Zaista je opsjednutost pojedinaca Turskom za posebno izučavanje. Je li to zbog nekih kompleksa, neostvarenosti u životu ili je jednostavno bolest, teško je reći. I pored toga što je postojanje takvih osoba odavno primijećeno, i dalje je teško povjerovati da su pojedinci bili spremni okriviti Tursku i zato što Bosna i Hercegovina ne nabavlja vakcine.

Nakon poražavajuće vijesti da će Srbija Bosni i Hercegovini donirati pet hiljada vakcina, i to onih iz Indije, oglasili su se botovi uvijek spremni za napad na Tursku. Kritike su najprije krenule na društvenim mrežama kroz komentara u kojima je Turska proglašena krivom zato što nam je Srbija donirala vakcine?! Iako zvuči nezamislivo, ipak je istina da ih ima koji tako misle i tako pišu. No, vratimo se prvo samoj posjeti.

U utorak, 2. marta, desila se i najavljivana posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Srbijanski predsjednik donio je kutiju s vakcinama koju su mnogi građani Bosne i Hercegovine razumjeli kao “sahranu dostojanstva”. Opravdano, jer teatralni Vučićev nastup i sama donacija jesu poniženje za sve one koji istinski vole Bosnu i Hercegovinu. Ali, politika jeste čudo. Vučić, koji je za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu “turistički šetao” po Trebeviću sa Šešeljem, danas želi spasiti živote u istoj toj državi. Sasvim je normalno da danas građani koji su bježali od topova i snajpera dok su po njima pucali s istog tog Trebevića ne vjeruju Vučiću. Čak i da sam proizvede vakcine za Bosnu... Kao što kažu, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Sasvim je, dakle, normalno da mnoge ova donacija boli. S druge strane, građani su opravdano ljuti zbog ukupnog stanja s vakcinama i reakcija bi vjerovatno bila negativna i da ih je neko drugi donirao. Jer priča o mogućoj nabavci traje već mjesecima, a do danas, ne računajući Vučićevu donaciju, u Federaciji nismo nabavili niti jednu dozu. Konstantno čitamo o mogućim datumima dolaska vakcina, o novim obećanjima, a zatim se ponovo pojave nove nesuglasice, problemi i prepreke.

Kao da nam nije dovoljna sama pandemija i sve što je ona donijela, dodatno se borimo s unutrašnjim neprijateljima koji uporno pokušavaju blokirati nabavku. Žalosno je i to da se o takvim saboterskim i neprijateljskim aktivnostima manje piše i govori nego o Vučićevoj donaciji. Osim toga, građani su već i preumorni situacijom koju je prouzrokovala pandemija, zbog koje nam i trebaju vakcine. Previše su ekonomski oštećeni da bi mogli podnijeti uvođenje dodatnih mjera koje se najavljuju.

A što je najbitnije, žive u strahu od gubitka svojih najbližih ili tuguju za najvoljenijim koje su izgubili zbog virusa. Sve to dodatno utječe i na njihove reakcije.

Ipak, određene reakcije nemoguće je do kraja razumjeti. Naime, na dan Vučićeve posjete Sarajevu objavljen je u Avazu tekst Fadila Mandala naslova Na redu je Erdoan. Na sav jad i čemer zbog Vučićeve donacije dobili smo tekst koji je i od toga uspio biti jadniji. Mandal u tekstu prvo hvali Srbiju, kako su “velikodušni”, “dobri susjedi”, kako su “komšije preče od brata” i slično.

Čitalac na prvu pomisli da je pred njim tekst iz nekih srpskih novina. Toliko hvalospjeva o Srbiji malo kad je bilo u domaćim medijima. A zatim počinje kritizirati Tursku i prozivati predsjednika Erdoğana jer nam Turci nisu donirali vakcine. Kada sve sumiramo, Fadilu Mandalu kriva je Turska što sami nismo došli do vakcina. Turska je kriva jer smo poniženi donacijom iz Srbije. Na kraju, Turska je kriva što imamo neprijatelje unutar Parlamenta koji onemogućavaju nabavku.

Čini se da mi od Turske očekujemo da bude upućena u svaki naš problem, u svaku nedaću koja nas zadesi, bez obzira na to s kakvim se ona pritom problemima borila. Želimo da nam Turska uvijek i zauvijek daje i kapom i šakom, iako mi istu tu Tursku kritiziramo svakom prilikom koja nam se ukaže, pa čak i kada Turska nema nikakve veze sa situacijom u kojoj se nalazimo, kao što je naša nesposobnost da nabavimo vakcine.

Mandal piše da je Turska trebala poslati “makar simbolične doze”, “makar tih kineskih vakcina”. A da je to učinila, sasvim bi sigurno uslijedili komentari: “Turska nam dijeli sadaku” ili “Turska nam dala slabo efikasne kineske vakcine”. Ali zato ove iz Srbije, što nam dođoše s Vučićem, nije nazvao “makar indijske”. Umjesto da se pozabavimo razlozima zašto nismo uspjeli nabaviti vakcine, dežurni kritičari udaraju po Turskoj. Zašto se Mandal nije pozabavio činjenicom da su SNSD i HDZ blokirali izmjene Zakona o javnim nabavkama BiH kojim bi se olakšala procedura nabavki vakcina?

U svojoj državi, u našim parlamentima, imamo neprijatelje koji direktno ugrožavaju zdravlje svih građana, a mi krivca tražimo u Erdoğanu?

Pronalazeći način kako da situaciju s nabavkom okrene protiv Erdoğana, Mandal se koristi i mizernim argumentima kao što je omalovažavanje turskih donacija na samom početku pandemije. Govoreći da “Turska nije pokazala posebnu brigu za BiH”, medicinsku donaciju koju nam je Turska uputila na samom početku pandemije naziva “skromnom”.

Za Mandala je donacija od pet hiljada Vučićevih vakcina velikodušan i bratski čin, a tursku donaciju, pristiglu u vrijeme kada mnoge evropske zemlje nisu imale zaštitne maske, odijela i drugu medicinsku opremu, kada je u svijetu vladala ogromna panika, naziva skromnom? I to nam je prvo stigao kamion pomoći turskog “Crvenog polumjeseca”, a zatim i avion državne pomoći.

Uzimamo za pravo pozivati Erdoğana na “emanet” kada nam to odgovara, kao što radi i Mandal, te povodom emaneta poziva na donaciju vakcina. A kada nam ne odgovara, onda “udaramo” na Erdoğana i na sve što je tursko tim istim “emanetom”. Koliko su puta Erdoğan i predsjednik SDA Bakir Izetbegović bili metama kritika zbog tog “emaneta”? A niko nije pokušao ni shvatiti značenje te riječi, nego je samo bitno to iskoristiti protiv Turske i protiv prijateljstva koje Izetbegović ima s Erdoğanom.

Mandal napominje da je Turska već u decembru dobila tri miliona kineskih vakcina, a ne spominje da je u Turskoj blizu tri miliona ljudi do sada oboljelo od korone, te da ih je više od 28.000 izgubilo živote. Pita se vrli pitac Mandal hoće li “Erdoan i Turska ostati okupirani sebičnom brigom samo za svoju zemlju i svoj narod”. A to pitanje postavlja državi koja je prva u svijetu u dijeljenju humanitarne pomoći i prva po broju prihvaćenih izbjeglica.

Za kraj, možda je korisno napomenuti Mandalu i mandalima da je Erdoğan, iako tada nije bio na vodećoj funkciji, za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu pozivao na slanje turske vojske u Bosnu i Hercegovinu, a da je Vučić u to vrijeme “gledao” na Sarajevo s Trebevića.