U Pobuđu kod Nove Kasabe život teče mirno. Džumanski je dan i prema tome se sve obaveze na polju planiraju. Tu, odmah ispod, Zeleni Jadar neumoljivo teče, za vrijeme suša onako stidno, bojažljivo, a u kišnim periodima u svoj svojoj žestini i bijesu, sa sobom noseći, baš kao i Drina, olovno breme pamćenja, zle kobi i teške sudbine bošnjačkog naroda u minulim stoljećima.
Zrak je rezak i hladan, ne tako neobično za ovo doba godine. Mještani kažu da je više neobično što nema snijega, neki kažu da je to jedan od znakova da će zima biti blaga. Drugi, ipak, vele da upravo nedostatak snijega bez ikakve sumnje najavljuje žestoku zimu koja se viđa svakih nekoliko desetljeća. Bez obzira na to kakva zima bila, sve miriše čistoćom i zdravljem, tu je sve prirodno, kao i sami ljudi čiji su gostoprimstvo i toplina nadaleko čuveni i poznati. Nema ni govora o virusima, koroni, prehladama i sezonskim gripama. Da nema medija, u ovim krajevima bi to bila potpuna nepoznanica. Ipak, djeca jedne sedmice idu u školu, a druge imaju online nastavu. Amer Ibrahimović kaže da, što se njega tiče, to i nije tako loše jer mu ostane mnogo više vremena koje će bez zadrške posvetiti svojim ovcama. Ekipa magazina Stav je prije dvije godine posjetila Amera, tada devetogodišnjaka i njegovo stado od devet ovaca, koji je imao želju postati najveći farmer u Bosni i Hercegovini. Sada Amer Ibrahimović ima stado od više 60 ovaca, a nakon Nove godine, kada se sve ojanje, taj će broj preći i stotinu. Nedavno su njegove ovce uselile u potpuno novu štalu, zimu će ove godine lahko prebroditi bez obzira na debljinu svog vunenog ogrtača.
ZAHVALA SVIM DONATORIMA
Amerov otac, hadžija Ibrahim Ibrahimović kaže da je priču oko nove štale pokrenula Svetlana Cenić, koja je, kada je pročitala priču o Ameru, spremila se i odmah došla u Pobuđe da ih posjeti. Došla je s obrazom, Ameru je poklonila 10 ovaca i hranu za ovce, a obećala je pokrenuti projekt izgradnje nove štale. “Odmah kad se vratila na sastanku odbora u 'BH Telecomu' predložila je da se napravi projekt za izgradnju nove štale. To je tako prošlo i, kada su predsjednici 'Merhameta' iz Sarajeva i Tuzle došli ovdje kod nas, s 'BH Telecomom' su dogovorili da se Ameru napravi čvrsti objekat u kojoj će njegove ovce prezimiti. Dogovorili su se u 'Merhametu' da će oni naći arhitektu koji će uraditi projekt. Firma je uradila projekt štale osam metara s četiri. Objekat ima pet prozora, vrata, sve je novo i urađeno po najvišim standardima. Amer je kazao da je izuzetno zadovoljan, pogotovo kad je vidio da su prozori i vrata bolji nego kod nas u kući”, kroz smijeh će Ibrahim.
U martu su ih kontaktirali iz “Merhameta”, a već u aprilu su iz “BH Telecoma” potvrdili da je projekt odobren. Međutim, zbog pandemije novog virusa korona morali su sačekati septembar za realizaciju projekta. “Čim se sve skupa malo stabiliziralo, ljudi su izišli na teren da vide gdje će se praviti štala. Ja sam se baš taj dan zadesio u Žepi s mojim velikim ahbabom Nezimom Halilovićem Muderrisom, velikim insanom ove naše lijepe domovine Bosne i Hercegovine. Išli smo kod njega brati šljive pošto je kod nas sve mraz ubio. Zvoni telefon, zovu me da vide gdje će podići objekat, na kakvom terenu. Kada je sve bilo spremno, ljudi su došli i uradili štalu da ne može biti bolje. Ja sam zahvalan prvo dragom Allahu, a onda i svim dobrim ljudima koji su bili uz nas i pomogli nam da se sve ovo pokrene i da Amer postane najveći farmer u Bosni i Hercegovini. Također, zahvaljujem se 'BH Telecomu' i sarajevskom i tuzlanskom 'Merhametu'. Hvala i svim majstorima koji su radili, ja sam sa svim urađenim zadovoljan”, napominje Ibrahim.
