i doprinos razvoju nauke u tom razdoblju. Mada postoji nekoliko autentičnih izvora koji govore o njegovu životu i djelu, piše Grabus, ipak su u literaturi, kojoj je predmet bilo proučavanje i istraživanje života i djela Šejh-Juje, prisutne dileme u vezi s njegovim imenom i porijeklom.
Šejh Jujo svoja je djela pisao u Istanbulu i Mostaru. Zanimalo ga je više islamskih disciplina. Iz dostupnih izvora vidljivo je da je proučavao i pisao djela iz oblasti fikha, gramatike, stilistike i sintakse arapskog jezika, tefsira, logike, disputacije, feraida – nasljednog prava, leksikografije, vaza i akaida. Zahvaljujući biografijama koje su napisali njegovi učenici Ibrahim Opijač i Mustafa Huremi, istraživači su utvrdili kojim se sve disciplinama Šejh Jujo bavio. Te biografije predstavljaju osnovu za proučavanje i sagledavanje njegovog života i djela.
Mustafa bin Jusuf bin Murad Mostarac, piše Grabus, rodio se u Mostaru 1061. godine po Hidžri ili 1651. godine po Isau, a. s., u mostarskoj ulemanskoj porodici. U literaturi na arapskom jeziku poznat je kao Mustafa Yuyi bin Yusuf bin Murad Ayyubi-zade al-Mustari al-Busnawi, a u narodu kao Mustafa Ejubović ili Ejubić, ili Šejh Jujo.
Dilema u vezi s njegovim imenom zanimala je mnoge istraživače, pa je Hazim Šabanović između ostalog zapisao: “Odakle mu nadimak Juji odnosno Jujo i da li se zvao Ejubović ili Ejubić sada se ne zna, jer danas niko više ne pamti da je nekada u Mostaru živjela porodica Ejubovića ili Ejubića, što sasvim proizlazi iz navedenog turskog oblika njegovog prezimena.”
I Safvet-bega Bašagića zanimalo je porijeklo pseudonima Šejh Jujo. O tome je zapisao sljedeće: “Zašto ga narod tako zove, to nijesam mogao doznati, ali može se naslućivati sljedeće: svakog Mustafu u Hercegovini zovu Mujo, a radi uzorna i pobožna života prišiven mu je pridjevak ‘šejh’, dakle Šejh Mujo. Može biti s vremenom radi eufonije, da je se Šejh Mujo pretvorilo u Šejh Jujo.”
Na temelju mjerodavnih izvora, objašnjava Grabus, zna se da je Šejh Jujo osnovno obrazovanje stekao u rodnom gradu Mostaru. Zabilježeno je da je 1088/1677. godine otišao u Istanbul, centar učenosti Osmanske Carevine, na dalje školovanje. O njegovoj želji za naukom govori iskaz koji prenosi Ibrahim Opijač, a u kojem je Šejh Jujo kazao: “Prošle bi sedmice, a ja se ne bih dovoljno odmorio niti spavao.”
Istanbulska ulema bodrila ga je na putu intelektualnog usavršavanja i ostavila trajan pečat na njega pa je u jakoj želji za naukom, još kao student, napisao nekoliko djela koja će u naučnim krugovima biti vrijedna pažnje. Budući da je u Istanbulu slušao najpoznatije alime tog doba, proučavao različite naučne discipline, slobodno vrijeme provodio u bibliotekama, kako bilježe njegovi biografi, čitajući i prepisujući najpoznatija djela i sistematizirajući građu za svoje buduće radove, ubrzo je napisao i prva naučna djela.
Posebno se izdvaja ono koje je usmjerilo pažnju na njegovu učenost i talent te ga učinilo poznatim u naučnim krugovima Istanbula, ali i Osmanske Carevine. Riječ je o djelu s naslovom Miftahul-husul (Miftāḥ al-ḥuṣul li mir’āt al-uṣūl fī Šarḥ Mirqāt al-wuṣūl), Bašagić je to preveo kao Ključ svrha o ogledalu institucija.
Iako su biografije o Šejh-Juji nastale neposredno poslije njegova preseljenja na Ahiret, ipak nema dostupnih podataka o tome u kojim je sve školama studirao u Istanbulu niti kad je tačno okončao studij, kao ni o tome u kojim je školama i koje je predmete predavao do povratka u domovinu.
Istraživači bilježe da je studirao na elitnoj školi sahn-i semanu te da je diplomirao najkasnije do 1092/1681. godine. Opijač bilježi da je Šejh Jujo ubrzo po okončanju studija dobio profesuru na nekoj istanbulskoj medresi i da je za potrebe učenika napisao udžbenik iz sintakse arapskog jezika koji je nazvao al-Fawā’id al-ʻabdiyya.
Šejh Jujo je očekivao, bilježe biografi, da će ubrzo dobiti mjesto profesora na nekoj uglednoj školi u Istanbulu, no Božije je određenje bilo drugačije. Naime 1103/1692. godine umro je tadašnji mostarski muftija Hasan-efendija, koji je bio i njegov učitelj, pa su građani Mostara poslali pismo Šejh-Juji i izrazili želju da on postane mostarski muftija. Nije mogao odbiti poziv. Evo kako je njegovu odluku da se vrati u rodni grad zabilježio Ibrahim Opijač: “Da nije ljubavi prema domovini, propale bi slabe zemlje.”
U dokumentima je zabilježeno da je Šejh Jujo u Istanbulu proveo petnaest godina i jedan mjesec te da je sa zadovoljstvom prihvatio poziv da se vrati u Mostar. Bio je muftija petnaest godina (1692–1707), sve do preseljenja na Ahiret. Kako kazuju njegovi biografi, svijet mu se obraćao za izdavanje fetvi, za rješavanje teških pitanja iz različitih naučnih oblasti, kao i za savjete koji su se ticali svakodnevnog života.
Osim obavljanja dužnosti muftije, predavao je u medresama više predmeta: tefsir, hadis, akaid, gramatiku i stilistiku arapskog jezika te druge discipline.
Iza sebe je, pouzdano znamo, ostavio 27 djela koje Grabus navodi. Šejh Jujo je, kako stoji u predajama, za svog života bio uzor učenicima i muslimanima mostarskog kraja u vjeri i ilumu. Njegov naučni i moralni autoritet, piše Grabus, ne blijedi ni više od tri stotine godina od preseljenja na Ahiret, potvrđujući njegovu veličinu i važnost za vjerski, naučni i kulturni identitet Bošnjaka. Uzvišeni Bog mu nije podario potomke pa je njegova biološka loza prekinuta poslije smrti, ali je ostala duhovna i intelektualna veza preko njegovih učenika i pisanih djela iz kojih mi i danas crpimo znanje o učenom, znamenitom i vrsnom alimu Mustafi Ejuboviću – Šejh-Juji.
Šejh Jujo razbolio se u subotu, a preselio je na Ahiret, bilježe njegovi biografi, u utorak navečer 15. rebiul-ahira, iza akšam-namaza 1119. godine po Hidžri ili 16. jula 1707.
