“Iza Affana Ramića ostalo je impozantno djelo koje svjedoči o jednom uzbudljivim i čestitom ljudskom životu”, kazao je za Stav akademski slikar Edin Numankadić, koji se s Affanom Ramićem družio od 1967. godine. Opisao je preminulog prijatelja kao “boemsku prirodu, intelektualca s jasnim stavom” koji ga je istovremeno bodrio i imponirao mu. Podsjetio je da je upravo Affan jedan od prvih bosanskohercegovačkih slikara školovanih u duhu vremena u kojem je živio. Završio je Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu 1957. godine u klasi profesora Marka Čelebonovića. Slikarstvo je specijalizirao u Parizu 1963. i Pragu 1967. godine.

Donosio je iz domena savremene umjetnosti u bosansku ono što se dešavalo u Evropi, oslikavajući to apstraktnom ekspresijom s vrlo snažnom ličnom notom.

Kako dokučiti hercegovačku svjetlost

Iako Sarajevo često optužuju da ne oprašta ničiji uspjeh, priča o Affanu Ramiću kazuje drugačije. Malo je onih koji za osamdeset i tri godine života iza sebe ostave toliko smijeha i ljubavi. Svaki autorski tekst o Affanu Ramiću pisali su oni koji su ga voljeli, a iz svega bi mogla nastati knjiga kolaža o majstoru kista i dvostrukom simbolu vremena u kojem je živio – simbolu otpora i duha. Iako rođen u Derventi, u sjevernoj Bosni, Ramić će svojim slikarstvom ostati vezan za hercegovačke svjetlosti – Počitelj i Mostar.

U izložbi Prema jugu, koja je prije više od dviju decenija bila postavljena u Muzeju XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, umjesto uvoda u katalogu napisao je: “Kad god putujem prema jugu, a on za mene počinje u tunelu na Ivan-planini, uvijek u tmini tog tunela pomišljam na hadski košmar, mrak i besmisao dolje u dubini planete i radujem se izlasku na svjetlost, jer znam da će me tamo prema moru dočekati herojski pejzaž… Znam da je odgovornost velika – pejzaž monumentalan, a ja mali… U meni je prisutan i osjećaj nemogućnosti, osjećaj da tu vlastitu južnu svjetlost nisam dokučio na svojim slikama. Biće da tako treba, i da je tako dobro.”

Pjesnik i novinar Ahmed Burić kaže da je kod Affana bilo nešto chagallovsko – osim fizičke sličnosti s tim glasovitim slikarom. Objasnio je da je njegova umjetnost svakoj temi znala odrediti mjeru, odnosno metod: u slikama Hercegovine, svjetlu i sjenkama Mostara ili Počitelja, znao je pokazati ono kosmičko, univerzalno, baš kao što je u svojim apstraktnijim djelima umio pokazati ko je, šta je i odakle dolazi. Taj spoj ne događa se prečesto, pogotovo u umjetnosti.

“Oni koji misle da imaju nešto ‘svjetsko’ obično se gube u elitizmu, ili su ljuti zbog neprepoznavanja njihovih talenata, a oni koji su isuviše lokalni, kao da ne mogu dići pogled i vidjeti nebo, ili ono što ih okružuje. Affan Ramić i njegova umjetnost, nasreću, najvjerovatnije dirnuti od nekog višeg oblika postojanja, izmakli su svim tim zamkama i mi danas možemo biti tužni, ali duboko ponosni da je jedan takav čovjek podario jednu takvu umjetnost nama koji smo živjeli u istom vremenu s njim”, kazao je za Stav Burić.

Neuhvatljivi bljesak Neretve

U dvama ratovima koje je preživio, Affan Ramić izgubio je oca i sina. Njihove smrti veliki slikar nosio je neprekidno sa sobom simbolički ih ugrađujući u svoje djelo. Zelenomodra boja, temeljna boja njegovih djela, neuhvatljivi je bljesak Neretve, u kojoj je 1945. godine nestao njegov otac. Pedesetak godina poslije, Damjan, Afanov sin jedinac, poginuo je kao borac Armije RBiH. Nada Salom u tekstu objavljenom na portalu Al Jazeere Balkans 2012. godine podsjetila je da je Affan prvu ratnu izložbu posvetio Damjanu, a svom imenu dodao još jedno f, vraćajući mu njegovo izvorno pisanje, podebljavajući i njegovo značenje – čestit, pošten…

Tih je godina 270 slika ukradeno iz Affanovog ateljea na Grbavici. Istovremeno, postao je izbjeglica u vlastitom gradu te izgubio i atelje u Počitelju. Često se prepričava tadašnji njegov komentar: “Mogu ukrasti slike koje sam naslikao, ali ne mogu one koje ću naslikati.”

A stvarao je do posljednjeg daha. Zadnja izložba Affana Ramića bila je povodom njegovog 80. rođendana u sarajevskoj Galeriji Roman Petrović 2012. godine.

Nada Salom, nekadašnja novinarka i urednica dnevnika Oslobođenje, zabilježila je kritike djela Affana Ramića.

“U pitanju je, reklo bi se, jedno arhetipsko viđenje, nukleus iz kojeg zrači cjelokupno slikarevo djelo. To je ona zagonetna bjelina prapočetka… To je istovremeno i trenutak u kome se i slikar ponovo pita: da li ta pogubna bjelina zrači zastrašujućim bljeskom ništavila ili se u njoj nazire trijumf forme.” (Nikola Kovač, 1973. godine)

“Afan Ramić bio je ne samo jedna od vodećih već jedna od tragalački najnemirnijih i najaktivnijih ličnosti decenije. Njegovi oblici rađaju se iz prvobitnog haosa materije, izlaze iz tame nebitka u svjetlo postojanja, čuvajući najčešće asocijativnu vezu sa radošću i realnošću kakva je dostupna našim čulima.” (Azra Begić, 1974. godine)

“Ramić svjesno ide za tim da atmosferu nekoga krajolika ili neke situacije prenese makar u zvuku boje, ako je ne može, i ne želi predočiti doslovnim opisom ili izravnim prikazom.” (Nihad Agić, 1983. godine)

“Najbolji prikaz neke slike mogao bi imati oblik soneta ili elegije, pisao je Baudelaire. Najbolji prikaz Affanove slike mogla bi biti ona gesta bosanske šutnje, prepuna tuge i neopisive muzike, fuga koja nikada neće biti ni napisana.” (Mile Stojić, 2012. godine)

(Stav, 2017)