Trenutno dječak Amer Ibrahimović ima više od 60 ovaca. Imao je i više od 80, ali se u vrijeme Kurban-bajrama ovaj broj smanjio. Prije nekoliko dana kupili su sedmero novih janjadi. Amer je na dobrom putu da postane najveći farmer u cijeloj Bosni i Hercegovini. Prisjeća se vremena kada smo prvi put napravili reportažu o ovom njegovom pothvatu. “Kada ste bili prošli put, imao sam devet ovaca, sada ih imam preko 60. Zbog toga imam i mnogo više posla. Pripremili smo hranu za zime, ima dosta sijena, žita, a ovce još mogu pasti. Pustimo ih i one same pred mrak uđu u štalu, već su se navikle na svoj novi dom. Imamo malog cuku, mlad je, ima samo četiri mjeseca, a stari tornjak Bobi nam je umro. Da nam je sada kakvog tornjaka naći, oni su najbolji. Volio bih malehnog uzeti pa da odraste uz nas”, ozbiljno će Amer.
Kaže kako ovcama više ne daje imena jer ih je previše. Samo ponekoj, koja mu baš priraste srcu, da neko ime. “Mali Mimo mi je sad najdraži, njegovog su babu odveli u kurbane. Mimo je sad siroče, pa se posebno brinem o njemu, zato sam mu i ime dao. Imam i jednog Rendžera po imenu Maršal. Ovo Rendžer mu je nadimak. Dobro je žestok i ljut, počeli su mu rasti mali rogovi. Njegov brat zove se Čejs.” Na provokativno pitanje da li nešto radi, ili samo ovcama imena nadijeva, Amer kaže: “Pitajte babu šta sam sve ova tri dana uradio dok mu je noga bila povrijeđena. Ujutro ustanem rano i napojim ovce, onda im položim i pospem da jedu. Popodne onda dam kravi vode i da jede. Imamo samo jednu kravu.”
Bahira, Amerova majka, kaže kako tu kravu ne bi dala za neke druge tri: “Osmi je mjesec, samo što se nije otelila, a jutros sam sedam litara mlijeka namuzla. Ovakvu kravu nikad nisam imala. Možda bismo trebali nabaviti još jednu, pa da imamo mlijeko i za janjad u čijih matera nema mlijeka. Vidjet ćemo. Prošli put kad se otelila iza teleta je ostajalo toliko mlijeka baš kao da smo imali još jednu kravu. Ne može tele sve da podoji i svaki put iza njega pomuzem pet-šest litara.”
AMER POSTAO ZVIJEZDA NAKON REPORTAŽE “STAVA”
Već su skoro dvije godine kako je hadžija Ibrahim bio na ozbiljnoj operaciji. Kaže da se bori i da i ne razmišlja o tome da “ode u penziju”. Nalazi su mu solidni, mada mu je doktor preporučio da se čuva prehlade i generalno hladnoće. Ibrahim kaže da mu je velika prednost što jede samo domaću i prirodnu hranu. “To je zakon. Ja sam zadovoljan, hvala Allahu. Ljudi iz sela se čude koliko radim i koliko mogu, a ja sam se i oporavio tako brzo zato što radim. Doktori su mi rekli da mi je prednost što mi je srce zdravo i jako, kao i to što sam u dobroj kondiciji. Taj rad me i drži, ne dao Bog da sad legnem mjesec dana, gotov bih bio. Nego, znate kako je na selu, uvijek ima nešto da se radi, nikad nema odmora. Pogotovo kad držiš stoku. Po cijeli dan radiš, uvijek imaš nešto da završiš, da urediš i dotjeraš, uvijek nastojiš da napraviš bolje nego što je bilo. Ali, Allah, dž. š., insana čuva i ja se ne brinem.”
