Dawud al-Ta'i (preselio 781. godine) bio je, u mnogo čemu, samo otjelovljenje tesavvufa. Pratiti njegov životni put znači iscrtavati mapu sufijskog puta: njegovih metoda, značenja i krajnjih odredišta. Pa ipak, on nije bio tek obični mistik. Studirajući pod direktnim nadzorom imama Ebu Hanife, mogao je ostvariti blistavu naučnu karijeru. Međutim, kako predaja kazuje, on je svoje knjige bacio u Eufrat, birajući strogu praksu umjesto udobnosti teorije.

U samoj srži sufijskog puta leže tri jednostavna, ali rigorozna načela, koja se mogu nazvati "Trijadom manjka": manje jesti, manje spavati i manje govoriti. Za sufiju je nefs (ego/strast) najveći neprijatelj. Da bi ga ukrotili, moramo ga lišiti njegovih osnovnih goriva. Ovaj asketizam (zuhd) ukorijenjen je u dubokom razumijevanju ljudske prirode - njenih urođenih slabosti i nezasite želje koja se nikada ne može namiriti dunjalučkim dobicima, bez obzira na njihovu veličinu. Umjesto pokušaja da zasiti i ojača nefs, čovjek bira da ga ukroti, osiguravajući da nijedan dunjalučki užitak ili prepreka nema moć nad njim. Kao što su rani učitelji puta formulirali: "Tesavvuf te uči da ne posjeduješ ništa i da ništa ne posjeduje tebe."

Za savremenog čitatelja ova drevna mudrost pronalazi upečatljivu paralelu u poznatoj maksimi iz filma Klub boraca: "Stvari koje posjeduješ na kraju počnu posjedovati tebe." Odabirom da ne posjeduje ništa - odbacujući i materijalno bogatstvo i društveni status - sufija održava samo onaj minimum neophodan za preživljavanje. Ovo radikalno odvajanje osigurava da ni tijelo ni duša ne budu zarobljeni zemaljskim ovisnostima. To je čin oslobađanja duše, odbacivanje prolaznog kako bi srce moglo ostati usredotočeno na Vječno.

Dawud al-Ta'i stoji kao istaknuti primjer ovog asketskog ideala. Prvo se odrekao svojih knjiga, mijenjajući intelektualna nadmetanja za živu pobožnost. Nastojeći ukloniti sve što ga ometa, na kraju se potpuno povukao iz društva. Izbjegavao je čak i zajedničke prostorije u džamiji, bojeći se da će mu društvene interakcije zarobiti srce i um. Ograničivši se na skromni naslijeđeni dom, ostao je neoženjen, otvoreno priznajući da nikada ne bi mogao ispuniti dunjalučke odgovornosti izdržavanja porodice.

Oslanjajući se na to skromno naslijeđe i svoju radikalnu predanost asketizmu, Dawud al-Ta'i nikada nije morao tražiti dunjalučki izvor zarade. Ta finansijska neovisnost omogućila mu je da u potpunosti posveti svoje postojanje pročišćenju nefsa i brižnom poliranju duše. Naslijeđena kuća u kojoj je živio bila je toliko oronula da je strop bio na ivici rušenja. Kada ga je jedan zabrinuti posjetitelj upozorio na opasnu pukotinu iznad glave, Dawud je odgovorio: "Toliko dugo živim pod ovim krovom, a ipak nisam primijetio ni pukotinu ni strop." Potom je upozorio posjetitelja: "Naši prethodnici su prezirali nepotreban pogled jednako kao i nepotreban govor."

Pretjeran govor se ne preporučuje u sufijskoj tradiciji jer se vjeruje da ostavlja trajan trag na srcu. Naime, tamo gdje je mnogo priče, neizbježan je rizik od laži, uzaludnih rasprava i rasipanja vremena. Stoga se mora manje govoriti kako bi se duša zaštitila od tih posljedica. Slično tome, konzumiranje više od onoga što je dovoljno smatra se podsticanjem snažne žudnje za materijalnim svijetom - treba jesti manje da bi se manje željelo. Iako san sam po sebi nije smetnja, on predstavlja stanje nesvjesnosti (gaflet), ulaz u besposlicu. Stoga se mora manje spavati kako bi se izbjegle zamke lijenosti i duhovne nepažnje.

Iako je ova trijada - manje jesti, manje spavati i manje govoriti - općeprihvaćena kao temeljni okvir sufijskog puta, Dawud al-Ta'i nam skreće pažnju na jednako važno "manje": Manje gledati!

Iako je Dawudovo upozorenje protiv "nepotrebnog gledanja" svakako uključivalo i čin zurenja - što se vidi iz njegovog prigovora posjetitelju koji ga je predugo posmatrao - ono je prvenstveno bilo usmjereno na vizuelno konzumiranje distrakcija: gužve, materijalnih predmeta i dunjalučkih zbivanja. Baš kao što pretjeran govor ostavlja trag na srcu, tako i činovi gledanja, a ista logika vrijedi i za sluh, ostavljaju neizbrisive otiske u umu. Svaki nepotrebni čulni nadražaj je poput kamena bačenog u mirnu vodu, koji remeti tišinu. Zato su neke sufije, s druge strane, poticali san - ponekad je bolje spavati nego biti ometen vanjskim svijetom. U najmanju ruku, čovjek bi tako uživao u jednostavnijem i mirnijem snu.

U doba stalnog "skrolovanja" i skakanja s jedne aplikacije na drugu, moderni um se može duboko povezati s ovom idejom. Čovjek ne može a da ne vidi i ne čuje previše da bi se uopće mogao prisjetiti vlastitih misli, a kamoli fokusirati na unutarnju srž duše. Gledanje i slušanje može i mora biti namjerno. Čovjek mora kontrolirati svoje oči i uši, inače će neminovno postati rob onoga što vidi i čuje. Slijedom toga, Dawudovo upozorenje da "manje gledamo" danas je možda relevantnije nego ikada prije, piše Sultan Adanir za Daily Sabah.