Hadžiji Ibrahimu ostalo je više od stotinu bala sijena na obližnjem brdu. S brda do njegove kuće je velika nizbrdica i nije nimalo lahko sve to sijeno prevući do štale. Na dnu ga dočeka Zeleni Jadar, koji dodatno otežava ovaj ionako teški posao. “Nedavno sam sišao i krenuo dolje putem, samo čujem negdje nešto lupnu, zaklepeta. Stadoh da vidim da me nije nešto udarilo u prikolicu. Siđoh s freze i imam šta vidjeti. Piksna na poluosovini na prikolici pukla, izletio točak, poluosovina, sve otišlo. Samo sam se okrenuo i rekao: ‘Hvala ti Allahu!’ Odakle sam ja odozgo sišao, kakva je to strmina, da je gore negdje na putu pukla, otišao bih zajedno sa sijenom dolje u onu šumu, u onaj potok, satralo bi me, ništa od mene ne bi ostalo. Ne bih stigao iskočiti. Tu se našao jedan Fadil, komšija, kaže mi: ‘Hadžija, ti si negdje dao veliku sadaku.’ Nazovem drugog komšiju da dođe s frezom da to potovarimo i odvučemo, a onda zovnem i majstora da dođe i da to nosi da se popravi”, prisjeća se Ibrahim.
Prošle je godine njegov sin Amer išao u Cazin kod farmera Izeta Babića. Ondje je bio desetak dana na obuci. “Stigli smo u Tuzlu, bili smo se dogovorili da Amer tu sjedne na autobus, a da ga neko u Cazinu sačeka. Uđem tamo na šalter, upitam jednu gospođu koja tamo radi i objasnim joj da imam maloljetno dijete koje treba ići za Cazin. Ona me uputi na vozača. Odem tamo i objasnim mu kakva je situacija. On vala odmah prihvati, reče da Amer sjedne odmah iza njega i tamam. Kupim kartu, povedem Amera i do autobusa. Kad je vozač parkirao autobus i izišao da primi putnike, odmah se nama okrenuo: ‘Ma je li to onaj mali farmer Amer? On ide sa mnom gdje god hoće!’ Tako ga ljudi prepoznaju nakon što ste vi uradili priču o njemu. U Cazinu mu je bilo pravo lijepo. Kad se vratio, pričao mi je. ‘Da vidiš, babo, šta sve farmer Izet u Cazinu ima. Tri kombajna, tri traktora, ima 700 ovaca, 50 krava, drži i magaradi. Pokazivao mi je mehanizaciju, to je sve moderno, nisam mogao vjerovati da mi to imamo u Bosni. Ako Bog da, i ja ću jednog dana imati onakvu mehanizaciju, sve ću imati.’ A Izet ima i puno njiva, mnogo je toga zakupio. Ima i dva sina, veliki su i sve mu pomažu oko poslova na njivi”, tvrdi Ibrahim.
Amerov ponosni otac ispričao nam je još jedan događaj: “Kasnije smo im išli u posjet, u četiri ujutro krenuli. Kad smo krenuli prema Cazinu i već na onoj ravnici iz Bosanske Otoke zaustavi me policija. ‘Dobar dan, rutinska kontrola’, rekoše. Dam im dokumente, a onaj jedan se u mene dobro nako zagledao. ‘Gdje ste pošli, Ibrahime’, pita me. ‘U herojsku Krajinu, da je vidim još jednom. Prvi put sam tu bio nakon pada Srebrenice’, objasnim mu. I krene priča. On onako slučajno pogleda kroz prozor, čovjek stade, ne može sebi doći. Nakon par trenutaka uzviknu: ‘Mali farmer! Hajde iziđi da se slikamo s tobom!’ Ne možete vjerovati kad to doživite.”
VELIKI PLANOVI U DJEČAČKOJ GLAVI
Amer nam, sav ponosan, spominje kako će mu se ovce ojanjiti nakon Nove godine. “Novi janjci koje kupujemo oni nemaju matere, pa im dajemo od krave mlijeko na flašicu, a ove koje će se sada roditi oni imaju matere, nek' ih one hrane. Jedino se nekada zna desiti da neke nemaju mlijeka, pa onda i njihovu djecu moramo hraniti na flašicu, baš kao male bebe. A što se tiče posla, oko njih umijem sve raditi. Umijem voziti i frezu i kosilicu, samo je freza malo teža. Planirao sam, ako Bog da, da dotjeram do 300 ovaca, za početak, a kasnije ćemo vidjeti. Imam mnogo prijatelja, dosta se igramo zajedno i družimo. Odvezemo se biciklima gore iznad kuća pa se igramo, ali neće doći da mi pomognu oko ovaca. Njih, kažu, to ne zanima, to im je dosadno. Ali dobri su kad se treba igrati lopte, ili kad treba igrati igrice na mobitelu. Takva su današnja djeca, ništa ih živo ne zanima”, objašnjava nam jedanaestogodišnji Amer Ibrahimović.
Hadžija Ibrahim dodaje da će za sve ovce sada biti mjesta i da će ostati napretek. “Hvala dragom Allahu i svim dobrim ljudima, sada imamo pravu štalu, pa kad se ovce ojanje, imamo ih gdje. Objekat je pravi, bit će im toplo unutra, bez obzira kakva nam zima bude bila. Kasnije, ako bude trebalo, mi ćemo je i proširiti. Molim Allaha samo da da snage meni, mojoj hanumi, mojoj porodici, kao i svim ljudima koji su učestvovali i na bilo koji način pomogli Ameru da nas osnaže i da ga izvedemo na pravi put. Ako je Allah, dž. š., tako propisao da se on time bavi, šta ja imam tu govoriti. Ovdje je jedini opstanak poljoprivreda kako bismo mogli preživjeti i ostati u svojim domovima, a i u svojoj državi. Ja gledam, ova djeca koja ovdje žive mogla bi biti kičma ove naše lijepe države Bosne i Hercegovine. Nekada jeste teško, iz dana u dan nam nekako dolaze razočarenja, evo, vidjeli smo kako su se lahko Bošnjaci u Srebrenici prodali, ali mi na to ne smijemo previše obraćati pažnju, već moramo istrajavati u svojim poslovima i u svojoj egzistenciji. Mi se nadamo, Allah je Milostiv, da ćemo imati dovoljno snage da se izborimo za sva svoja prava i sve što nam pripada. A mi se borimo, to nema govora. Dok smo ovdje, borit ćemo se, a nećemo, ako Bog da, nikada odavde otići. Allah daje nafaku, ne daju je ljudi. Drago mi je što ste mi došli, napisali vi šta o nama ili ne. Uvijek nam je drago kad nas se neko sjeti, kad nam neko dođe, kad nas nazovu, to nam znači da nismo zaboravljeni i da imamo podršku naših prijatelja, našeg naroda. Ovo je zaista od početka bio Amerov san koji se ostvario i on sada živi svoj san. Mi nismo porodica koja će to sve rastjerati i uništiti da na kraju ne bude ništa od toga, sigurno nismo. A bilo je komentara ljudi, svakakvih. Samo treba dove Allahu upućivati i uraditi šta je do tebe i šta možeš. Kasnije su se ljudi uvjerili, a mi smo od početka bili sigurni u svoj nijet i ovo što radimo.”
